Muharemske taazije za imamom Husejnom

Prvi mjesec po hidžretskom kalendaru još traje, njegov deseti dan se naziva Ašura, ali krajnje drukčije se pamti i obilježava u svijetu islama oštro podijeljenog na dva osnovna pravca, sunite i šiite. Ove 2026. po gregorijanskom kalonedaru deseti muharem je pao na 25. juni, pa sam se tog dana, kao i svih Ašura u proteklih šezdesetak godina sjećao jednog događaja, toliko snažnog da se duboko urezao u pamćenje, kao važne stvari u životu svakog čovjeka za koje se kaže da su nezaboravne. Ako se takav događaj zapiše, on traje još duže, makar se nikad više ne pročitao.

U zindanu

A to se meni baš dogodilo. Godinu po povratku iz Iraka, već sa radnom knjižicom u Oslobođenju, napisao sam za prvomajski svečani broj putopsinu reportažu o taazijama, žalovanju za šiitskim imamom Husejnom. Urednik je odbio da je objavi, s pravom rekavši da se ne može radnom narodu na njegov praznik davati da čita jednu tako tešku, pa još krvavu priču. Rukopis je bacio u korpu, a ja mu nisam podmetnuo indigo. Tako mi je ostalo da ga sve do danas pamtim i prisjećam se.

Uskoro po dolasku u Bagdad na postdiplomski studij, imao sam u studentskom domu na Bab Almuazamu nekoliko cimera šiita, kod kojih sam počeo razaznavati razlike od onih koji su, kao mi s Balkana, pripadali sunitima. Jedan od njih, Zejn smo ga zvali, predložio mi je da za raspust već prvog muharema idem s njim u rodni mu Nedžef, najveće šiitsko svetište u kojem se nalazi džamija i mauzolej prvog imama Alija. Njegovi su se roditelji i porodica radovali da prime jednog takvog musafira iz Jugoslavije, pošto je tada malo ko u arapskom svijetu znao za Bosnu.

Kako su hidžretske godine kraće od naših za desetak dana, pa se već nakupilo toliko ciklusa da je mjesec muharem tada, kao i ove godine, na početku ljeta, bilo je već vrelo kad smo krenuli. Za Bagdad se znalo da je najtoplija prijestonica u svijetu, a tek kako je bilo u Nedžefu, pa mi Zejn, kad smo stigli pred veliku kuću od okrečene opeke, rekao: “Ne idemo gore, nego u zindan, dolje su moji.” Sišli smo, mislio sam da silazimo u podrum. Ali, ovaj je imao gotovo sav komfor kao na gornjim spratovima, samo što je bilo manje vrata, a zidovi obloženi opekama. Majka i sestre su već prostrle veliku pletenu sofru s toplim jelima i brdom riže. “Tako je to u nas”, kaže Zejnov otac, “cijelo ljeto provodimo i spavamo u zindanu.” A ja se začudim, pa im objašnjavam kako se u nas za podzemni okrutni zatvor govorilo da je zindan, što nam je ostalo od Turaka.

Spavali smo ipak na gronjim spratovima, ali smo do duboko u noć pričali, mi muški, naravno. Zanimalo ih je kako muslimani na Balkanu obilježavaju Ašuru, pa se opet oni čudili kad sam im rekao kako pamtim iz djetinjstva da se u muslimanskim familijama koje drže do starih vjerovanja i običaja kuhala, mirisala i dijelila komšijama i onima koji to ne čine – ašura. Bilo je to neko neobično slatkasto jelo u kojem se, začuđeni, zajedno nađu skuhana pšenica, riža, kukuruz, grah. A kako gdje, još im se dodaju raznorazna suha voća, od kajsija, šljiva i jabuka, do rozina i smokava.

Pričali su nam stari, dodao sam im, da se muslimani tako podsjećaju kako je poslanik Nuh, ili biblijski Noa, poslije najvećeg potopa koji je doživio ljudski rod, na svojoj Noevoj lađi spasio, osim odabranih ljudi i životinja, i za život na zemlji neophodne uzorke biljaka i sjemenki žitarica. Tako smo vjerovali da je Nuh alejhiselam spasio čovječanstvo baš na taj deseti dan muharema. Tek kasnije ćemo saznati da se taj dan, a ne jelo, zove Ašura. Nisam ni slutio šta me čeka sutra i narednih dana do desetog muharema, po arapskom “ašere” za broj deset.

Ujutro su mi, uz kozji sir zamotan u tople korice i čaj, dali da obučem crnu košulju. “Trebaće ti ovih dana”, rekli su, “vidjećeš da smo svi u crnom, a evo i tebi jedna, iste si građe kao naš Zejn.” To njegovo Zejn je skraćeno od Zejnul Abidin, jedinog preživjelog sina imama Husejna, čiju pogibiju 61. godine po Hidžri, odnosno 10. oktobra 680, šiiti na razne načine žaluju i oplakuju.

Sa Zejnom sam izišao na ulice Nedžefa u masu, svu odjevenu u crno, muškarci neobrijani i pokoja žena u crnom čadoru. Ni ja se ne razlikujem od njih, čak im ni likom ne ličim na pravog stranca. Od Zejna se ne odmičem dok pokazuje na grupu mladih ljudi obrijane glave. Nisu svi u bijelim košuljama, dugim do tala, ali svi nose noževe i sablje. “Danas je drugi muharem, ali njihova uloga je na programu tek desetog”, kaže Zejn. “Ovako hodaju da ih vidi narod.” Objašnjava mi da se tog dana obavlja tatbir, vrhunac taazija. Do tada ćemo se još nagledati zindžirzanija, udaranja lančanim snopićem po plećkama, na kojima je koža tanka pa rane brzo zamlade. A svuda, i danju i noću će nas pratiti tatmija, lupanje šakama po prsima, uz jecanje i ritmične uzvike, Ja Ali, Ja Husejn. Sve su to za mene bile nepoznanice, a za Zejna sastavni dio odrastanja i obrazovanja..

Tako je i bilo, a tiskajući se po ulicama Nedžefa, gledali smo kako iz velikih kazana dijele rižu s ovčetinom siromašnim šiitima koji su stigli iz cijelog Iraka, Irana, ali i iz dalekog Pakistana i Indije. Svuda su nas nudili vodom iz aluminijskih zdjelica kako bi utolili žeđ, ali i prisjećali se patnji koje je trpio imam Husejn dok ga nije stekla sablja jednog od ubica koje je halifa Jezid poslao da dokrajče svu Ehlul-bejt, ukućane Božijeg poslanika Muhameda.

Zejn mi nije sve to bliže objašnjavao, misleći da moram znati kako se osilila i obogatila dinastija Umajida, koju je u Damasku uspostavio halifa Muavija. Ni godinu nakon njegove smrti, sin mu Jezid, ogrezao u nasilju i provodu, odlučio je da ukloni svakoga ko bi se usudio da ugrozi njegovu titulu. Nakon smrti četvrtog halife, Muhamedovog zeta Alija, njegove pristalice, kako i znači njihov naziv šiiti, su smatrali da muslimane treba da vode članovi Poslanikove porodice koja je uživala veliki ugled u narodu. Odbivši da Jezidu položi zakletvu i vjernost, Husejn ibn Ali je krenuo iz Mekke u Kufu s porodicom i sedamdeset pristalica. Ali ih, po nalogu iz Damaska, neki Abu Vekas, na čelu četiri hiljade konjanika, presreće i prepriječi im put do vode iz Tigrisa. Kod pustinjskog mjesta na kojem će izrasti Kerbela, osam dana ih drži opkolljene, bez hrane i vode. U bici desetog dana su pobili sve Husejnove borce, da bi i njega na kraju savladali, sasjekli mu glavu i odnijeli je Jezidu u Damask. Pošteđene su samo žene i djeca.

Narednoog dana sam sa Zejnom dugo sjedio na sasušenoj travi ispred jedne džamije i sa zvučnika slušao detalje te nemilosrdne bitke. Do nas su sjedili ljudi, šuteći, u ponekog sam vidio kako mu suze teku niz lice. Jednom je na čelo sletio veliki leptir sa grana eukaliptusa, ali je bio toliko zanesen da ga nije ni primijetio. A i kako bi, kad smo slušali kako se imam Husejn do posljednjeg trena hrabro borio, kao u elegijama, narodim predanjima i epovima o velikim bitkama u drugih naroda. S tim što o pogibiji imama Husejna ima mala biblioteka napisanih knjiga, koje se nazivaju maktel.

Iz jednog od tih maktela, vjerovatno Rovzetu-šuheda, Vrtu mučenika, čuli smo kako neko, iako ga ne vidimo, dramatičnim glasom čita kako se odvijao tragični deseti muharem. Kako je Sejida Zejneb, kad je čula svog brata Husejna da u stihovima predviđa svoju smt, zapalakala, udarala se po licu šakama, skidala odjeću i izgubila svijest, jecajući. Zatim, kako je tog desetog muharema, ispod svakog kamena koji su podizali, izbijala krv. Ali, kako je i iz neba kapala krv, čiji su se tragovi vijekovima prepoznavali na odjeći šiita. Pa još kako su i zemljane zdjele za vodu bile pune krvi. A posljednje trenutke života imama Husejna ovako je opisivao: “Kad je ostao sam, a oko njega se čuo samo jecaj žena i djece iz šatora u plamenu, s ranjene glave je skinuo kacigu i na glavu stavio imamu, turban Ehlul-bejta. Od sestre Zejneb je zatražio da još jednom vidi uplakano najmlađe dijete. Dok su oko njega ležala tijela vjernih mu drugova, u mubarek usta ga pogodi strijela. Zločinci mu priskočiše, i sasjekaviši ga, odrubiše njegovu plemenitu glavu.”

Sutradan smo išli u Kerbelu da prisustvujemo tavridžu, jednoj od obaveznih predstava taazija, kada tamo stižu stotine ljudi koji glume te ubice imama Husejna. Valjalo im je preći pet kilometara, iz pravca Kufe. U trku su prolazili ulicama grada, oznojeni, u pancirima, kacigama i punoj opremi napravljenoj za tu priliku i čuvanu goidinama. Dok smo ih pratili, skriveni ispod drvenih balkona kuća, odozgo su, kao i s krovova, na njih žene lelekući, a djeca vrišteći, bacali kamenice.

Gosteći se tih dana s njegovima u zindanu, gdje su uz objed služili u cijelom Iraku poznatu nedžefsku turšiju, Zejn me poveo da prisustvujemo vrhuncu taazija u haremu imama Alija. Stigli smo kad je tatbir bio u toku. Poredali smo se oko harema, oko kojeg su kružili stotinjak mladih ljudi, obrijane glave. To su oni koje smo vidjeli prvog dana, ali sada se niz njihove bijele halje slijevala krv, pa su pocrvenjele. S obje ruke su čvrsto držali sablje, koje bi zamahnuli prema glavi. Onda bi ih naglo zaustavili kad bi se primakle lobanji i laganim usporenim pokretom, vježbanim godinama, zasijecali tanku kožu. Najtanju na tom dijelu tijela, tako da su se kapi krvi slijevale niz lice i po tijelu.

Na kamenim pločama uglačanim vjekovima od hodočašća grobnici prvog šiitskog imama se hvatala skrama od krvi, po sredini čak debljine ljudske šake. I tako satima, u punoj tišini i ritmičnom izgovaranju Ja Ali, ja Husejn nas koji smo ih okruživali. Iako od djetinjstva slab na blizinu i miris krvi, stajao sam, šutio, zatečen scenom o kojoj sam već slušao, ali nisam ni zamišljao tako savršeno izvedenu na tlu jednog od najtragičnijih događaja u istoriji islama. U jednoim trenu sam se okrenuo prema Zejnu, da mu nešto kažem, ali njega nije bilo pored mene. Pao je, i na tren izgubio svijest. Brzo smo ga podigli i sam se čudeći šta mu je bilo. Iako to nije bilo tako ozbiljno samoranjavanje kako mu ime tatbir znači, bilo nam je dosta. Ni ja se nisam mogao nasmijati svih tih dana. Bez riječi smo se povukli u Zejnovu kuću, rashladili i sutradan se vratili u Bagdad.

Na plećima muslimana

Tako sam stekao prvo iskustvo o dubini podjele islama na dva osnovna pravca, i širio ga sve do danas novim znanjima i saznanjima. Narednih godina nisam išao u Nedžef i Kerbelu za vrijeme Ašure, ali jesam s porodicom i prijateljima. Između ostalih, odveo sam pred džamiju imama Alija majku Munibu, ali i Mersada Berbera. Dok smo se vraćali, on je napravio crtež s crvenim detaljem, kao simoblom koji je izvukao iz moje priče o pogibiji imama Husjena. U Bagdadu sam za svakog muharema išao u harem Kazimija džamije, u kojoj su sahranjena dvojica imama. Oko mnogo većeg dvorišta od onog u Nedžefu, bili su visoki zidovi i platforme odakle se posmatralo, uz prisustvo visokih iračkih zvaničnika, izvođenje glavnih zbivanja pogibije imama Husejna. Nije bilo tatbira, ali su izvođači bili odjeveni i naoružani opremom načinjenom prema srednjevjekovnim opisima bitke u Kerbeli.

Tokom jedne od tih poredstava u Bagdadu, glasno sam uzviknuo nekome do sebe: “Pa ovo je pravi Shakespeare!” Ta mi se asocijacija na Kerbelu sponttano nametala i kad sam gledao “Hamleta” na dubrovačkom Lovrijencu, ili obilazio Othello Castle u Famagusti na Kipru, u koju je, iako nije tamo bio, Shakespeare zamislio svog Otela. Godinama kasnije, već u 21. vijeku, za jedan simpozij Persionate Associations, Perzijanijskih udruženja, prijavio sam temu poogibije imama Husejna kao jedinstvenog otvorenog teatra. Dobio sam pozitivan odgovor i poziv, ali sam odustao, zato što nisu plaćali putne troškove. Pozivao sam se i na mišljenja teatarskih eksperata koji smatraju da ono što se izvodi u Nedžefu i Kerbeli zadovoljava osnovne elemente antičke i savremene drame pod vedrim nebom: predstave se održavaju na otvorenom, gledaoci su aktivni učesnici, i simboliziraju dobro protiv zla, jer bitka predstavlja sukob između apsolutne vrline i tiranije.

Možda će se pojaviti neki novi Shakespeare, koji će od pogibije imama Husejna napraviti takvu dramu. Možda u Iranu, gdje se šiizam preselio i ukorijenio dublje nego u Iraku. Tamo je dvanaestoimamski šiizam zvanična vjera, iako je samo jedan od njih dvanaest, imam Reza, pokopan u Mašhadu. Boraveći i radeći u Iranu, išao sam na muharemske rituale na jugu Teherana, mnogo skromnije, ali opet u crnoj košulji, koju sam čuvao kao jedinu uspomenu od cimera Zejna iz bagdadskog studentskog doma.

Ašura 2026. je obilježena masovno i u Iraku i Iranu, bez tatbira i krvi, osim možda u zabačenim mjestima. To svojevrsno samoranjavanje su zabranjivali Sadam Husein, kao i ajatolah Hamenei. Muharemske taazije se znaju koristiti u svrhe podrške vladajućem sistemu vlasti. Tako su u Teheranu ovog desetog muharema djevojke odjevene u bijele čadore nosile slike Ajatolaha Hameneija i porodice, koje su Amerikanci i Izraelci prije četiri mjeseca usmrtili raketama. Ima vrhovnih ajtolaha koji ne preporučuju, ali i onih koji se ne odriču tatbira. Ovako to pravdaju: “Kad je krv mogla liti po imamu Husejnu, zašto to ne mogu činiti i šiiti?”

Na stranu univerzalne poruke svega ovoga na što me i danas podsjeća Ašura, ostaje gorko osjećanje da u dugom međuvremenu nisu prestali sporovi, otvoreni sukobi i teroristički okršaji među muslimanima ova dva pravca vjere u Allaha koji su, eto, krenuli usko poslije smrti njegovog vjerovjesnika Poslalnika Muhameda. U Pakistanu, u kojem su šiiti petina staniovništva, fanatizirani suniti znaju školu punu djece pretvoriti u zgarište. O tome su rekli svoje umniji od mene, poput našeg istaknutog islamologa i književnika Enesa Karića, koji smatra da je “sunitsko-šiijski sukob bez sumnje glavna tragedija u islamskom svijetu”. A Karić je 2014. godine, u jeku divljanja i masakra koji su isilovci takozvane Islamske države vršili po Iraku i Siriji, obavio intervju sa svojim učiteljom i profesorom islamskih studija na George Washington univerzitetu Seyyedom Hossinom Nasrom. Kad ga je upitao o Zapadu, kao navodnom vinovniku međumuslimanskih svađa i ratova danas, rekao je: “Dozvolite mi da kažem da najveći dio krivnje leži na plećima samih muslimana, uključujući i njihovu spremnost da se potčine zapadnim spletkama. Ali nema nikakve sumnje da i Zapad također igra središnju ulogu u sadašnjim međumuslimanskim sukobima.”