Toplina kuće Nađevih: Sjećate li se paketa humanitarne pomoći

Bila je godina 1992. kad su tadašnje sarajevske Večernje novine otvorile svoje dopisništvo, odnosno neku vrstu filijale za Evropu u Mariboru. Pa dolazili i izmjenjivali se novinari i urednici. Moje su kolege, neki više, neki manje dragi, ali u nuždi su pa pomagaj. Prostorije za rad im je dala redakcija mariborske Večeri, otprije su se između dvije redakcije spleli poslovno-prijateljski odnosi, pa je i nekakav red da se pomažu.

Ali kako sa smještajem, gdje će spavati svi ti privremeni gosti? Kako su se redovno zaticali i u našem podstanarskom stanu, upoznaju mnoge od njih i Petar i Biba.

Petar ima svog kolegu iz mladosti, Marijan mu je ime, sa osamostaljenjem Slovenije postao veliki biznismen, a inače mekog i dobrog srca kao i Petar. Pa jednoga dana dođe Petar i kaže: “Dogovorio sam s Marijanom da im da jedan stan, dok se ne snađu i dok budu trebali...”.

Pa su onda tu boravili i spavali ko god je u Maribor došao, znalo ih je odjednom biti i po šestoro-sedmero. A Petrov Marijan im dao stan i uz to još plaćao i režije. Je li trajalo godinu i po ili dvije, ne znam tačno, ali trajalo je sve dok Večernje nisu preselile u Frankfurt.

Živio se u tim ratnim godinama u Mariboru normalan, mirnodopski život. Ugodan i bezbrižan za domaćine, ali traumatičan i pun briga za hiljade izbjeglica koje su se našle u tom gradu. Snalazio se ko je kako znao i umio, pomagao ko je koliko htio i umio. Paketi su postali važna stavka u životu izbjeglica, svakako još važnija za one kojima su ih, dovijajući se na razne načine, slali u Sarajevo i širom Bosne. Naročito su bili traženi neki proizvodi koji ne zauzimaju puno mjesta, a važni su u prehrani. Posebno one male šećerne tabletice natren, kojih je u neko doba naprosto nestalo sa svih polica u ovdašnjim trgovinama. Pa se Adila požalila Petru, a on sutradan već u svom radnom plavom mantilu pozvonio na vrata. Imao neki terenski posao u obližnjem gradiću, pa ne budi mu teško zajmio po trgovinama i našao i kupio šest puta po 2.000 tih dragocjenih tabletica. Adila da mu plati... ma ni govora. Ni ući nije htio, nego samo joj tutnuo kesu i otišao kući.

Ne znam kako i ne znam zašto, mada bi se o tome dalo razglabati, ali od samog početka druženja naših dviju porodica, postali smo nekako kao jedna familija.

A evo zašto to tako kvalifikujem. Petar više, Biba možda manje vjerni su ljudi. Ne toliko u smislu da idu na mise i u crkvu, ali religija kao poštivanje običaja, e, tu se moraju poštivati najveći crkveni praznici. Božić i Uskrs su prije svega porodične svetkovine, ali mi smo uvijek bili dio tog zajedničkog praznovanja. Za velikim stolom naći će se u praznične večeri sve što običaji podrazumijevaju, Petar će kao pravi domaćin naručiti pečeno prase u pekari, ali kako dolazimo i mi u punom sastavu, punica Sabiha, Adila, od kad se rodila Mia i ja, za nas će se posebno pripremiti meni: pečena janjetina ili piletina. I nije bilo do sada niti jednog Božića i Uskrsa a da nismo obaviješteni danima ranije: “Toni, samo da znaš, u petak oko 17 sati sati se okupljamo...”.

Nismo se ni mi obrukali. Zna se Adila revanširati. Nema bajrama bez pite i baklava.

Kako smo se u početku, kao što obično i biva, teško snalazili, Petar i Biba pred samo ljeto 1997. godine dođu i kažu: “Mi imamo prikolicu koju smo vratili iz Sukošana u vrijeme rata u Hrvatskoj. Sad se tamo smirilo i ako hoćete, odvešćemo vas i postaviti prikolicu u kampu kod Torbarina”. I krenemo jednog ljetnog jutra, Petar prikačio prikolicu, dovezemo se u Sukošan, postave prikolicu, noć prespavaju njih dvoje napolju, a Adila, nana, Mia i ja u prikolici. Oni se vrate u Maribor, a mi ostanemo na odmoru. U toj istoj prikolici u koju i dan-danas idemo da ljetujemo.

A inače, kuća Nađevih je bila oduvijek kuća otvorenih vrata. Ko zna koliko praznika i ovakvih i onakvih, rođendana, jubileja nismo proslavili u njihovoj kući. I ko je sve dolazio: bilo nas i Slovenaca i Srba i Hrvata. Bibini i Petrovi prijatelji. A vrijeme k’o vrijeme, počeli se osipati, neki umrli, neki otišli iz Maribora, neki u domu za starce.

Mi još trajemo. I pratimo šta se događa u našim, šta u životu djece i unuka. Familija k’o familija, tako valjda treba da bude.

I da nam vlastita ogledala ne svjedoče o starosti koja nas je snašla, svjesni smo prolaznosti gledajući kćerku Petru koja je od djevojčice izrasla u zrelu ženu, majku dvaju sinova. Ona mrvica od Kristijana, čije mlade rođendane smo redovno slavili, pa ga onda redovno najprije molili da nam otpjeva ili odrecituje pjesmicu barkica po moru plava, a onda on osokoljen aplauzima nije prestajao sa svojom verzijom bavkica po movu plava... eno ga danas svoj čovjek. Nastavio majčinim stopama - medicinski radnik. Maks još manja mrvica, eno ga sport pretvorio u pravog, snažnog ljepotana. I djevojke već imaju i svojim izabranim životnim putem hrabro koračaju. Djed Petar, malo staromodan čovjek kakav sam i sam, ne može a da malo ne kritikuje svoje unuke. Te kako su komotni, te kako nemaju vremena za nas starije, te kako žive nekim životom koji nije ni nalik na život naše mladosti. Nama uvijek svega falilo, a njima kao pretiče.

E, moj Pero, kao da smo mi imali vremena i strpljenja za lekcije kojima su nas znali daviti naši stariji.

Ma zna to Petar, a koliko god on svoje brke počne sukati prije negoli će reći: “E, moj Toni, kakvo je ovo vrijeme došlo”, vidim kako s toplinom i ponosom gleda one koji nastavljaju putevima koje ćemo mi napustiti.