ČITANJE (U)SEBI: Književnost kao goli život

”Tuzlanski stenogrami”, Semezdin Mehmedinović, Buybook, 2026.

Nakon tri knjige kojima je vlastiti opus još jednom učinio potpuno autentičnim literarnim glasom, Semezdin Mehmedinović se četvrtom svojom knjigom “Tuzlanski stenogrami”, u manje od godinu, iznova vraća opsesivnim temama svog pisanja, usmjeravajući tekst ka još dubljem istraživanju estetskog zahvata kako od zbilje i sjećanja stvarati književnost koja univerzalno progovara o jednom životnom iskustvu. Ipak, treba odmah na početku kazati, jednako kao “Mali roman o tišini”, “Kuća za pisanje” i “Rat je bio budistički samostan” i ova knjiga se dosljedno naslanja na cjelokupan njegov autorski opus, otuda ove četiri knjige tvore jedinstven književni koncept, kroz koji se variraju često isti motivi, ali oni svaki put iznova dobijaju puninu svog izraza ulančani u višeslojnosti značenja.

Svevremeni tok

Dakle, ma koliko se radilo o događajima ili licima koja su se već pojavljivala unutar ranijih knjiga ovog pisca, Mehmedinović ih u svoje nove knjige umeće na način da oni iznova bivaju osvježeni, te svojom funkcijom unutar novog teksta mijenjaju i značenja i prirodu, ali i svoj odnos prema cjelini kao takvoj. S druge strane, to prelivanje tekstova unutar ova četiri rukopisa tvori amalgam koji nas upućuje da ih čitamo sa sviješću da oni izviru jedni iz drugih, da su organski nastavak onog prethodnog. Govoreći slikarski, ono što je u jednoj knjizi bila samo skica, u drugima se nadograđuje na način da se ta slika usložnjava, ispunjava novim detaljima, te kao takva ona nije puko zrcaljenje već poznatog, nego doživljava transformaciju koja nam pokazuje da se na jednom platnu velikih razmjera razrađuju složene motivske veze između svih njegovih dijelova i da sve uvijek upućuje jedno na drugo. Ono što pak “Tuzlanske stenograme” čini unekoliko drugačijim odnosi se prije svega na činjenicu da se autor u njima vraća još dublje u propitivanje vlastitosti, osvrćući se prvi put u svom opusu ka djetinjstvu i mladim danima, ali ne radi se ovdje o nekoj namjenskoj memoaristici okrenutoj ka prepričavanju anegdota davnih godina. Svima koji poznaju Mehmedinovićevo djelo poznato je da pitanje vremenske i prostorne linije u njemu nikad nije jednosmjerno, da sve može biti ovdje i sada, ali i na posve drugom kraju spektra.

Iz toga proizlazi činjenica da se u njegovom djelu uvijek osjećamo kao u svevremenom toku, gdje se prošlo i sadašnje smjenjuju blagim prelazima, bez pukotina, stvarajući osjećaj izmještenosti koja obuhvata jednu egzistenciju i sve ono što ona može biti. Pored toga, kod ovog pisca ostaje kao prepoznatljiva ta linija u kojoj se njegov pripovjedač uvijek vraća u prostore koji više nisu ono što su bili, jer ni čovjek nikad nije isti, svaki sljedeći trenutak transformiše i naš pogled i ono kako se sjećamo sebe. Otuda, iz te diskrepancije, iz tog osjećaja da nešto uvijek izmiče, Semezdin Mehmedinović stvorio je svoj književni metod kao potragu za izgubljenim vremenom. Nakon četvrt vijeka provedenih u Americi, on se sa svojom povratničkom knjigom “Ovo vrijeme sada” vraća u Sarajevo sa sviješću da se ne vraća u stvarni grad, već u jedan imaginaran prostor onoga što je možda nekad postojalo. Ali pisac ne vrši bilo kakvu rekonstrukciju tog vremena, on mu ne pristupa kao nostalgičnom odjeku već kroz ono što je ostalo – a ostala su sjećanja, dokumenti, fotografije, prazne kulise jednog života, koje se sada nastoje ispuniti – gradi jednu paralelnu stvarnost koja je prisutna i u ovom trenutku, kao usporedni tok. Nema, dakle, odvajanja od onoga što nas je oblikovalo, sve silnice tog vremena se neprestano sudaraju, prepliću, čineći ukupnost postojanja kao neprekinuti lanac onoga što je bilo moguće i što jeste sada.

Knjiga "Tuzlanski stenogrami"/

Uvodeći nas u “Tuzlanske stenograme”, autor upućuje da oni nastaju tako što svoje priče izgovara u mikrofon, te iz tog razgovora sa sobom, tog uslovnog pisma nikome, dolaze tekstovi koje gotovo možemo čuti. Ali to je slučaj i sa drugim njegovim knjigama, koje su pisane, jer kod Mehmedinovića uvijek, bar u mom slučaju, imate utisak da vam on to priča, baš vama u datom trenutku. Ta suštinska potraga za sagovornikom, ispunjavanje samoće time što će se prizvati onaj koji priču sluša, ima u sebi nešto od one primordijalne magije u kojoj priča nastaje tek između onoga ko je izgovara i onoga ko je spreman da je čuje. To u znatnoj mjeri određuje cjelokupan ton ove knjige, ona tako postaje poruka u boci, koja pluta tražeći onoga ko ju je spreman pročitati.

Ali, vratimo se na ono što nam sugeriše naslov. U središtu ove knjige je Tuzla, još jedan grad u koji se pisac vraća tragajući za onim sjenama i šumovima koji se više ne vide u stvarnosti, ali su prisutni kao ono što otvara međuprostore imaginacije. Iako je ovo, dakle, primarno tuzlanska knjiga, koja sklapa mozaik grada mladosti, ispod niza slojeva ovog teksta očevidna je ta permanentna piščeva potreba da od zaborava krade sve ono što je naše haotično doba gurnulo na potpunu marginu. Krećući se između svih svojih prostora bivanja i vremena koje se kruni, Semezdin Mehmedinović iznova piše suprotstavljajući se pošasti da se sve ono što je vrijedilo, sva suštinska tradicija ovdašnje kulture, dokida i zanemaruje. Naravno, to je samo jedan segment ovih zapisa. U unutrašnjim slojevima knjige to je iznimno kompleksna priča o umjetnosti, o odnosu povijesti i pojedinca, o sjećanju i zaboravu koji se stalno nadmeću, ali prije svega posrijedi su zapisi koji nas suočavaju sa padovima, sa iznevjerenim očekivanjima, sa jednom univerzalnom kategorijom usamljenosti pred svijetom kakav on jeste.

Galerija portreta

Međutim, pisac nikad ne upada u patetične procjepe, njegova melanholija ostaje vitalan akter koji se pobunjuje, upravo stoga što ne dopušta da se simplificiraju priče o onome što jesu suštinska određenja onoga što nas čini ljudima. “Tuzlanski stenogrami” tako jesu cijela galerija portreta onih koji su nekad bili i koji još uvijek jesu. I živi i mrtvi stapaju se u jedinstven kosmos prisutnosti. Sve što je bilo i sada jeste, i sve što će biti iznova će se vraćati. Taj slijed koji prati umjetničku i osobnu sudbinu slikara Ismeta Mujezinovića, koji figurira kao nit poveznica unutar ove knjige, pokazuju nam sva razočarenja, ali i svu snagu da se ostane sam na vjetrometini bivanja. Mujezinovićev “Autoportret sa spomenicom”, onaj curak krvi koji probada umjetnikove grudi, te njegovo nastajanje, nameće se kao krunski dokaz da je istina moguća samo ukoliko se usudimo kušati je.

Trebalo bi mnogo više prostora od ovog teksta da se ukaže na sve nivoe sa kojima Semezdin Mehmedinović u ovoj knjizi operira, ali ono što ostaje kao nepobitna činjenica jeste da u realnom vremenu imamo priliku čitati pisca koji se ne libi progovarati o nama kao poraženim bićima, što ne znači da na koncu svjetlost nije moguća. Tijelo stvara bol, ali tijelo i pamti sve ono što nas je činilo živima.