ĐORĐE KRAJIŠNIK: Između lažnih očekivanja i nemoći

Sve ono što važi za cjelokupnu društveno-političku zbilju, ono posljedično poremećeno stanje građanstva i odnosa prema bitnostima, načini na koje se ogledamo u vlastitoj poziciji, očekivanjima i nemoći, jednako se kroz sve ove godine odražava i na pitanja kulture i umjetnosti. I one su, dakle, slika jednog kontinuiranog procesa višestrukog rastakanja svakog kvaliteta i svijest o vrijednosti. Malo šta je ostalo a da nije bar djelimično uprljano, a sudeći prema onome što imamo u aktuelnom trenutku, doima se jasno da će se ovaj proces nastaviti i dalje biti jedno od temeljnih određenja toga u čemu živimo i kako se odnosimo prema krucijalnim stubovima zamislivosti bilo kakve budućnosti. Možda ovo ovako izrečeno zvuči apstraktno i grubo, ali nedvojbena je činjenica da se u ovim oblastima reflektuje sve ono što su suštinske greške naše stvarnosti kao takve. Što je, imajući na umu svu raspolućenost unutar koje egzistiramo, sasvim logičan red stvari. Kultura i umjetnost su spužva koja upija crnu tintu opšteg rasapa oko nas, pa time obilježene i ne pokušavaju napraviti nužan iskorak. Uspostaviti prostor unutar kojeg će se vršiti demitologizacija svih obmana u koje smo uhvaćeni, koje nas sprečavaju da sagledamo sebe i svijet van okulara suženosti i sukoba. Ništa nije učinjeno da bi se bar tu nastojala prevazići ona ograničenja na kojima počivaju svi procesi koji se u ovoj zemlji vode.

Istina je da na individualnom planu povremeno dođe do nekih iskoraka, pri čemu se neprestano uočava odsustvo svakog jasnog sistema prema kojem se kultura i umjetnost posmatraju kao vrijednost na kojoj stoji suština onoga šta znači pripadati jednoj zajednici. Bez kojih se ne može uopšte zamisliti funkcionalan okvir i susretanje različitosti. Ali bez obzira na izostanak strategije i stava čemu nam služe ovi segmenti društva, pojedinačni uspjeh, ma koliko bio incident sam po sebi, u pravilu će se uvijek promatrati kao kolektivna pobjeda. Kao ono u čemu svi malo učestvujemo. Upravo taj navijački odnos, kao zamjena svakog ozbiljnijeg bavljenja problemima u ovim oblastima i kreiranja jasnih smjernica razvoja, ispostavlja se kao suštinski kamen spoticanja i nebrige. Nakon tog kratkotrajnog bljeska i jeftinih lovorika, iznova se vraćamo u stanje hibernacije, jer mimo takmičarskih niskih startova mi i ne percipiramo kulturu kao složen sistem premrežavanja različitih spektara intelektualne i duhovne djelatnosti. Odsustvo zbiljskog kontinuiteta, praznine koje zjape zbog propuštenih prilika da se kritički revaloriziraju podmetnuti koncepti etničke nesnošljivosti, produciralo je da ovdje postoje najmanje tri nespojiva pogleda na svako pitanje koje nam se nameće kao ono na šta obavezno moramo odgovoriti. Jer bez toga, bez mogućnosti da se sruši svaka prepreka koja sprečava čist protok misli, kreacija i ideja, nema mogućnosti da se bilo šta preispita. Umjesto toga, perpetuirano se vraćamo na isto ono mjesto sa kojeg smo krenuli i došli do sadašnjeg mraka. Vrteći se tako ukrug, iznova još više upadamo u povijesna zakašnjenja, iz kojih se ne vidi nikakva mogućnost izlaza. Kao da ništa prije ovoga sada nije postojalo, neprestano se počinje iz nulte tačke, ali pri tome se ne ide u proces izgradnje nečega novog, nego na puku reciklažu nakaradno postavljenih formi koje su već davno pokazale svoju neopravdanost.

U okolnostima normalnosti, koja ovdje očevidno ne postoji ni u naznakama, kultura i umjetnost bi morale biti onaj nužni korektiv, posredstvom kojeg će se bolne tačke društva, sve one neravnine koje se pojavljuju i koje ne uspijevamo da prevaziđemo, na neki način razmatrati, propitivati i dovoditi u sumnju. To je onaj suštinski pokretač stvaranja neke nove utopije, onog središta oko kojeg će biti moguće okupiti glasove koji zaista vjeruju da postoji nešto izvan ovog sadašnjeg stanja nezaustavljive regresije i odricanja od svake vrijednosti. Budući da se kod nas nisu riješila ni najkrucijalnija sporenja, svaki govor o postojanju onog reda stvari neophodnog da bi se moglo početi razgovarati o onome što nas kroz sve ove godine guši pretvara se u neartikulisane pokliče, isprazne parole o nekadašnjoj veličini a da se uopšte ne nazire neko konkretno rješenje. Ako zaista mislimo pokušati napraviti bilo kakvu unutrašnju obnovu, potražiti drugačiju strategiju samopostojanja, onda je pred nama dug i mukotrpan posao. Pitanje je da li smo na njega, konačno, spremni ili pristajemo na potpunu degradaciju svake svrhe postojanja.