Sarajevska škola arhitekture u svijetu (II)

Dobre filmove prave samo ljudi koji se vole, kaže slavni Andrzej Wajda. Takav jedan film, ali o arhitekturi, uskoro premijerno u Sarajevu. Senzacionalna izložba pod nazivom “Sarajevska škola arhitekture u svijetu”, koja će u oktobru biti pokazana u Sarajevu, okuplja 83 arhitekta, nekadašnje diplomce sarajevskog Arhitektonskog fakulteta, koji danas žive i uspješno rade u 26 zemalja diljem svijeta. Multimedijalna izložba bit će postavljena u prostoru sarajevske Željezničke stanice, remek-djela arhitekture moderne 20. stoljeća.

Svijet u Sarajevu

Izložbu podržavaju UNESCO, Europska unija i Ministarstvo inostranih poslova Bosne i Hercegovine, a storija o blistavim postignućima i tradiciji sarajevskog Arhitektonskog fakulteta bit će nominirana i za predstojeće Bijenale arhitekture u Veneciji 2027. Inicijator izložbe je ugledni sarajevski arhitekt i vizionar Hasan Ćemalović.

Sarajevo u svijetu, cijeli svijet u Sarajevu. Većina sudionika izložbe dolazi u Sarajevo, gdje će svoje znanje i iskustvo podijeliti sa sarajevskim kolegama i studentima arhitekture. U postavu izložbe, na posebnim panelima u formi plakata pokazuju svoje najdraže i najbolje radove, uz video prezentaciju. Svi su uspješni i slavni. Samo za čitatelje Oslobođenja govore dvojica sudionika ovog ohrabrujućeg kulturnog događaja. Nagrađivani arhitekti međunarodnog ugleda, svestrani i maksimalno kreativni Davor Senečić (1954) i Ademir Volić Kufi (1962).

Volić je odličan arhitekt, dizajner, glazbenik. Već godinama živi i radi u Londonu. Iz Zagreba mobitelom uspostavljamo konferencijsku vezu. U Zagrebu tropska vrućina i zalazak sunca u bojama ljeta. Halo London, halo Kufi. Što izlažete na sarajevskoj izložbi? “To je tajna”, odgovara. “Tajna?”, iščuđavam se. Davor ulijeće: “Znači, nećeš nam otkriti koje si radove pripremio za izložbu u Sarajevu? Pa reci, samo mi i crna zemlja ćemo znati, nikome drugome nećemo reći osim Oslobođenju”, šali se. Tajnu ipak doznajemo.

“Imam više portfolija, tako da sam ja to podijelio u kategorije. Jedna kategorija je tzv. master planning, odnosno urbanizam, gdje su dva kapitalna projekta”, otkriva samo za čitatelje Oslobođenja. Riječ je o pobjedničkom urbanističkom planu za novi Dakar distrikt Kerria Diamniadio Senegal (5,4 milijuna m2 trenutno u izgradnji). Volić također vodi rad na ekskluzivnim projektima kao što je Nevsky u Rusiji. Autor je opsežne studije urbane regeneracije povijesnog pojasa, koji obuhvaća 1,8 milijuna m2 na lokaciji od 46 hektara duž rijeke Neve, u blizini gradske jezgre Sankt Peterburga, pod zaštitom UNESCO-a.

Oba projekta nastala su kao posljedica ozbiljnog urbanog neplaniranog širenja, što je kulminiralo štetnim efektima na oba grada. “Imati to jednom u životu, što bi rekli urbanisti… da dobijete da gradite glavni grad jedne države otpočetka, ponovo, 30 km od originalnog, što je u ovom slučaju Dakar u Senegalu, ili da spašavate, po meni, jedan od najljepših gradova na svijetu, a to je St. Peterburg koji umire od iste bolesti, infrastrukturnog problema koji smo uspjeli riješiti dovođenjem našeg specijalističkog multidisciplinarnog tima od 50 ljudi, radeći na tome aktivno skoro tri godine, možda čak i više”, kaže Volić.

Uz ove velike, kapitalne urbanističke projekte, dodaje, paralelno radi i na tzv. malim projektima. “Evo, i dandanas radimo na projektu ruralnog regenerativnog urbanizma u Selcima, iznad Starog Grada, na otoku Hvaru. Staro dalmatinsko selo, koje je prije sto godina imalo 180, sada ima 4 stanovnika, od tih četvero dvoje su iz Škotske, to su prateće pojave naglog razvoja turizma, tako da urbanistički projekat ne mora uvijek biti veliki, meni je ovaj drag, još uvijek se dešava i uvršten je isto u tom panelu”, objašnjava.

Slijede dva panela arhitektonskih ostvarenja koja se dijele na komercijalne i privatne. Treća kategorija su produkti, odnosno industrijski dizajn. Arhitekt i dizajner Volić poznat je, među ostalim, i po suradnji sa svjetski slavnom arhitekticom i dizajnericom Zahom Hadid (1950-2016). U Sarajevu na izložbi će se moći vidjeti i makete koje je radio za ovu proslavljenu arhitekticu.

“Pošto sam imao sreću da sam vrlo brzo po dolasku u London blisko, direktno sarađivao sa samom Zahom Hadid čitavih 13 godina, jer smo bili i komšije, ona je shvatila da sam u stanju fizički vizualizirati ne samo arhitektonske ideje nego i njene skice. Zadovoljstvo mi je bilo izražavati se kroz format makete još od dana sarajevskog Fakulteta. Zahvaljujući tome uspio sam da napravim 10-tak analognih modela projekata Zahe Hadid, koji su danas u muzejima, a jedan od njih je u Muzeju primijenjenih umjetnosti u Beču (MAK Vienna).”

Volić ističe da su se korištenjem digitalnih alata arhitekti počeli udaljavati od svoje profesije. “Zaha Hadid je bila jedan od boraca za artistički, emocionalni pristup svemu tome, kompjutor se dešavao na samom kraju kreativnog procesa. I ja smatram da bi bila jako dobra stvar ostaviti mladim generacijama dva panela takve vrste modela. To su modeli od Guggenheima u Tokiju, zgrade BMW-a u Leipzigu, Znanstvenog centra u Wolfsburgu, do kapitalnog projekta MAXXI Nacionalnog muzeja umjetnosti 21. stoljeća u Rimu. To su sve konkursni modeli koji su dobili sve te poslove”, poentira.

Podsjeća da je na manifestaciji Dani arhitekture u Sarajevu 2011. održao predavanje o procesu rada u londonskom arhitektonskom birou Zahe Hadid. Dok govori, Volić zvuči tipično sarajevski, iako već godinama živi u bijelom svijetu. Kao da je jučer otišao iz Sarajeva. Tijekom razgovora dijeli sjećanje i na odlazak iz Sarajeva 1989, kada dvije grupe diplomaca Arhitektonskog fakulteta, da bi naučili više, kreću jedni u Beč, drugi u London. Na fakultetu završava smjer urbanizma. Ipak…

“Uvijek sam imao interes za više stvari, da operiram na nekoliko različitih nivoa, urbanizam jest high level thinking, ali su mene uvijek interesovali i detalji, životni dio i arhitekture i dizajna, a to je ono što ima direktni kontakt sa ljudima i neposrednom okolinom, tako sam počeo raditi produkt dizajn”, kaže.

I Davor Senečić (1954) je rijetka ptica među arhitektima. Arhitekt i pisac. Objavio je šest izuzetno čitanih knjiga. Nagrađivan arhitekt međunarodnog ugleda. Doktorira na Tehničkom fakultetu u Beču 1998. s disertacijom pod nazivom “Od privremene arhitekture do informatičke ere”. U Sarajevu radi na Institutu za arhitekturu i Arhitektonskom fakultetu.

“Ja iz Sarajeva nikad nisam otišao, osim privremeno 1987, kad sam kao mlad arhitekt otišao u Beč željan projekata”, reći će u jednom od intervjua za naš list. Sarajevo je moj život, voli reći. To je grad u kojem živi moja majka i gdje imam puno prijatelja, govori. Tako doznajemo i da je Davorova mama vjerna čitateljica Oslobođenja. Senečić radi na relaciji Beč - Zagreb. U Zagrebu je na glasu kao uspješni arhitekt, Europejac, jednostavni i duhoviti Bosanac, bečki Bosanac ili bosanski Bečanin.

“Beč je moje profesionalno ishodište i trajno nadahnuće. Grad u kojem sam možda prvi put shvatio da arhitektura nije samo projektiranje građevina, nego i dijalog s vremenom, kulturom i ljudima koji su te prostore stvarali prije nas”, kaže Senečić. Među brojnim projektima, objašnjava, posebno mjesto zauzima rekonstrukcija Veleposlanstva Republike Hrvatske. “Raditi na kući Otta Wagnera, u prostoru u kojem je živio i radio jedan od najvećih europskih arhitekata, privilegija je koju je teško usporediti s bilo kojim drugim zadatkom. To nije bio projekt, bilo je to uranjanje u istinski Beč.”

Prema Senečićevim riječima, suradnja s bečkim konzervatorima predstavljala je posebnu priču. Njihova preciznost, znanje i poštovanje prema izvornom djelu, često su otvarali pitanja koja nadilaze uobičajenu arhitektonsku praksu. “Svaki detalj imao je svoje opravdanje, svaka intervencija svoju odgovornost”, opisuje. Godine 2015. projekt izlaže na Sarajevskom salonu u Galeriji Collegium Artisticum. “Upravo tada počeo sam dublje istraživati krug arhitekata okupljenih oko Wagnera. I shvatio sam da se u neposrednoj blizini nalazi jedno od najznačajnijih djela europske moderne – Plečnikova Zacherlhaus.”

Dok ovo slušam, sjetim se odmah riječi pjesnika da je arhitektonski tlocrt uvijek lucidniji od svih analiza. Ali i za tako iskusnog arhitekta poput Senečića priča o toj kući “gotovo je nevjerojatna”. “Investitor je angažirao Wagnera, ali je on unutar vlastitog atelijera organizirao natječaj među svojim suradnicima. Projekte su radili Jože Plečnik, Maks Fabiani i Marcel Kammer. Wagner je odabrao Plečnikovo rješenje - projekt toliko moderan da i danas djeluje svježe.” Nedavno je, govori dalje, opet stajao pred tom zgradom.

“Nakon desetljeća rada, stotina projekata i tisuća nacrtanih detalja, osjetio sam isto divljenje kao i prvi put. Neke građevine čovjek promatra. Pred nekima zastane. A pred nekima se istinski pokloni.” Zacherlhaus, izgrađena 1906. je, naglašava, u toj posljednjoj skupini. “Možda je upravo u toj kući sadržana jedna od najvažnijih lekcija Beča. Veliki učitelj prepoznaje talent svog učenika i dopušta mu da ode dalje od njega samoga. Wagner je imao dovoljno samopouzdanja da odabere Plečnikov projekt. Plečnik je imao dovoljno hrabrosti da zamisli budućnost. A Beč je imao dovoljno kulture da takvu budućnost izgradi.”

Kaleidoskop

Senečić je uvjeren da arhitektura, upravo zbog takvih mjesta funkcionira poput nevidljive mreže. “Ideje putuju kroz vrijeme, od učitelja prema učeniku, od grada prema gradu, od generacije prema generaciji, kao frekvencije koje ne vidimo, ali ih osjećamo. Beč je za mene uvijek bio jedan od najsnažnijih odašiljača tog signala. Iz njega sam učio, njemu se vraćao i u njemu iznova pronalazio razloge zbog kojih sam postao arhitekt”, konstatira.

Što će još pokazati na izložbi u Sarajevu? “Pripremio sam 5 panela. Jedan od njih govori o mojoj povezanosti s telekomunikacijama koja traje 10 godina. Kroz projekte za kompanije unutar Telecom Austria Group, arhitektura je postala sastavni dio korporativnog brenda, jednako važna kao tehnologija, marketing ili razvoj mreže. Danas taj doprinos vidim i kao jedan od vlastitih profesionalnih uspjeha. Naizgled nespojivi pojmovi – network i architecture – tada su se susreli u svojem najčišćem obliku u Austriji, Hrvatskoj i Sloveniji.”

Istinski susret kompanije koja se bavi mobilnim komunikacijama i arhitekture koja tim komunikacijama daje prostor, oblik i identitet, Senečić intrigantno naziva - Kaleidoskop. Riječ mu se svidjela, napominje, mada se rijetko koristi, a taj kaleidoskop će pokušati pokazati na jednom panelu. “Što će biti skoro pa nemoguće.” Dio Davorovog predstavljanja je i podsjećanje na atraktivnu izložbu “Skice” u Europskom kulturnom centru u Veneciji, u sklopu 18. bijenala arhitekture 2023. Radi se o afirmaciji vječne čarolije crteža, ljudskog dodira i revitalizacije moći umjetnosti.

Kufi i Davor se slažu: izložba u Sarajevu povezuje generacije, fokusira mlade, vraća korijenima, oživljava svijest koliko je Sarajevo bitno i koliko i dalje živi u svim nekadašnjim diplomcima sarajevskog Arhitektonskog fakulteta. Umjesto zaključka citiraju riječi akademika arh. Nikole Bašića: 3K - Kontekst, Kontinuitet, Kultura. Dragi čitatelji Oslobođenja, obavezno dođite na ovu divnu izložbu, poruka je vaše reporterke.