U potrazi za Indijom

Znao sam da u New Delhiju neću naći onu staru Indiju o kojoj pripovijeda­ju romantične sage i legende. U bučnoj uličnoj vrevi, opterećenoj prenaglašenim miri­sima neutješne sirotinje, vlage i raspadajuće truleži, teško je prepoznati domovinu raskošnih maharadža i zemlju svile i kadife. Slične ulične gužve i razočarenja doživljavao sam i u Manili i Bangkoku, u Singaporeu i Hong Kongu, Limi i Caracasu, Bagdadu i Sanni, u Shanghaiu i Pekingu. Obično sam se u tom beskrajnom ljudskom metežu osjećao poprilično tjeskobnim, zbunjenim i nesigurnim, pa sam s puno opreza tražio način da se sklonim s ulice i pobjegnem što prije i što dalje. U divljinu. Naravno. Tamo gdje se osjećam beskrajno slobodnim i gdje se mogu osloniti na svoje instinkte i, dakako, na razum.

Iz New Delhija se, međutim, nije moglo tako lako pobjeći, a opori mirisi, uboga ulična sirotinja, metež i vre­va, pratiće me i sljedećih dana. To i nije nikakvo čudo. Ako tragate za Indijom - zaboravite na romantične holivudske filmske priče - to i jeste njena autentič­na slika. To je Indija!

ZEMLJA KONTRASTA: Iza blještavila i raskošne ljepote Taj Mahala, pored pre­krasnih mirišljavih cvjetnih vrtova što su veliki moguli, svoje­vremeni go­spodari In­dije, u slavu lju­bavi i božanske ljepote, podizali na oba­lama svete rijeke Gang, čak i na rubovima velikih pusti­nja u Rajasthanu, svuda će vas dočekati nepregledne rijeke ljudi, neveselih i potištenih lica, koji od ranog jutra do kasno u noć žure ka svojim nepoznatim odredištima. Taj prizor urezat će vam se u dušu i nosit ćete ga cijeli život.

U tom beskrajnom uličnom šarenilu, prizoru koji karakteriše savremenu Indiju i svaki njen grad, mnogi se siromašni Indijci gotovo panično bore za svoj komad kruha, ponekad snishodljivo, a ponekad drsko i agresivno, ne birajući vrijeme, sredstva i načine. Tu, na ulicama i gradskim trgovima, na željezničkim i autobusnim stanicama, u bučnoj šarenoj svjetini, pre­poznat ćete gramzive ulične trgovce, smirene i ravnoduše jogine, uboge pros­jake i nesretne bogalje, drske prevarante i sitne lopove. I to je slika današnje ulične većinske Indije. Pogotovo ako ste osuđeni da ne izlazite iz većih gradova.

Ali, bilo bi pogrešno generalizirati na ovaj način utiske sa putovanja ovom velikom historijskom kulturom. Ne treba zaboraviti da je Indija još uvijek zemlja na čijem je tlu vrijeme ostavilo najljepše civilizacijske biljege, riznica drevnih znanja koje još i danas odgonetaju lingvisti i arheolozi, mističnih hramova i tajnovitih svetišta, blistavih palača i veleljepnih zdanja, vrtova ljubavi i maštovitih fontana, maharadža i slonova ukrašenih svilom i kadifom - uspome­na dostojnih Šeherzadinih priča iz “1001 noći”. Ova zemlja još uvijek ljubomorno čuva memoriju i sjaj prohujalih vremena, zlato i rubine, bisere i drago ka­menje, umorne karavane koje putuju Rajasthanom, dostojan­stvene radže i maharadže i naoko stidljive princeze.

Ali, njih nećete sresti na košmarnim delhijskim ulicama. Do njih put vodi preko privatnih ambasadorskih, mini­starskih, bankarskih veza i preporuka nafnih magnata. Do njih se ne putuje vlakovima, niti redovnim autobusnim linija­ma. Čak ni taksijima. Do njih se putuje privat­nim avionima i helikopteri­ma. Ponekad, kako na­laže aristokratski i plemićki pro­tokol, blindiranim luksuznim limuzinama i pod obaveznom policijskom pratnjom.

Ali, to je daleko od svijeta u kojem se ja krećem.

PEČAT PROŠLOSTI: Putujući Indijom, čovjek ne može a da se ne divi prelijepim djelima drevnih neimara. To je nešto što mašti daje krila. Jedinstveni hramovi i svetišta za sve kaste, raskošne palače ispunjene ljubavnim uzdasima, prekrasni vrtovi u kojima je šuštala svila i širili se miomirisi djevojačkog hoda, cvjetne aleje, bazeni i umjetna jezera prekrivena šarenim ćilimima svetih lopoča...

Nad mnogim gradovima bdiju kamene kule i zdanja koja se po ljepoti mogu porediti sa najljepšim europskim dvorcima i palatama iz vremena renesanse. Danas se u turis­tičkim aranžmanima većina njih mogu posjetiti i u njima boraviti. Mnoge od tih blistavih i raskošnih kamenih palača posljednjih decenija su pretvo­rene u luksuzne hotele za posebne goste, najčešće za englesko plemstvo, čiji su preci u Indiji ostavili neizbrisiv trag ne samo gradeći ladanjske kuće već su utkali svoje navike i tradicije u svakodnevni život prosječne Indije.

Novac od tog takozvanog visokog turizma najvećim se dijelom slijeva u džepove posljednjih indijskih maharadža, jer danas čak ni oni više ne mogu da žive samo od uspomena. Zlatne riznice su presušile, iako maharadže još uvijek uživaju ugled i poštovanje. Indijci ih vole i poštuju, a u nekim dijelovima zemlje njihova je riječ i danas zakon. Katkad mogu da odlučuju čak i o životu i smrti. Oni su tamo istinski gospodari, čiju moć ne može ugroziti ni državna administracija. Ka­ko odluči maharadža, tako će i biti! To je pečat prošlosti koji još nije izgubio svoje vrijednosti!

HOTEL ZA SRETNIKE: U tajanstvenim indijskim hramovima i prekrasnim kamenim palačama, ispu­njenim orijentalnim mio­mirisima što se šire iz mnogobrojnih svetišta i kadionica, još uvijek živi duh stare, prepoznatljive raskošne Indije. Takav ugođaj, recimo, možete doživjeti i u luksuznom Hotelu Palace, u Udaipuru, što se izdiže posred jezera Pichola. Palača djeluje kao san snova. Njena fasada je poput kamene čipke. Kao da je istkana od bijeloružičastog mramora rajnagara, koji se još uvijek ovdje prevozi isključivo volovskim kolima. Ukrašena je perzijskim ukrasima i mozaicima, kao i arhitektonskim elementima inspirisanim povijesnim tvrđavama Chittorgarh i Kumbhalgarh, kraljevskim naslijeđem Rajasthana.

Ovo arhitektonsko čudo stare Indije sagradio je između 1743. i 1746. veliki Maharana Jagat Singh II, kao ljetnikovac za kraljevsku porodicu Mewar. Do palače se stiže samo čamcem u kome ne postoje sjedišta. Umjesto njih, tu su mehka pernata šilteta od svile na kojima, bar na trenutak, zaboravljate sve nevolje i nedostatke mod­ernog vremena i os­jećate se važnim, bezbrižnim i sretnim, poput istin­skog maharadže. Pitao sam svog do­maćina zašto je palača podignuta daleko od obala, baš usred jez­era Pichola. “Zato što je u njoj bio vladarev harem!” - od­govorio je. Ko bi se tamo bez dozvole noću ušuljao, morao se oprostiti od života. Obala jezera ga više nikad ne bi vidjela!

Egzotična vremena maharadža kao da su zauvijek prohujala. Sada je u prekrasnoj palači u Udaipuru svaki gost dobrodošao. U prostranim sobama uk­rašenim prelijepom istoč­njačkom živopisnom ornamentikom i nebrojenim udobnim jastucima, gosti mogu maštati o svemu onome što su minulih sto­ljeća već vidjeli i čuli ovi zidovi obloženi zlatnim tapetama: opasne intrige nepomirljivih zavidljivaca, opojna muzika što se širi sa sitara, sur-bahaara i violina, vladareve izlive ljubavi i strasti i sjetne uzdahe snishodljivih i žalosnih evnuha što nikad neće ljubiti...

U Odaji radosti, na rezbarenim stolicama od ružinog i orahovog drveta koje su radile ruke strpljivih kašmirskih drvodjelja, saznat ćete da su u prošlosti sjedile Indira Gandhi, engleska kra­ljica Elizabetha, Jackie Kennedy Onassis i gospodstvena perzijska carica Farah Diba. Sada na njima sjede i vode poslovne razgovore engleski bogatu­ni, naftni magnati iz Arapskog zaliva, američki bankari, njemački biznismeni i, ponekad, poput mene, neki skromni bjelosvjetski sret­nik i hodoljubac.

ČARI RAJASTHANA: Indiju koju sam tražio našao sam u Jajpuru, srcu Rajasthana. To je, čini mi se, prava Indija. Moja Indija. Bivša ljetna palača jajapurskog maharadže nalazi se izvan grada i djelu­je poput dvorca iz istoč­njačkih bajki o kojima je pripovijedao Simbad Moreplovac. U njoj je 50 soba i 50 kupati­la, a okružena je mirišljavim vrtovima u kojima se trops­ki cvjetovi doimaju poput ustalasalog plamena, a mirise sandalovine, lopoča i ruža raznosi osvježavajući povjetarac. Kažu da je sva ta ljepota, zahvaljujući strpljivim istočnjačkim vrtlarima, nekad davno otrgnuta od pustinje. Ovdje se, htjeli ili ne, morate osjećati važnim, ovdje na jednog gosta dolaze po tri poslužitelja sa turbanima ukrašenim perjem rajske ptice, koji se kreću nečujno, poput sjenki, bdijući nad vama i vašim prohtjevima.

Na drugoj strani, na tijesnim i živopisnim jajpurskim ulica­ma, miješaju se boje i mirisi egzotične Indije. U živoj vrevi koja ne priznaje ni dan i noć, još se mogu vidjeti fakiri i njihovi zadivljujući trikovi, krotitelji zmija što muzikom mame ljute kobre, što se uvijaju i plešu, oslijepljeli pustinjaci što sjede ispru­ženih ruku i umorni vodiči kara­vana što su nedjeljama pješačili kroz spržena i neizvjesna pustinjska prostranstva... I ma kakav žagor se čuo, njega, srećom, nadglasavaju tanani, melo­dični zvuci sitara, što dopiru iz neznanih uličnih sastajališta i musafirhana.

U Rajasthanu se tokom cijele godine održavaju zanimljive svetkovine i muzički festivali. Uglavnom, većina ih je vezana za tradicionalna vjerska i narodna vjerovanja i folklorna slavlja. Najpoznatija je Gangaur svetkovina, koja se slavi potkraj zime i početkom proljeća, a posvećena je božici Parvati. Tokom svečanosti udate Indijke zahvaljuju božici za ljubav i sklad u braku, život u sreći i materijalnom blagostanju, dok se djevojke mole da im božica Parvati daruje muža, koji će ih voljeti i poštovati i kome će izroditi mnogo sinova. Uz to sveti rituali se rade u prostorima porodičnih domova predviđenih za svete mandale. Crveni prah ili geru se koristi za pravljenje svetih rangolija, poznat kao Sooun Mandana.

DUŠA I SRCE SIKHA: Ako već putujete Indijom, onda svakako treba posjetiti Amritsar, sveti grad Sikha (na sansk. – učenik), urednih, bradatih, dosto­janstvenih, visokih i muževa, što svoju kosu skrivaju ispod velikih, najčešće bogato ukrašenih turbana i koji se nikada ne odvajaju od svog oružja. Tu su tradiciju naslijedili od očeva i djedova i uredno će je predati svojim sinovima – niko se ne usuđuje da je prekine i stavi tačku na nju. Za razliku od drugih indijskih religija, pripadnici Sikha nisu orijentisani na pridržavanje religijskih dogmi, umjesto toga, svojim ciljem smatraju korištenje religijske mudrosti u svakodnevnom životu.

U centru Am-ritsara, političkom i kulturnom središtu države Penjab, na obalama rijeke Sutlej, podignut je veličanstveni Zlatni hram, srce i duhovno središte svih Sikha na svijetu. Na pozlaćenim bakrenim pločama, ugrađenim na va­njskim zidovima, urezani su najmudriji zapisi deset starih pro­roka, a u njegovim blistavim prostorima ispunjenim svetom svjetlošću, u bajkovitim bazenima kakve je teško i zamisliti, igraju se jata svetih zlatnih ribica. Tu, u Zlatnom hramu, moglo bi se kazati da je sačuvana cjelokupna memorija i duhovnost Sikha, vrednija od svakog pojedinačnog života ovog gostoprimljivog i ponositog naroda, što su lukavošću i zloćom Engleza podijeljeni u dvije države – Indiju i Pakistan. Zbog toga su se u prošlosti vodili česti ratovi i pro­lijevala krv, ali i slavio mir i pobjede. Za sveti Zlatni hram se živjelo, ali i umi­ralo. On je istinska duša i srce Sikha.

U Indiji, međutim, treba doživjeti još nešto - voziti se u raskošnoj palači na točkovima! To je vlak, izrađen od mahagonija i tikovine, ukrašen somotom i brokatom, svilom i kadifom. Kada ga čovjek ugle­da, ne može a da ne uzdahne i pomis­li na stara egzotična kolononijalna vremena, u kojima su stroge i razmažene maharadže na željezničke postaje donosile sluge u zlat­nim nosiljkama.

Vlak polazi iz New Delhija i vozi punih 2.500 kilometara, a potovanje traje sedam dana. Sjedeći u udobnom kupeu i posmatrajući živopisne kra­jolike vječne Indije, desit će vam se da zaboravite na vrijeme i pomislićete da se nekim čudesnim vremeplovom vraćate u daleku prošlost...

To je Indija koju više nikada nećete moći izbrisati iz svojih sjećanja!

Nisam ni ja!