Jedino rješenje je borba

Više od tri i po protekle decenije, koliko je protutnjalo preko nas i ove zemlje, obilježeno je, uz sve drugo, i izrazito nepopularnim i po zdravlje nepreporučljivim javnim isticanjem poštovanja partizana i partizanskih korijena, a pogotovo priznavanjem odrastanja i stasanja na partizanskoj tradiciji, moralu, vaspitanju i vrijednostima. Što najbolje govori o iščašenosti vrijednosti i pervertiranosti nasljeđa, kao obilježja vakta i društva u kome živimo, a čiji protagonsiti nisu još obaviješteni o tome da život, država, sistem i vlast ne počinju od njih i od njihovog doba.

Jedan od načina da se eventualno prosvijetle i da im se pomogne u oslobađanju od zabluda, iako mu to – siguran sam – nije bio primarni motiv, uspješno je dokučio Sead Đulić, odlučivši da svoje višedecenijsko iskreno ubjeđenje – predano iskazivano u javnim istupima, pisanju na blogu i u svakodnevnoj komunikaciji – upakuje u korice knjige i zbirku sa više od 500 stranica onoga što misli, govori i radi.

A kad u uvodnom tekstu, prvu rečenicu podeblja podatkom da potiče iz partizanske porodice, da mu je time bilo uslovljeno i diktirano odrastanje, školovanje i sazrijevanje uz poštovanje ljudskih i moralnih načela, biva nam više nego jasno da smo dobili jedan rijetko vrijedan intelektualni, antifašistički, visokomoralni, knjigom ovjekovječeni učinak. Pa s pažnjom i uživanjem čitamo, razmišljamo, zastajemo na onome što je napisano, što je oblikovano u poruku, mudrost i u nepobitnu istinu vječnog sukoba dobra i zla, mraka i svjetla, fašizma i antifašizma i na našim nesretnim i preoranim prostorima.

Nepoderiv antifašistički naboj

Fiksirajući se na raspon od 1992. do 2025. godine, Đulić piše i govori – sortitano u 123 kolumne i transkripte javnih i medijskih istupa – ne samo ono što se očekuje od nekog tog kalema i profila. On nudi suočavanje sa živopisnim moazikom tematske raznolikosti i bogatstva, čija zajednička nit je nepoderiv antifašistički i naboj odvažnog nemirenja s nepravdom, nemoralom, rušilaštvom, zločinom... Od prvih tekstova o mostarskoj ekspanziji fašizma iz 1992. i 1993. godine, preko onih o ratu i neumornom zalaganju za antifašističku dosljednost u najtežim vremenima, pa lirski produhovljenih tekstova, svojstvenih čovjeku profesionalno vezanom za teatarsku umjetnost i njenu duhovnu slojevitost, do poratnih naopakih i zagađenih vremena, Đulić jednostavno ne zatvara oči pred zlom i njegovim etnonacionalističkim i starim i novim fašizmom zadojenim akterima.

U doslovno svakom tekstu se, otvoreno i beskompromisno, zalaže za to da se – u skladu s izrekom “Popu pop, bobu bob” – zlo i zlotvori nazovu pravim imenom, zločini obilježe i obnaroduju, a zločince stigne zaslužena kazna. I onda kada se to može učiniti nedostižnim (“Sanjajmo san budućnosti”) ili kada iskazuje svoje poštovanje prema Titu (“Što ga više mrze, to je veći”), kao u žigosanju zla i njegovom netolerisanju (“Zlo je zlo, ko god ga činio”), Đulić je dosljedan, temeljit i čvrsto ubijeđen u ispravnost onoga za šta se bez ostatka zalaže.

Prvi tekst u knjizi nastao je nakon prvog skrnavljenja Partizanskog spomen-groblja u Mostaru 1992.

Na isti, jednako istrajan i ničim poljuljan način, odnosi se i prema ordiji onih koji ne uvažavaju antifašizam, čak ga unižavaju, potcjenjuju i ismijavaju (“Vrijeme je za novi antifašistički ustanak” i “Bez našeg jedinstvenog glasa nema budućnosti”). Skreće nam ozbiljno naglašenu pažnju na opasnost od pasivnosti i nečujnosti antifašista (“Oni su jaki koliko smo mi tihi”), dodajući s razlogom podebljanu potrebu da se posebno posvećujemo ZAVNOBiH-u, njegovoj epohalnoj vrijednosti i sudbonosnom značaju za državnost, državu i sutra Bosne i Hercegovine (“Treba nam mudrost vijećnika ZAVNOBiH-a”, “Naš odgovor mora biti izvorni ZAVNOBiH” i “ZAVNOBiH – najsnažnije oružje u odbrani BiH”).

Poseban akcenat Đulić, opet s razlogom – stavlja na ljude, kojima pripada antifašizam i koji čine armaturu antifašističke borbe (“Ideju antifašizma sačuvali su ‘mali’ ljudi”), vezujući to za civilizacijsku i visokomoralnu obaveze da se ni pod kojim uslovom ne pređe preko divljačkog rušenja antifašističkih spomenika (“Ko u miru ruši spomenike antifašistima?”). Ne može ostati miran prema nastavku, uz podlačku upotrebu drugih sredstava, onoga što se nije uspjelo agresijom na našu zemlju 1992-1995, konkretizujući to argumentima o odnosu susjeda i komšija (“Sloboda ne dolazi na vrhovima tuđih bajoneta”), da bi poentirao na kraju dijela knjige s tekstovima o ovom vremenu potrebom i nužnošću antifašizma koji je dokazan u našoj burnoj istoriji (“Drugo ime za slobodu je antifašizam”), a što mnogi, nažalost, danas i u vrhovima politike i vlasti ignorišu, zanemaruju ili sramno potcjenjuju.

Izrazito naglašen je Đulićev javno iskazan odnos prema aktuelnoj antifašističkoj slici naše zemlje. Uz eksplicitnu osudu bezumne, štetne i nerazumljive podjelu antifašista entitetskim linijama i postojanja SABNOR-a u Bosni i Hercegovini i SUBNOR-a u Republici Srpskoj, ne miri se ni sa uobičajenim odnosom nekih antifašista prema antifašizmu, s odnosom kojim dominira paradno-manifestacioni pristup (“Od salonskog antifašizma nema ništa”). Uramio je svoj stav u ono što treba činiti, nudeći rješenja i pozivajući u akciju (“Mi danas moramo zahtijevati, a ne moliti”), jer su aktuelne prilike, kako vrijeme ide, sve ozbiljnije, čak krajnje neizvjesne i prijeteće, da bismo si mogli dopustiti luksuz drukčijeg odnosa (“Niko nam nije donio slobodu”).

Antifašizam je civilizacijska obaveza

Đulićeva knjiga se efektno završava onim što je cijelu oplemenjuje – transkriptom njegovog obraćanja u Bijeljini, na akademiji povodom Dana njenog oslobođenja do fašizma, 24. septembra 2025. godine. Naslov obraćanja je uzet i za lajtmotiv i naslov zbirke, jer “Šutnja nije otpor” je ne samo velika, katkad bolna, ali nepobita istina, već i poziv, apel, upozorenje:

“Naučimo danas da samo zajedno, samo uvažavajući jedni druge, samo razmišljajući o onome što nam je zajedničko, možemo istinski stvoriti novu slobodu, novo jedinstvo i novi, bolji život u miru, kakav svi zaslužujemo, jer svima nama sa jugoslovenskog prostora jedno je zajedničko antifašističko naslijeđe, pa otkud onda nekima od nas ideja da ga dijelimo po nacionalnim šavovima, kad je zajedno stvoreno, kad je iz iste krvi izraslo... Zato, učeći iz lekcija Titovih partizana, djelujmo zajedno, djelujmo jedinstveno, računajmo da baštinimo isto naslijeđe... Okupimo se oko onog što baštinimo od Titovih partizana...”

Možda ovo nekome djeluje utopijski, pogotovo u dobu povampirenja fašizma, sa surovim rudimentima starog i prijetećom “svježinom” novog. Ali, nepobitno je ovo potrebna, korisna i svima namijenjena knjiga, sa vrijednim i aktuelnim razmišljanjem, porukama, idejama, apelima, upozorenjima i argumentovanim suočavanjem sa zlosretnom stvarnošću onoga što je fašizam, kao univerzalni simbol mraka i zla, spreman opet činiti, samo ako mu se omoguće uslovi za to.

Podsjećajući nas na to da su jedini pravi odgovor na mrak i zlo – svjetlo i dobro, dakle antifašizam, Đulić to djelom, vlastitim primjerom, ponašanjem u svakoj prilici (a i neprilici) zorno pokazuje, zna mu se to vratiti kao bumerang, neprijatno i riskantno, ali ne odustaje i ne posustaje. Jer, jedino rješenje su otpor i borba – kao civilizacijska obaveza i dužnost onih kojima je antifašizam jedini i dokazano najuspješniji odgovor na bezočno kidisanje novog fašizma. I kod nas i svuda oko nas.