Gdje si u ovom glupom hotelu? Godine i navike čine svaku noć besanom
Volio sam mirise tih soba
Što sam stariji - a to se, vaslavu i čast, iz druge prebacilo u petu - sve mi je teže da spavam u hotelima, motelima i pansionima.
Nekada sam mogao uz vatru, na zemlji, sa glavom namještenom na vreću sa potpalom, a sada nema tog dušeka koji mi može garantovati miran san. Mogao sam, da se ne lažemo, kako još jedino vojnici mogu: na betonu i sa šakom pod tjemenom. Pokrijem se, što bi rekao Nikoletina Bursać, nebom i to mi je sva postelja. Nisam jednom osvanuo na krtoj klupi ili na tek nešto mekšoj verandi spreman kao marinac da nastavim kroz dan.
Godine uzornog života
Bile su to, kako precizno opisuje moj jedini i najbolji striček, godine uzornog života. Tamo gdje stanem, tu i legnem. Nisu trebali madraci, nadmadraci, memory pjene; bilo je dovoljno da budem umoran, pospan ili lijepo nivelisan, pa da zaspim tamo gdje se pružim. Na zadnjem sjedištu auta, ponekad i na oborenom suvozačevom, pred vikendicom, pored rijeke, u vinogradu, ispred šatora. Nisam spavao, čini mi se, jedino na drvetu, vjerovatno zbog toga što nikada nisam našao drvo koje bi izdržalo moju neznatnu tonažu.
Mogao sam da spavam na tvrdim i mekim krevetima, na prastarim i još starijim otomanima, na pokvarenim i drndavim kaučima, na ležajevima iz kojih vise federi ili žice, na poljskim ili vodenim sofama. Nisam pitao da li je posteljina provjetrena, da li su deke i jorgani oprani, da li su jastučnice nove. Samo bih se izvalio, ponekad i iz trka, pružao se koliko sam dugačak i širok - više širok nego dugačak - i nestajao u snu, uz blaže ili snažnije hrkanje. Smatrao sam da samo slabići, kukavice i neprosušene peke razmatraju karakter postelje prije nego što se u nju strovale.
Kod bake i dede, kod ujaka, kod kuma, kod prijatelja, kod poznanika, u kafani, u vikendici, na plaži - sve je moglo i ništa nije dovođeno u pitanje. Nisam u tim danima često putovao, još sam rjeđe noćivao u hotelima, pogotovo u onima sa četiri ili pet zvjezdica, ali i kada jesam – sve mi je bilo i više nego potaman. Volio sam mirise tih soba, teške zastore koje sam navlačio da ujutro ni trun svjetla ne uđe u sobu, masivne jorgane kojima sam se do tri pokrivao, a od tri ih bacao sa sebe, jastuke koje sam slagao u stotinu položaja dok ne bih našao najudobniji za umornu glavu.
Ne znam kada sam postao spavajuća picajzla, ali sam postao. Kako promijenim krevet – tako ne mogu da se naspavam. Sve mi smeta, sve me žulja. Ako ne popijem koju čašu više, zaspim tek pred zoru. Ako i tada. Premećem se s kraja na kraj kreveta, mijenjam položaje poput nervozne bebe i nikako ne mogu da uhvatim san za ruku. Nedostaje mi ono na šta sam navikao. Tačnije: smeta mi ono što je novo. Što je ležaj udobniji, to je meni teže napustiti javu. Kao da je sva ona rana komocija prekinuta mesarskom satarom.
Potpuno mi je svejedno da li spavam u hotelu kakvog nema na Balkanu ili u prčvarnici bogu iza dugih gaća: san dođe tek kada se toliko umorim loveći ga da mu ništa drugo ne preostaje. Čini mi se ponekad kako lažem samoga sebe da spavam i da zapravo sanjam kako ne mogu da zaspim. Toliko mi to ponekad ide na džigere da bih najradije pokupio stvari u pola noći, odjavio se na recepciji, podbo se nogom u guzicu i krenuo prema svom krevetu u kojem mi je san jedina i najveća garancija.
Đavo, naravno, radi kao posljednja hulja, pa čovjeku neprimjetno, ali često i sve češće tovari na lopatice ono što ga najviše žulja. Tako je i sa mnom: te putuj ovamo, te putuj onamo, te vozi na zapad, te vozi na istok. Sad spavaj u ovom hotelu, sad spavaj u ovom stanu na dan. A znano mi je već godinama: mogu da radim umoran, mogu da radim nervozan, mogu da radim i sa određenim procentom maligana u krvi, ali ne mogu da radim pospan.
Pospanost je moj najveći neprijatelj, moj karadušman, moj krvnik. I kako promijenim krevet, kako mi poture drugi jastuk pod glavu, tako počinju muke koje potom traju danima. Drugi vape za odmorom u hotelu na koji je prikucano pet zvjezdica, a ja znam šta me čeka čim zatvorim vrata sobe: duga i besana noć. Jedva čekam da svane, pa da se spustim u spa i da radim nešto korisno i za tijelo i za dušu. Ako u hotelu nema bazena i sauna, onda živ ne mogu da dočekam doručak – jaja sa slaninom, kolekciju sireva i produženu sa mlijekom.
Epizodne karakteristike
Udobno ili neudobno, čisto ili musavo, skučeno ili prostrano – sve su to epizodne karakteristike do kojih više nimalo ne držim. Soba može da bude komotna kao pašin čador, a može da bude uska kao zazidan balkon. Kupatilo može da bude kao iz reklama za pločice, a može da bude nalik ciganskom. Teško mi je zaspati na ležaju koji već nije osjetio moje atletsko tijelo. Potrebne su mi kvrge na koje sam svikao, izbočine koje i u snu s lakoćom preskačem, ivice sa kojih mi ruke u snu neoprezno padaju, daščice koje škripe svaki put kada se s jednog boka okrenem na drugi.
Moja dobra mater – koju nisam pomenuo cijele dvije subote – dvadeset godina kuka kako ne može da spava van svoga kreveta. Ako i mora, onda su to muke na koje je preko volje udarena. Dvadeset godina ona jedno te isto i dvadeset godina ja na tu njenu nakaradnu naviku vičem i smijem joj se. Njen krevet je njen oltar i ne dao dragi bog da mora nekuda odatle! Ako mora u Dalj, kako će bez svoga kreveta? Ako mora u Sombor, kako će u drugom krevetu? Ako mora bilo gdje što nije njen dnevni boravak, kako će, šta će i kuda će sa sobom? Njen sin toj naopakoj navici nije mogao čudom da se načudi, ali onda je zašao u godine - koje su, doduše, i dalje više mlade nego stare ili bar on tako misli - i u potpunosti je razumio svoju pametnu mater.
