Plaćena arhiva našeg propadanja

Prvog juna 2026. Ured za reviziju institucija u FBiH objavio je izvještaj o finansijskoj reviziji Federalnog ministarstva zdravstva za 2025. Voljela bih znati da li su članovi Vlade FBiH ili parlamentarci pročitali ijedno slovo ovoga izvještaja? Da li uopće znaju za izvještaj? Da li ih uopće interesuje stanje i situacije kroz koje prolaze pacijenti? Za nas, ništa novo. U izvještaju je navedeno sve o čemu iz sedmice u sedmicu, iz mjeseca u mjesec pišemo, na što upozoravamo. Između ostaloga: “Lista Fonda solidarnosti donesena je 2019. godine, a prema prezentiranim podacima od 2022. do 2025. godine, evidentiran je konstantan rast pristiglih zahtjeva, a zaključno sa 31. 12. 2025. ukupno je zaprimljen 81 zahtjev za listu Fonda solidarnosti. Vlada FBiH je 2022. Zaključkom 30 zadužila Ministarstvo i Federalni zavod da revidiraju važeću Listu Fonda solidarnosti FBiH i predlože Vladi FBiH novu, usklađenu s finansijskim mogućnostima Fonda solidarnosti. Po navedenom zaključku Ministarstvo je tek u 2025. poduzelo aktivnosti na revidiranju Liste Fonda solidarnosti”.

Liste nemamo još uvijek.

U izvještaju je navedeno i: “Odobreni iznos tekućeg transfera za finansiranje Fonda solidarnosti iz budžeta FBiH za 2025. godinu iskazan je u iznosu od 70.000.000 KM i značajno je manji u odnosu na sredstva koja mu pripadaju u skladu s članom 82. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Navedeno ima za posljedicu neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava osiguranih lica i nepružanje prava liječenja pacijentima u propisanom obimu, što nije u skladu sa članovima 11. i 82. Zakona o zdravstvenom osiguranju”.

Mogli bismo ovako ispisivati, odnosno prepisivati stranicu po stranicu, tačku po tačku, ali kome, čemu? Za one koji ne rade, ne postoje sankcije, za one koji sa završetkom posla kasne pet godina, nikome ne odgovaraju.

Izvještaj Ureda za reviziju institucija u FBiH za 2025. je crno na bijelo ispisana optužnica protiv sistema koji je sopstvene građane osudio na liste čekanja. Nalaz da je Ministarstvo zdravstva tek nakon tri godine i eksplicitnog zaključka Vlade uopšte počelo raditi na revidiranju Liste Fonda solidarnosti, ogolijeva tromost i hronični nedostatak empatije unutar birokratskog aparata. Godine kašnjenja u donošenju ključnih podzakonskih akata u svakom uređenom društvu značile bi trenutne smjene i krivičnu odgovornost. Kod nas, to je tek još jedan radni dan u kojem se odgovornost prenosi s jedne fotelje na drugu, iz jedne ladice u drugu.

Još poraznija je činjenica o svjesnom i sistemskom kršenju Zakona o zdravstvenom osiguranju. Izdvajanje 70 miliona KM za Fond solidarnosti u 2025. ponovo je drastično manje od zakonski propisanog iznosa. Zakon jasno nalaže da se iz budžeta mora izdvojiti isti iznos koji se prikupi od doprinosa, ali vlast godinama svjesno bira kršiti sopstvene propise. Ta “ušteda” u budžetu direktno se plaća ljudskim životima. Pacijenti koji boluju od najtežih malignih i rijetkih oboljenja tako postaju taoci političkih prioriteta u kojima su nabavke automobila i zgrada, probijanje tunela i asfaltiranje saobraćajnica uvijek ispred citostatika i inovativnih terapija. Dokumentovanje ovih nepravilnosti od revizora podsjeća na Sizifov posao. Oni iz godine u godinu precizno mapiraju nezakonitosti, ali bez mehanizma sankcija, njihovi izvještaji postaju samo skupo plaćena arhiva našeg propadanja. Parlamentarci i članovi Vlade, zaklonjeni iza svojih privilegija i paušala, ove izvještaje vjerovatno i ne otvaraju. Za njih su bolesni građani samo statistička greška i brojevi na papiru, dok za porodice onih koji čekaju terapiju i one koji odbrojavaju dane života svaki dan institucionalnog odgađanja znači razliku između života i smrti.

I dok svi ovi koji su mogli jučer, i ovi koji mogu danas poboljšati, promijeniti stanje u onkologiji odbrojavaju dane do izbora, prebrojavaju mandate i fotelje, stotine onkoloških pacijenata odbrojavaju dane do terapije koje nemaju. U međuvremenu u nekoj ladici dokumenti koji nam znače život skupljaju prašinu. Ako za ovakav nemar nema zakonskih sankcija, moralna presuda društva mora biti konačna, sistem koji štedi na bolesnima, a troši na sopstveni luksuz, već odavno je mrtav.