Alija Osmić, u susret festivalu RahatluQ: Sloboda ljubavi i života za sve

RahatluQ ove godine pod sloganom “U gradu soli slobodno se voli” spaja umjetnost, aktivizam, razgovore i edukaciju. Koliko je danas u Tuzli moguće govoriti o slobodi ljubavi i života izvan heteronormativnih obrazaca kao stvarno dosegnutoj društvenoj vrijednosti, a koliko je ona još prostor za koji se mora izboriti?

- Tuzla u našem društvu često ima reputaciju liberalnog grada, posebno kada je poredimo sa nekim drugim sredinama u Bosni i Hercegovini, i u mnogo čemu to zaista jeste. Međutim, postoji razlika između slike koju imamo o Tuzli i svakodnevnog iskustva ljudi koji žive izvan heteronormativnih obrazaca. Za mnoge osobe koje dolaze u Tuzlu zbog studiranja, posla ili većeg broja mogućnosti, život u većem gradu donosi i određenu dozu anonimnosti, a samim tim i osjećaj veće slobode. Ipak, kada govorimo o LGBTI+ osobama, ta sloboda i dalje veoma zavisi od prostora u kojem se nalaze. Postoje prostori koji su prepoznati kao queer-friendly, najčešće alternativni i kulturni prostori, gdje se ljudi osjećaju sigurnije da budu ono što jesu, da izađu sa partnerom ili partnericom, nose simbole poput duginih boja ili jednostavno ne razmišljaju stalno o tome kako će neko reagovati.

Skidanje stigme

Međutim, činjenica da još moramo govoriti o sigurnim prostorima pokazuje da takav osjećaj slobode nije jednako dostupan svuda. Zato su važna mjesta i događaji koje stvaramo kroz Tuzlanski otvoreni centar. Veliki iskorak RahatluQ festivala upravo je to što izlazi iz okvira zatvorenih i isključivo aktivističkih prostora i ulazi u Narodno pozorište Tuzla, Gradski park i druge javne i kulturne prostore. Time šaljemo poruku da LGBTI+ osobe nisu neka izdvojena društvena grupa koja treba postojati samo unutar svojih prostora, nego ravnopravni građani i građanke ovog grada. U tome nam svakako mnogo znači i profesionalna saradnja sa Gradom Tuzla, jer institucionalna podrška šalje važnu poruku javnosti. Ipak, mislim da još ne možemo govoriti o slobodi ljubavi i života kao potpuno dosegnutoj društvenoj vrijednosti. Dok god osoba mora razmišljati da li će nekoga držati za ruku, kako će se obući ili kome će reći ko je njen partner ili partnerica, postoji prostor za koji se moramo izboriti.

Festival u organizaciji Tuzlanskog otvorenog centra/

Posebno mjesto u programu zauzima Queer Café, kroz koji se otvaraju teme poput transprava, queer roditeljstva, seksualnosti, intimnosti, odnosa i ličnih granica. Šta nam činjenica da se o tim pitanjima još često govori kroz stigmu poručuje o položaju LGBTIQ osoba u bosanskohercegovačkom društvu?

- Stigma se najčešće veže za ono što ne poznajemo dovoljno. Kada govorimo o LGBTI+ zajednici, decenijama su se prenosili strah, osuda i dezinformacije, i dio tih obrazaca je prisutan i danas. Dobra stvar je što danas postoji mnogo više prostora za edukaciju, kroz medije, organizacije i institucije. Nama je posebno važna činjenica da u posljednje dvije godine vidimo sve veći broj ljudi koji dolaze na razgovore poput Queer Caféa, slušaju i postavljaju pitanja. Skidanje stigme, međutim, nije samo posao institucija i organizacija. To je odgovornost svakog pojedinca da se informiše, preispituje vlastite stavove i ne prenosi predrasude dalje.

Festival kroz radionice o samoodbrani, tijelu, seksualnosti i tjelesnoj autonomiji povezuje pitanje prava sa vrlo konkretnim iskustvom svakodnevnog života. Koliko je za LGBTIQ zajednicu danas važno pitanje fizičke sigurnosti i osjećaja slobode u vlastitom tijelu, odnosno gdje prestaje formalno pravo, a počinje stvarna mogućnost da se živi bez straha?

- Sigurnost je važna svima, ali o njoj često počnemo ozbiljno razmišljati tek kada se nešto desi. Upravo zato su ovakve radionice važne, da o sigurnosti, ličnim granicama i tjelesnoj autonomiji razmišljamo preventivno, a ne tek nakon nekog negativnog iskustva. Ono što učesnici mogu očekivati jeste spoj teorije i prakse. Nije poenta samo razgovarati o tome kako prepoznati granice, kako ih komunicirati ili kako reagovati u određenoj situaciji, nego i praktično uvježbati ono što su naučili. Po meni je upravo ta kombinacija najbolji način učenja i nešto što ljudima ostaje korisno i nakon festivala. Važno je naglasiti i da ovo nisu teme važne samo za LGBTI+ osobe, nego za sve. Veliki broj ljudi danas ne zna kako zaštititi sebe, jasno komunicirati svoje potrebe ili postaviti granice bez osjećaja krivice. Upravo to želimo adresirati kroz ove radionice. Iako je RahatluQ festival queer umjetnosti i aktivizma, festival je otvoren i besplatan za sve zainteresovane. Važno nam je da se u ovim temama mogu pronaći i ljudi koji možda ranije nisu imali dodira sa LGBTI+ sadržajima.

RahatluQ temu LGBTIQ iskustva, kako ste naglasili, ne zatvara u aktivistički prostor, nego je iznosi u Narodno pozorište, Gradski park, galerijske i ugostiteljske prostore, kroz film, performans, muziku i Art Market. Može li upravo umjetnost biti prostor u kojem se mijenja odnos šire javnosti prema queer iskustvima, tamo gdje politički i aktivistički govor često nailazi na otpor?

- Naravno da može. Velike društvene promjene često nisu počinjale samo kroz politiku i zakone, nego kroz umjetnost, jer je ona ljudima bliža, razumljivija i dostupnija. Umjetnost može prenijeti iskustvo i emociju na način na koji politički govor često ne može. Dobar primjer je Danska, gdje je politička otvorenost svakako uticala na prava koja LGBTI+ osobe danas imaju, ali su prije toga upravo umjetnici i aktivisti približavali široj javnosti stvarna iskustva zajednice.

Isto ljudsko iskustvo

Umjetnost može pokazati da su mnoge etikete koje nas dijele upravo to - etikete i da iza njih svi dijelimo isto ljudsko iskustvo. Nama je zato važno da RahatluQ ne ostane zatvoren u aktivističkim prostorima, nego da bude prisutan u pozorištu, parku, galerijama i drugim javnim mjestima. Jer ne postoji “mi” i “oni”. Svi živimo u istom društvu i, ako ne radimo na tome da ono bude bolje za sve, teško možemo očekivati stvarnu promjenu.

Sa prošlogodišnjeg izdanja Kvirhane/

Kako danas razumijete odnos između vidljivosti LGBTIQ zajednice i odgovornosti društva: može li veća javna vidljivost istovremeno donositi veću sigurnost, ili ona u određenim okolnostima znači i veću izloženost nasilju i diskriminaciji?

- Veća vidljivost svakako zahtijeva i veću brigu o sigurnosti, ali odnekud moramo početi. Kao organizatori imamo odgovornost da učinimo sve što možemo da događaji budu sigurni, zbog čega ćemo imati angažovanu zaštitarsku agenciju i komunikaciju sa MUP-om Tuzlanskog kantona. S druge strane, vidljivost je izuzetno važna jer pokazuje da LGBTI+ zajednica postoji. I danas postoje mladi ljudi koji se ne osjećaju sigurno ni u vlastitim porodicama. Kada vide da se u Tuzli organizuje festival posvećen LGBTI+ kulturi i pravima ili Bh. povorka ponosa, barem mogu znati da postoje ljudi, prostori i zajednica kojoj mogu pripadati, ali i nada da jednog dana mogu živjeti slobodno i sigurno u svojoj zemlji. Nasilje i diskriminacija, nažalost, i dalje postoje, a dodatni problem je što se veliki broj slučajeva nikada ne prijavi. Posebno je teško kada nasilje dolazi iz primarne porodice, jer prijava za osobu može značiti dodatni rizik umjesto osjećaja sigurnosti. Zato u Tuzlanskom otvorenom centru radimo i na ohrabrivanju zajednice, informisanju o njihovim pravima i održavanju saradnje sa institucijama poput MUP-a. Vidljivost sama po sebi nije dovoljna, ali bez nje teško možemo doći do društva u kojem će se ljudi zaista osjećati sigurno.