Polarizacija o tzv. europskoj vojsci

Gotovo 80 godina Sjedinjene Američke Države služile su kao štit zapadnoj Europi, a sada kad se odmiču, ponovo se aktuelizira pitanje autonomije u obrani kontinenta i formiranja europske vojske, ali put do nje podrazumijeva usklađivanje različitih nacionalnih interesa, pravnih okvira i vojnih doktrina. Jedan dio zvaničnika smatra da je vojska EU potrebna zbog strategijske autonomije i smanjena ovisnosti od SAD-a, dok drugi ističu da je to ne samo nedostižno nego i nepotrebno. Postoji, dakle, kolebanje između dviju suprotnosti, a svoj dosta oštar osvrt na ovu temu iznio je i američki profesor i geopolitičar John Mearsheimer, rekavši kako SAD u potpunosti kontroliraju Europu i NATO i da su europske zemlje i njihovi dužnosnici potpuni američki vazali, tj. oni koji ni o čemu ne odlučuju, niti za tako nešto imaju mogućnosti. Dodao je da su europske vojske preslabe za obračun s Rusijom i potpuno ovisne o SAD-u i to je uzburkalo duhove u Europskoj uniji, čiji zvaničnici o svojim oružanim snagama imaju daleko bolje mišljenje, naglašavajući podatak da EU i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno imaju 1,6 milijuna vojnika i da su tu uračunati samo aktivni, bez pričuve, paravojski i vojno sposobnog stanovništva. Najveće vojske u europskom savezu imaju Poljska s 202.000 i Francuska s 200.000 vojnika, a slijede ih UK sa oko 185.000 i Njemačka koja ima nešto više od 181.000 vojnika.

Indikativno je da su među skepticima o europskoj vojsci glavni tajnik NATO-a Mark Rutte i visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Kaja Kallas, koji samo ističu potrebu većeg izdvajanja članica za obranu. Rutte je zgranuo sudionike u Europskom parlamentu izjavom: “Ako itko misli da se EU ili Europa u cjelini, može braniti bez SAD-a, neka nastavi sanjati. Ako bi Europa htjela zamijeniti američko nuklearno odvraćanje, obrambena potrošnja morala bi se udvostručiti. Hej, pa sretno”! Reagiranja su bila burna, a Ruttea su napadali i politički i osobno tvrdeći da vrlo često pretjeruje u podilaženju američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, kojem često ide na konsultacije u Washington. Kaja Kallas također je odbacila ideju o vojsci EU kazavši: “Svaka europska zemlja ima vojsku, a vojske 23 zemlje dio su NATO-a, tako da ne mogu zamisliti da će zemlje stvoriti zasebnu europsku vojsku. Dobili bi kopiju NATO-a, dosta lošiju. Alijansa već ima svoje resurse i već je organizirana, pa bi to bilo kopiranje nečega što već postoji”.

Ideja o zajedničkoj europskoj vojsci potiče iz 70-ih godina prošlog stoljeća, kada je formirana njemačko-francuska postrojba, tzv. multinacionalna divizija. Bila je to svojevrsna eksperimentalna postrojba koja je i ostala na toj razini, jer se nikada nije vidjelo u stvarnosti kako funkcionira. Slična je bila i ideja o osnivanju snaga za brzo djelovanje, koje su isto tako ostale mrtvo slovo na papiru, budući da se o njima puno pričalo, ali ideja nikad nije realizirana onako kako je zamišljena. Sve je to aposrbirao NATO, pokazavši da je učinkovitiji od svega što se nudilo. Jedino što se od europske vojske do kraja ostvarilo i još traje je EUFOR, u okviru operacije Althea, koji je formiran 2. prosinca 2004. u Bosni i Hercegovini, kao nastavak i zamjena NATO-ove misije SFOR. Operacija Althea je 2012. reorganizirana i težište angažmana je stavljeno na obuku i osposobljavanje Oružanih snaga BiH, ali je zadržana obveza pružanja podrške vlastima BiH u održavanju sigurnog i stabilnog okruženja. Od 2025. EUFOR broji 1.100 vojnika iz 24 države, a premda mu je osnivač EU, vojno je potčinjen Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga NATO-a za Europu.

Na pitanje da li bi se po konceptu EUFOR-a mogla osnovati stalna oružana formacija na kontinentu, političari i vojni eksperti smatraju da to nije isto, budući da je europska vojska angažirana u BiH, poslije četvorogodišnjeg rata, zbog provođenja vojnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma i da to ima privremeni karakter, jer se toj misiji svake godine produžava mandat u Vijeću sigurnosti UN-a. Moj poznanik, profesor dr. Marinko Ogorec tvrdi da u svezi europske vojske ima nekoliko suštinskih pitanje: tko bi bio uključen, tko bi zapovijedao, a tko donosio odluke? On smatra da je Europa u oblasti obrane toliko vezana za SAD da se ne može osamostaliti, a prva i najbitnija stvar je da europski kontinent ne proizvodi dovoljno oružanih sistema da bi ih mogli prestati kupovati od Amerike. Pored toga, SAD su, kao najmoćnija vojna sila u NATO-u, još nuklearni kišobran Europe, što se vrlo teško, praktički nikako, ne može nadomjestiti. Također, SAD imaju obavještajnu i satelitsku strukturu koja se ne može u skoro vrijeme zamijeniti europskim snagama. U svakom slučaju, kako god se situacija posloži, Europa će više ili manje biti ovisna o SAD-u u vojnom segmentu, ali će, s druge strane, morati učiniti više na jačanju oružanih snaga u svakoj od 27 članica.

U međuvremenu je Pentagon najavio ograničeno povlačenje 5.000 američkih vojnika iz Njemačke i to je jedna brigada i nije ništa veliko u kontekstu ukupne prisutnosti SAD-a u Europi. Geopolitičari smatraju da je malo vjerojatno potpuno povlačenje svih američkih snaga s europskog tla, jer to ne odgovara strateškim interesima SAD-a, ali napominju da bi se u slučaju takve odluke povuklo i naoružanje. Prošle godine neovisna američka organizacija Vijeće za inozemne odnose objavila je, pozivajući se na podatke Američkog europskog zapovjedništva (EUCOM), da se u Europi nalaze 84 tisuće američkih vojnika raspoređenih u 40 vojnih baza od Grenlanda do Turske. Najviše ih je upravo u Njemačkoj, oko 38.700, a u Stuttgartu je i sjedište EUCOM-a, a pored toga, američke vojne snage upravljaju i nuklearnim arsenalom u Europi postavljenim još početkom hladnoga rata i raspoređenim u pet zemalja: Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, Italiji i Turskoj.