ELDINA ZOLJ-BALENOVIĆ: Bez prve linije odbrane

Petog oktobra je na Onkologiji KCUS-a nedostajalo Pemetrexed amp., Letrozol tbl., Fulvestrant amp., Docetaxel amp. Sedmog oktobra nedostaju još i Goserelin 3,6, Oxaliplatin 50 mg, Oxaliplatin 100 mg, Lomustin 40 mg. Ponovo lista deficitarnih citostatika raste. Za nekoga spisak kao i svaki drugi, lista nečega, informacija za javnost... za nas, onkološke pacijente, Goserelin je Mirela, Almasa, Mira, Oxaliplatin je Maja, Fatima, Lejla, Lomustin je.... Svako slovo sa ovog spiska su ljudski životi, oni koji su tu danas, ali sutra... oni koji su umorni od raka, iscrpljeni, prestrašeni, prepušteni, ostavljeni. Oni koji desetinama godina unazad nemaju osnovni lijek, prvu liniju odbrane. Nije ovdje riječ o pametnim, inovativnim, savremenim lijekovima, riječ je o slovu A u abecedi protokola liječenja onkoloških pacijenata, o lijekovima koji su registrovani jako davno, koji su u primjeni godinama, koji se (ne) dobijaju iz kliničkih apoteka, o lijekovima čije nedostajanje se pravda tenderima, lošim planiranjima, krizom na svjetskom tržištu i ostalim okolnostima koje, najblaže rečeno, zvuče suludo.

Naravno, svoje bitke i dalje, jednakim intenzitetom, biju pacijenti čiji lijekovi nisu prva linija odbrane, odnosno oni koji čekaju na listama za inovativne, pametne terapije. U rovu smo zajedno i sa onima koji se liječe neregistrovanim lijekovima. Oni ne čekaju ništa, ni tender, ni javnu nabavku, ni pomjeranje na listi čekanja. Za njih ne postoji ni ta vrsta nade. Oni se sami moraju snaći za sve, i lijek i transport i novac i danas i jučer i sutra, jer terapija se prima svakih 14, 21, 28 dana. A ciklusi od terapije do terapije prolaze brže nego Michael Schumacher kroz cilj tokom svoje zlatne ere u Formuli 1.

A te sekunde i dani između ciklusa nijednom onkološkom pacijentu u FBiH ne prolaze u miru i oporavku. Prolaze u bjesomučnim telefonskim pozivima, u porukama unutar zatvorenih grupa podrške, u iščekivanju vijesti. Zamislite taj nivo očaja. Straha. Neizvjesnosti. Strepnje. Mi koji se borimo protiv najteže bolesti, čije su tijelo, um i razum iscrpljeni do granice smrti, prisiljeni smo da budemo menadžeri sopstvene krize. Sistem nas uči da budemo tihi, da ne talasamo, da budemo strpljivi, smireni, da čekamo. I mi čekamo. Čekamo jučer, danas, sutra... svjesni da iduća sedmica u onkologiji može biti granica između života i smrti. Svaki dan bez terapije je dan u kojem bolest preuzima kontrolu. Zato je opravdanje o “krizi na svjetskom tržištu” ili “komplikovanim tenderima” atak na dostojanstvo svakog bolesnog čovjeka. Kako to da kriza na svjetskom tržištu ne pogađa privatne klinike i apoteke u kojima se ti isti lijekovi mogu kupiti po basnoslovnim cijenama? Kako to da za luksuzne vozne parkove institucija i administrativne hirove javne nabavke nikada ne padaju, nikada ne kasne i nikada nisu komplikovane? Odgovor je jednostavan, bolan i nemilosrdan, prioriteti su pogrešno postavljeni. Život onkološkog pacijenta u ovoj zemlji očigledno nije prioritet.

Ovo nije samo pitanje nedostatka ampula i tableta, ovo je potpuni slom empatije i društvene odgovornosti. Kada sistem dopusti da bolnice ostanu bez prve linije odbrane, on direktno potpisuje kapitulaciju pred bolešću svojih građana. Jer, oduzeto nam je oružje, a ostavljeni smo na prvoj liniji fronta.

I zato, ovaj spisak lijekova koji nedostaju nije samo informacija za javnost. Ovo je optužnica. Optužnica protiv sistema koji je zakazao tamo gdje je najviše morao da zaštiti. Protiv sistema koji nas ostavlja da čekamo, zaboravljajući da za nas vrijeme nije novac, za nas je vrijeme život. I ne tražimo milostinju. Tražimo ono što nam pripada. Pravo na lijek. Pravo na borbu. Pravo na život.