Izbori raspisani, igrokazi slijede

Odavno izvještačena dilema o tome ko će biti SDA-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH, koja samo što nije riješena – naravno, u korist Bakira Izetbegovića – ukrašava atmosferu započetu CIK-ovim raspisivanjem ovogodišnjih opštih izbora i intonira niski start manje-više svih stranaka. Doskorašnja, ne manje nategnuta dilema u vezi s nabavkom i aktiviranjem novih izbornih tehnologija, takođe je, srećom, riješena u njihovu korist. Da li i u našu – vidjeće se, pogotovo u onome što, moguće i u cajtnotu, bude slijedilo do oktobra.

Mnogo prije 7. maja i raspisanih izbora, dešavalo se ono na šta smo naviknuti – kampanja je, ispotiha i ispod žita, zaošijana, a javni prostor, sa širokim spektrom tradicionalnih onečišćenja, obojen je predizbornom nervozom, gdjekad grčevitim nastojanjem da se sve podredi onome što će biti (sumanuta?) doizborna trka, ispunjena blokadama, kao cijenom psihoze lova na glasove, pozicije, vlast... Slika je, bar u većini detalja, uobičajena i dosad poznata. Što ne isključuje i neke novine, možda i inovacije, koje, dakako, najmanje zavise od nas, a mnogo više od toga hoće li se izliječiti boljke, koje decenijama prate izbore, a zajednički imenitelj su im – mućkanje, lopovluk, krađe, mešetarenje, kriminal...

Šarolika je pozornica na kojoj se, nerijetko iza scene, krenulo u predizbornu frtutmu. Razlikuje se ne samo između ušančenih nacionalnih korpusa – i ovog puta poželjno monolitnih i etnoreligijski čvrstih – već i od područja ove zemlje i profila vlasti u njima. Najuzoranija je predizborna ledina u Republici Srpskoj. Mnogima je čudno to što se aktuelna entitetska vlast ne razmeće prognozama i istupima, tako poručujući da je sigurna u to da će ostati na bijelom konju vlasti i u to da aktuelno cijepanje, rasulo, podjele i svađe u RS-opoziciji, mnogo više idu naruku SNSD-u i kompaniji, nego izgledima za korjenitim promjenama i onome što opozicija govori, traži i obećava. Zaista bi trebalo da se desi čudo, pa da opozicija u RS-u, ličeći na rogove u vreći, anulira razlike i podjele, pogotovo one u vezi sa funkcionerskim apetitima. Uz ono što znaju i ptice na grani – da Draško Stanivuković, pošto je eutanazirao PDP i stvorio Pokret sigurna Srpska (a i promptno smijenio Igora Crnatka s pozicije šefa Kluba PDP-ovih poslanika u Narodnoj skupštini RS-a, čim je ovaj formirao PDP RS-a), ne odustaje od želje za tronom predsjednika RS-a, šaljući Branka Blanušu u Predsjedništvo BiH – i ostale stavke ove vruće teme ne mirišu na idilu i dogovor. Blanuša bi mogao biti podržan za predsjednika RS-a, dok se Jelena Trivić odavno začešljala za predsjednicu buduće Vlade entiteta. Sve, doduše, zavisno od jedne “sitnice” – od pobjede nad SNSD-om i njegovim satelitima. Plus nenagodni Nebojša Vukanović, koji se samokandidovao za Predsjedništvo BiH, ali i ratuje sa Stanivukovićem i Trivićkom, tvrdeći da im zadaće zadaje Beograd, jer su izvođači radova Vučićeve politike i interesa.

Paralelno s onim što preorava RS, puhnuo je novi vjetrić u dijelu države, kojim neprikosnoveno decenijama gospodari HDZ. Nakon zvanične kandidature Darijane Filipović za članicu Predsjedništva BiH, što je izum Dragana Čovića, koji je podržao Andrej Plenković, javila se petorka naoko HDZ-u oporbenih stranaka, i kandidovala Zdenka Lučića za istu funkciju. Lučić je svoj moto sažeo u ono što je očekivano: Željko Komšić je četiri mandata hrvatskog člana Predsjedništva potrošio, a da nije realizovao nijedan hrvatski interes, a Dragan Čović je imao dva mandata, s istim učinkom. Kad se time isprsio, Lučić je, usput, poslao i poruku DF-ovom Slavenu Kovačeviću, trećem kandidatu za istu stolicu, koga smatra ciljanom replikom Željka Komšića, dakle – neprihvatljivim i, po hrvatske interese, štetnim.

A onda dolazimo do treće strane, koja takođe tumara matricom neodustajanja od nacionalnog kadriranja i likova i vlasti. S manje ili više udjela građanskih mirođija i potencije, stranke u većem dijelu Federacije zasad zrače upadljivom zadrškom. Uz imena četiri kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH (Denis Bećirović, Semir Efendić, Šuhret Fazlić i Fahrudin Radončić), ostalo se krije u mjerenju i premjeravaju. To posebno važi za trojku, njeno aktuelno stanje i šemu nastupa na izborima. Čini se da su bliže iščekivanju raspleta u RS-u i HDZ-ovim feudima, nego što im je jasno kako, protiv čega i koga i, naročito, za šta se i čime boriti.

Ova i mnoga druga otvorena pitanja, sapeta u procjep između optimizma i pesimizma i sučeljena s očekivanjima od plodova primjene novih izbornih tehnologija, obećavaju nam đerdan predizbornih i izbornih igrokaza. Čeka nas neizvjesnosti ne samo u tome ko će koga nadjačati i dobiti povjerenje glasača (ne birača, jer mi to nismo!) već i enigma u vezi s tim hoće li se u tome vičnim i dokazanim stranačkim brlozima odvijati podzemno prestrojavanje inženjeringa, riješenog da pokuša (uzmogne?) nadjačati i nadmudriti i izborne tehnologije. To bi moglo biti najvažnije, presudno i pitanje od koga zavisi naše i sutra ove države.