O knjizi “Liga ribara” Marije Andrijašević: Kakva sam? Borbena, jaka, nježna

Kako postaje osoba? Kako se ponovno vrati sebi? Možda kako postaje i priča.

- “Liga ribara”, Marija Andrijašević

“Bit ću dobra, bit ću dobra!” – motiv je i proganjajući refren koji se prenosi kroz cijelu zbirku priča “Liga ribara” (OceanMore, 2024) Marije Andrijašević, u kojoj autorica pokazuje da se iz marginaliziranih priča, sporednih likova, može pronaći velika snaga jer oni, upravo takvi kakvim ih je opisala, ostavljaju prostor za trijumf autentičnog, jedinstvenog i trijumf otpora prema ustaljenom. “Liga ribara” je emotivno snažna i stilski precizna knjiga u kojoj je Andrijašević još jednom pokazala zašto je jedno od značajnijih imena domaće savremene književnosti.

Stigma i strah: kako ne potonuti

“Lučica, blizu” je priča koja otvara zbirku intimnom ispovijesti žene koja preispituje odnos s ljubavnikom, ribarom; odnos koji se nalazi negdje između snažnih navala strasti i nekontrolisanog osjećaja nezadovoljstva. “Seks je odličan, ali ponekad mi se čini da smo se sveli samo na to. Kad mu kažem samo seks, on kaže kako samo seks, pa to je sve! Je nekome ko je imao ljubavi čitav život, pomislim. On je, do mene, bio serijski galeb, skidao ih je u letu, ležećki, stojećki, nauživao se svoje vrste ljubavi, i da sam ga birala po glasu, nikad ga ne bih izabrala. Sad je kasno, u vrši sam. Kad poželim pričati o svemiru, planinama, ma ljubavi, on brzo okrene ključevima oko palca: mora van, mora na brod, mora u ribolov. U zadnje vrijeme više mi bježi nego što me voli, i to me brine.” More i ribarska lučica za Andrijašević nisu samo fizički prostor, već ona u njih spretno upisuje simbolički potencijal; junakinja je nesigurna i nezadovoljna jer osjeća da bi ta veza morala biti jasnija i svakako snažnija: “Život nije crno-bil – kaže mi. – Mora bit! – zahtijevam.”

Prateći ton prve priče, svi su njeni likovi iz zbirke uhvaćeni u teškoću voljenja samih sebe – uvijek nesigurni, sa traumama koje vuku od porodice i partnera, premalo hrabri da iskoraknu iz njih jer su previše u njih uronjeni. “To je Split i jedno njegovo društvo koje može opisati samo netko tko se u jednom trenutku kretao kroz njega, ali baš na tom istom potezu na kojem se kretala moja junakinja Goranka, čija je biografija ukrštena s mojom, ali ipak nije (do kraja) ja, i koja ima knjigu priča koja se zove “Liga ribara” (isto kao ja!), i ne znamo čitamo li njezinu ili moju zbirku”, rekla je autorica o svojoj zbirci u intervjuu za Vox Feminae.

Priča koja je na mene ostavila najjači utisak, za koju mislim da najbolje odražava ton cijele zbirke - i pokazuje da se ovako bitnim temama može pristupiti na način koji ih se ne eksploatiše jer su u određenom trenutku “atraktivne” - jeste priča “Goranka” u kojoj se ispisuju mehanizmi porodičnog nasilja, patrijarhalnog poretka i stigme zbog fizičkog izgleda. Priča, indikativno, započinje rođenjem naratorice, lakim porodom u odnosu na braću i sestre, pa se ona stoga pita je li je majka baš zato “izlagala teškom životu učestalije i otvorenije nego braću i sestre”. Ipak, trenutak kada majka, čitajući priču svoje kćeri (kada se i dešava autobiografski, introspektivni upliv u zbirci), kaže: “Žalim šta nisam mogla za tebe učiniti još”, razotkriva osjećaj krivnje – u ovoj rečenici majka priznaje ograničenja svoje ljubavi, uslovljene patrijarhalnim okvirom i materijalnom oskudicom.

Kroz oči spisateljice otac je taj stub (patrijarhalne) moći, ali i nemoći da iz njega izađe jer jedino na taj način on zna pokazati naklonost prema kćeri. Kako je to lijepo napisao Franjo Nagulov u svom tekstu o ovoj knjizi: “I upravo tu nalazimo jednu od boljih ilustracija patrijarhata koje nam suvremena domaća književnost nudi: očevo nasilje, promotrimo li ga iz njegove perspektive, za njega ne predstavlja drugo nego čin ljubavi. On tuče svoju kći kaišem misleći da je tako štiti”. Njegova nepredvidivost, nasilje i alkoholizam stvaraju atmosferu stalnog straha: “Bojala sam ga se i trijeznog, bio je nepredvidljiv, iz šaljivoga se brzo pretvarao u krvnika”. Njen strah prelazi u unutrašnje obrasce poslušnosti, vidljive upravo u obećanju: “Bit ću dobra, bit ću dobra!” – onom koje prati protagonistkinju kroz život i odnose s partnerima, gdje se nastavlja podređivati kako bi izbjegla napuštanje i osudu. U konačnici, “Goranka” jeste priča koja tematizira odrastanje u nasilju i siromaštvu, ali i proces samootkrivanja i pronalaženja vlastite snage: “Kakva sam? Borbena. Jaka. Nježna. Čvrsta. Tvrdoglava”.

"Liga ribara" u ozdanju OceanMorea/

“Goranka” problematizira fizički izgled, prvo kroz motiv pretilosti koji dodatno pojačava stigmatizaciju i strah prilikom odrastanja. Opis progresivnog debljanja u periodu osnovne škole, od 48 do 145 kilograma, uz opsesivno prejedanje - “Kruh, dajte mi kruha s masti, skorupom, maslacem dodatno posoljenim, dajte mi pečenu manistru, kukuruzni veliki smoki, dajte mi nauljeno, zagoreno, prešećereno, dajte mi da ima, da mirita.” - pokazuje kako trauma pronalazi tijelo kao mjesto svoje manifestacije. Debljina postaje štit, ali i izvor srama, dok društvo dvostruko kažnjava – prvo nasiljem, zatim stigmatizacijom zbog izgleda. Tijelo jako brzo postaje bojno polje na kojem se odvija borba između unutrašnje boli i vanjskih očekivanja. Naratorku je davno nekada na ispovijedi sveštenik pitao što misli o Bogu, može li joj on pomoći ako mu se prepusti, a ona mu je odgovorila: “Kako mi može pomoći netko tko je stvorio nešto ovako veliko a nemoćno”.

Tijelo postaje predmetom seksualne žudnje u priči “Rojo Alicante”, u čijem je središtu lik Alme, djevojčice u osjetljivim godinama, čiji prvi susreti s ljubavlju i seksualnošću ne donose nužno nježnost, već osjećaj nelagode, straha i srama. Ova priča otvara prostor za ambivalentne emocije – privlačnost i nelagodu. “Danijel se prislanja uz mene. Jedna mu je ruka položena na oval rebatinki pod kojima se krije šlic, a pod šlicem... Drugom se rukom pridržava za sjedalo ispred nas. Vozač nas u cik-caku izvlači s parkirališta”. U ovoj priči nema otvorenog fizičkog nasilja poput onog u “Goranki”, ali postoji jednako opasna dinamika: oblikovanje djevojčicine percepcije nje same kroz muški pogled, pritisak vršnjaka i rivalstvo sa drugim djevojkama. Važan dio priče vezan je uz prvu menstruaciju koja pripovjedačicu pogađa usred izleta. Dok su druge djevojčice bezbrižne, ona panično pokušava spriječiti curenje krvi i skrivati se među borovima. Ta se fiziološka činjenica pretvara u izvor sramote i socijalne anksioznosti: ona se boji da će ostati krv na odjeći, boji se pogleda drugih, a menstruacija ovdje simbolizira dvostruku stigmu – prirodnu funkciju pretvara u skandal zbog rigidnih društvenih normi.

“Solin92” i “Šta Dule zna” vraćaju čitatelja u adolescentne godine, prikazujući prve seksualne traume, osjećaj srama i isključenosti, dok se bol pretvara u otpor i želju za preživljavanjem. U priči “Solin92” pripovjedačica evocira traumatično iskustvo školskog izleta u Supetar. Iako ratni kontekst nije eksplicitno u prvom planu, on titra kroz osjećaj nesigurnosti i socijalne bijede, koji oblikuju i dječiji svijet. Fokus je na unutrašnjem doživljaju junakinje – njenom osjećaju isključenosti, srama i ranjivosti. Priča nam otkriva koliko rano djevojčice uče živjeti pod pritiskom klasnih razlika: stalno pod budnim okom muškaraca, ali i pod vlastitim pogledima, koje oblikuje potreba za kontrolom. “Vjerujte mi, da ne volim život... bila bih skočila s te ograde u malo Mojsijevo more i ravno pod brodski propeler, samo da ih više nikad ne vidim.” Ova rečenica ne znači želju za smrću, nego potrebu za bijegom od neizdržive situacije, poniženja i srama. Takav iskaz ilustruje kako taj dječiji svijet može postati prostor brutalne emocionalne nelagode i bez prostora za razumijevanje. “Solin92” pritom nosi odjeke “Goranke” (nasilje, strah, stigma) i priče “Rojo Alicante” (seksualizacija, sram), ali uspijeva sačuvati svoju autentičnost jer se njoj pripadajuća trauma ne prikazuje dramatično, nego kroz tišinu, kroz male, gotovo neosjetne trenutke koji trajno oblikuju djevojčicin doživljaj sebe. U “Portalu majstora Radovana” i “Patronažnoj Tere” iz perspektive muških i ženskih likova istražuju se teme tišine, neizgovorenih emocija u periodu muškog odrastanja, i potreba za bliskošću, dok “Moja sestra Kamila” i “Joni” otvaraju pitanje identiteta, ljubavi i kreativnosti kao načina da se prevlada lična bol. Priča “Velika Helvetka” sa sobom nosi feministički naboj, u središte stavljajući moralni izbor i dostojanstvo žene u svijetu koji je često nepravedan.

Tijelo i otpor

Uz sve prethodno spomenuto, motiv koji prožima sve priče – i povezuje ih u cjelinu – jeste tijelo, uvijek detaljno opisano, često brutalno prikazano: dječije, adolescentno, odraslo; tijelo izmučeno, bolesno, izloženo. Upravo ono postaje ključ prema kojem prepoznajemo različite društvene obrasce – i one afirmativne i one opresivne. I još jedna digresija prije zaključka, a koja se tiče naslova zbirke. Autorica u zahvalama spominje Tina Ujevića, koji je u jednom od svojih eseja zapisao kako bi siromašni književnici i umjetnici mogli riješiti problem egzistencije ako bi, uz međusobnu pomoć i solidarnost, imali čamac, mreže i udice – i tako osnovali književno-ribarsku “Ligu za samopomoć”. Na tom tragu, Marija Andrijašević u naslovu svoje knjige otvara ironičan, ali i ozbiljan komentar na pitanje književne potplaćenosti i nesigurnosti, ističući potrebu za solidarnošću i rješavanjem realnog egzistencijalnog problema. Andrijašević će sigurno i dalje pisati i sigurna sam da će to raditi jako dobro, ali da li će se od pisanja književnosti ikada moći dostojanstveno živjeti ili će se uvijek morati tražiti posao sa strane? Ako je suditi po dosadašnjem tempu promjena, odgovor ćemo možda dobiti kad neko za sedamdeset godina napiše novu Ligu ribara, u kojoj će se, uz pokoju ironijsku notu, spominjati i Marija Andrijašević i Tin Ujević – i ista stara dilema: kako preživjeti od umjetnosti bez da postanemo ribari?

Konačno, sve priče iz “Lige ribara” povezuje specifičan poetski realizam, u kojem se brutalnost svakodnevice ublažava lirskim slikama i humorom, dok se glasovi marginalizovanih likova pretvaraju u krik protiv nepravde. Priča su ispisane u prvom licu, s lirskim digresijama i bogatom introspektivnošću. Autentični izrazi daju lokalni kolorit, dok unutrašnji monolog oblikuje svojevrsni ton ispovijesti. Taj ton oscilira između ironije i bola, što svakako u mnogome doprinosi realističnosti. U tom otporu stigmi i društvenoj nepravdi, koji se zrcali kroz motive mora, tijela, ljubavi i nasilja, prepoznajemo poetiku Marije Andrijašević: iz bola i ranjivosti rađa se snaga, a s margine života – umjetnost koja ga oponaša.