Kako je govorio Raif Dizdarević: "Mogao sam da za BiH učinim neuporedivo više"

Da li ste u toku rata bili kontaktirani i angažovani od državnih zvaničnika Bosne i Hercegovine?

- Prvo da odgovorim na pitanje da li me je neko od zvaničnika nove vlasti pred rat i u toku rata nešto pitao ili angažovao koristeći moje poznate mogućnosti i poznanstva mnogih državnika. Poznato je da sam više godina radio u diplomatskoj službi, da sam osamdesetih godina bio savezni sekretar za inostrane poslove skoro četiri godine, da sam se u tom svojstvu, a i kao predsjednik Skupštine i posebno kao predsjednik Predsjedništva SFRJ, sretao u ime Jugoslavije sa velikim brojem stranih državnika i međunarodnih funkcionera, sa nekima i više puta.

Izjava u Oslobođenju

Skoro da nije bilo značajnije ličnosti u međunarodnim odnosima tih godina koju nisam sreo. Nije bilo malo onih, naročito među ministrima inostranih poslova, sa kojima su odnosi postali više od zvaničnih. I da odgovorim na vaše prvo pitanje koje mi je od mnogih često postavljano: Niko, ama baš niko (osim jednog privatnog apela) me nije kontaktirao niti pokazao ma kakav interes za korištenje mojih mogućnosti i iskustava. Ja sam smatrao još od onih predratnih dana, a naročito tokom rata, da po svojim osjećanjima i savjesti moram da se angažujem u svemu onome što može pomoći u odbrani Bosne i Hercegovine, bez obzira da li to neko od mene traži ili ne.

Jeste li Vi bili iznenađeni ratom?

- Nisam.

Zašto?

- Ako se sjećate, dao sam vam tekst izjave za novogodišnji broj Oslobođenja 1992. godine, iz koje je jasno da smatram neizbježnim rat. U njoj sam rekao ako se ne prekine rat u Hrvatskoj, neće se moći spriječiti “njegovo širenje na teritoriju Bosne i Hercegovine... Niko ne bi bio pošteđen neslućenih posljedica takve tragedije”... “Svi strahujemo hoće li biti sačuvan mir jer svakodnevno osjećamo koliko je ugrožen... prije svega ratom koji traje. I igrama oko BiH, da se izazovu nacionalne podjele i sukobi da bi se podredila ili podijelila BiH. Ali više od svega naš mir je ugrožen u samoj BiH paralizom vlasti nacionalnih stranaka koje stalno i sve opasnijim sukobom i djelovanjem onih koji ovdje organizuju podjele, siju nacionalnu netrpeljivost i mržnju... zagovaraju komadanje i podjelu BiH na nacionalne regije... izazivaju nesagledive poremećaje i potrese iz kojih uvijek može da plane oružje”. Dakle, nisam bio iznenađen. Moram reći kad sam napuštao Predsjedništvo SFRJ u maju 1989. godine, smatrao sam i upozoravao da je u pitanju sudbina opstanka Jugoslavije i da prijeti raspad, međutim, nisam vjerovao da će tako rapidno doći do raspada koji će biti krvavi rat.

Sa čime počinju Vaše aktivnosti uoči rata?

- Kad je donesena odluka da će u BiH biti upućene snage UNPROFOR-a i kad su o tome vođeni pregovori, u kojim je bilo i pitanje gdje će biti lociran Glavni štab UNPROFOR-a, smatrao sam da bi za tadašnji položaj BiH bilo značajno da on bude lociran u Sarajevu. Mislio sam da bi takvo rješenje, prisustvo UNPROFOR-a, jačalo BiH u onim prilikama, da bi to djelovalo kao faktor odvraćanja od agresije i izazivanja rata i da bi se time posebno povećala zaštita Sarajeva. Koristeći odnose sa mojim bivšim bliskim saradnicima u Ministarstvu inostranih poslova koji su učestvovali u pregovorima, ja sam u telefonskim razgovorima i neposrednim odlaskom u Beograd u razgovorima insistirao da učine sve što mogu da Glavni štab bude lociran u Sarajevu.

Sa kim ste razgovarali?

- Najviše sa mojim višegodišnjim prijateljem i istomišljenikom Milivojem Maksićem, koji je na moj prijedlog bio zamjenik ministra i u tom periodu, krajem 1991. i početkom 1992. godine, iako u ostavci zbog neslaganja sa aktuelnom politikom, bio vršilac dužnosti saveznog sekretara pošto je Budimir Lončar podnio ostavku, a novi sekretar nije mogao biti imenovan. U pregovorima su uspjeli da se odluči o lociranju Glavnog štaba UNPROFOR-a u Sarajevu. Nažalost, pokazalo se kasnije da je bila iluzija kako će to imati efekat kakav sam ja mislio. Štab je, kad je bilo najteže, prebačen u Beograd, a ja sam tim povodom u poruci Butrosu Galiju rekao da je to sramota UN-a i da se prigovori upućuju i njemu.

Kakvo je bilo Vaše angažovanje kad je počeo rat?

- Ja sam od prvih dana nastojao direktnim kontaktima sa nekim ambasadorima značajnijih zemalja u Beogradu (ambasadorima Njemačke, SAD-a i Evropske unije), dok su postojale telefonske veze, da im kažem svoja mišljenja i ocjene o tome šta se ovdje događa i da preko njih šaljem poruke vladama tih zemalja. Recimo, ambasadora Njemačke sam molio da moje poruke proslijedi ministru Genscheru i kancelaru Kohlu sa kojima sam imao dobre odnose. To je bila jedna linija kontaktiranja i apela da se shvati šta se ovdje događa i kako pomoći BiH u odbrani od agresije, jer je međunarodno angažovanje vlasti BiH da organizuju međunarodni front angažovanja odbrane BiH, bilo nikakvo. Naprosto nije postojalo. Imao sam ustvari - zahvaljujući sretnim okolnostima - dva punkta u inostranstvu. U Parizu je bio moj brat Faik koji je podnio ostavku na dužnost ambasadora SFRJ u Španiji, nije se mogao vratiti u Sarajevo, ostao je u Parizu. Imao je i sam mnogo kontakata pošto je studirao u Francuskoj, prije Španije je bio ambasador u Alžiru, a radeći dugo godina kao novinar, imao je širok broj prijatelja - sve je to mogao koristiti u angažovanju u korist BiH. Znao je sa kojim državnicima sam ja imao dobre odnose. Mi smo bili iz dana u dan u telefonskom kontaktu, ja sam njemu saopštavao šta se događa ovdje i šta treba prenositi ličnostima koje će kontaktirati u moje ime. Ta je linija bila vrlo korisna. Drugi punkt je bio u Genevi. U jugoslavenskoj Misiji pri Ujedinjenim nacijama u Genevi radio je Mustafa Bijedić, koji je bio moj suradnik kad sam bio ministar inostranih poslova i kasnije šef kabineta dok sam bio predsjednik Predsjedništva SFRJ.

Kablorezac iz Gruda

Znao je sa kojim stranim ličnostima sam komunicirao. On se našao u Misiji kad je počeo rat, javio mi se i stavio na raspoloženje. Mi smo sve vrijeme bili skoro u dnevnom kontaktu, a kad je smijenjen iz Misije, kontaktirali smo preko njegovog kućnog telefona. On je mogao da preko Misije pri Uredu UN-a prenosi moje poruke pojedinim državnicima i to je neprekidno činio (i zaista je time bio veoma koristan i zaslužan). Te dvije linije skoro bih rekao svakodnevnog angažovanja su trajale sve dok jednog dana nisam bio potpuno odsječen - presječen je telefonski kabl koji je vodio do moje kuće ispod Fojnice. Poslije toga iz kuće nekih mojih rodica u Fojnici - za koje niko nije mogao pretpostaviti da neko telefonira u Genevu, Pariz, New York, ostvarivao sam telefonske kontakte, ali se i to prekinulo sa prekidom svih telefonskih veza BiH - inostranstvo.

Šta mislite ko je taj kabl presjekao?

- Mene je obavijestio jedan prijatelj da je iz Gruda došla ekipa tehničara koja se u pošti priključila na moj telefon i prisluškivala me. Mislio sam i ostao uvjeren da sam bio nekom sličnom linijom prisluškivan i iz Sarajeva. Dakle, dok je bilo telefonskog komuniciranja ja sam skoro svakodnevno slao i primao poruke. Međutim, ta mogućnost se ugasila. Ja sam bez oklijevanja, već prvih dana rata, odlučio da se obratim generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija Butrosu Butrosu Galiju koga sam poznavao iz vremena kad sam bio ministar inostranih poslova - sretali smo se i u bilateralnim odnosima i zajedničkim prisustvom i angažovanjem na međunarodnim konferencijama i skupovima. Već četvrtog dana agresije na BiH, 10. aprila (a mi smo već petog bili donji) obratio sam mu se pismom u kome sam mu, između ostalog, pisao i ovo: “Ovdje u Bosni i Hercegovini bjesni rat kojim se vrši zločin protiv mira i čovjeka. Puca se u mir i sigurnost ljudi, razara historija i uništava budućnost. Masovne su nevine žrtve, djeca su taoci rata, ruše se gradovi i sela. Bosna i Hercegovina je žrtva agresivnog nacionalizma, nasilne i spolja podsticane secesije, direktne spoljne agresije. Dijelovi Bosne i Hercegovine su okupirani.” A onda dalje i ovo: “Ako se brzo ne zaustavi rat u BiH, uvjeravam Vas da će njegove posljedice po mir i odnose na ovom prostoru i širem balkanskom i južnoevropskom području, biti katastrofalne. Ovo će postati trajno žarište širih sukoba i velikih nesreća.” To sam pisao četvrtog dana rata. On je primio ovo pismo i odgovorio mi pismom zajedno na ovo i drugo pismo koje sam mu poslao (odgovor u prilogu; op. aut.). Čekajući odgovor, prateći stanje koje je iz dana u dan postajalo sve gore i gore, uputio sam mu 5. maja 1992, dakle mjesec od početka rata, drugo pismo. U njemu sam rekao da je razlog mog ponovnog pisma u tome što je, u trenutku kada ga pišem, čitava Bosna i Hercegovina u plamenu rata i stradanja naroda, nastavlja se unutarnja i spoljna agresija i poprima sve monstruoznije razmjere. Sistematski se vrši okupacija Bosne i Hercegovine. Svakodnevni su napadi na preostale dijelove BiH, a danima i nedjeljama traje bezobzirno uništavanje Sarajeva. Od paravojnih snaga, ekstremnog krila Srpske demokratske stranke, paravojnih jedinica i terorističkih grupa koje se ubacuju iz Srbije i Crne Gore i komandovanja jedinica bivše JNA - te snage agresije čine bukvalno sve ono što je međunarodnim konvencijama zabranjeno kao zločin protiv čovjeka i civilizacije, kao teroristički zločin, kao genocid. Ja sam već tada upotrijebio termin “genocid” - u prvom mjesecu rata. Sugerisao sam da njegov predstavnik za Jugoslaviju Cyrus Vance dođe što prije, da se poveća broj posmatrača i pokrije čitava Bosna i Hercegovina te da se zatvaraju granice BiH sa Srbijom, Crnom Gorom i Hrvatskom. Jer otuda dolaze jedinice, ratno snabdijevanje i dr. Već sam rekao da mi je odgovorio pismom.

Veze su bile u prekidu, kako su otišla pisma?

- Pisma sam morao sam otkucati pisaćom mašinom, nisam imao nikoga za pomoć da ih prevedemo, a vrijeme je bilo dragocjeno, faksirao sam ih iz Tvornice trikotaže u Fojnici - prvo Informacionom centru UN-a u Beogradu - oni su preveli i odmah proslijedili generalnom sekretaru, a drugo na isti način preko Glavnog štaba UN-a u Sarajevu. Dvadesetak dana poslije drugog pisma imao sam duži telefonski razgovor sa Butrosom Galijem.

Kako je do toga došlo?

- Mene je specijalnom vezom, telefonskom porukom zamolio Avdo Hebib da mu se hitno javim. On je tada bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, poznavali smo se odranije.

Vi u tom času nemate telefon?

- Ne, ja sam već bio pješak. Otišao sam u policijsku stanicu i javio se Hebibu. On mi je u paničnom raspoloženju rekao da me moli, ako ikako mogu da stupim u kontakt sa Butrosom Galijem, da mu kažem da je ovdje pakao i ako se danas nešto ne poduzme, sutra već može biti kasno. To je i po vijestima koje sam pratio preko radija bio paklen dan. Bio je to 29. maj 1992. godine. Imao sam dosta muke da dođem do telefona Butrosa, iz Sarajeva mi nisu znali dati broj. Snašao sam se drugim putem. Javio sam se Generalnom sekretarijatu UN-a, predstavio se i zamolio vezu sa Butrosom Galijem.

Razgovor s Galijem

Javila se šefica njegovog kabineta, izvinila se, rekla da je on na jednom sastanku na kome ga ne mogu dobiti, uzela je moj broj telefona i obećala da će mi se on javiti kad završi sastanak, u šta ja nisam baš bio siguran. Nazvao sam Faika u Parizu pošto je on bio dobar sa alžirskim ministrom inostranih poslova Lahdarom Brahimijem, a ovaj je bio intimus sa Butrosom Galijem, rekao sam Faiku šta želim saopštiti Butrosu i da to kaže Lahdaru kao poruku bivšeg predsjednika. Faik je brzo uspostavio vezu sa Lahdarom, ovaj je imao prolaz telefonom do Butrosa na tom sastanku, prenio mu je moju poruku i pošto je Butros bio na sastanku sa ambasadorima pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti, Lahdar ga je zamolio da im prenese poruku bivšeg predsjednika Predsjedništva Jugoslavije. Negdje pred veče javio mi se Butros Gali. Vodili smo skoro polusatni razgovor. On se čak izvinio i rekao da nije mogao da mi se ranije javi jer je bio na sastanku na kome se raspravljalo o uvođenju sankcija protiv Srbije, Crne Gore i bivše JNA. U objašnjenju zašto sam ga nazvao rekao sam da je ovdje situacija krajnje dramatična, da gori rat u čitavoj BiH, da je Sarajevo u nemogućoj situaciji, da je tog dana granatiranje dostiglo tragičan vrhunac, u Sarajevu je preko 150 ubijenih ili teško ranjenih. Navodio sam primjere, rekao sam mu da je tog dana jedna granata pogodila Glavni štab UNPROFOR-a. Granatirano je i porodilište. Rekao sam da se razaraju i drugi gradovi, govorio sam o Mostaru. Da je ista situacija u čitavoj Bosni i Hercegovini. Da niko nije u stanju da kaže koliki je broj žrtava, da je preko četvrtine ukupnog stanovništva već protjerano iz svojih mjesta. Jedini put da se to spriječi je energična intervencija i odlučne mjere Savjeta bezbjednosti. Rekao sam da mjere donijete sutra mogu biti manje efikasne ili zakasnjele, moguće je da broj novih žrtava bude nevjerovatan. Vrlo pažljivo je slušao sve što sam govorio, postavljao više pitanja. Osnovno njegovo pitanje više puta ponavljano je: šta ja mislim, da li će sankcije uticati na Miloševića da se zaustavi agresija? Imao sam utisak iz njegovih pitanja da je u raspravama koje su tog dana vođene o sankcijama bilo nekih kolebanja, čak sam u jednom trenutku imao utisak da se i on ljulja.

Kako mislite da se ljulja?

- Odranije sam znao da ga smatraju engleskim čovjekom i da ga bije glas vještog pehlivana, a i sam sam imao o njemu neke neposredne utiske - sve je to tražilo punu opreznost i ubjedljivu argumentovanost. Ipak sam ocjenjivao da ga čitava tragična situacija koja se našla pred njim obavezuje, a naši raniji odnosi da prima što mu saopštavam sa određenim povjerenjem. Na njegovo ponovljeno pitanje odgovorio sam mu i ponovio: Mislim da će sankcije uticati, jer kao što nas obojica znamo, samo sila silu poštuje i samo snaga snagu respektuje - Milošević poštuje samo silu. Rekao mi je na kraju da sankcije ne mogu biti donesene tog dana, da će to biti odluka Savjeta bezbjednosti sutradan. Tako se završio naš razgovor. Ja sam kasnije, nakon nekoliko mjeseci, poslao još jednu poruku - ovaj puta razočarenja - Butrosu Galiju. U njoj sam govorio o mom razočarenju ponašanjem UNPROFOR-a koji tobože treba da čuva mir, a on posmatra sve zlo koje se ovdje događa a da uopšte, pa ni verbalnom osudom, ne reaguje, te da je intervencija UN-a neefikasna i neodlučna, što nanosi štetu Ujedinjenim nacijama i njemu, njegovom ugledu. Dakle, ovo je priča o onome što sam ja činio, poslije toga prilike su me skoro potpuno ograničile, nastao je jedan prekid.

Ali Vas je UNPROFOR tražio?

- Jednog dana pred mojom kućom je stao transporter snaga UN-a. Pojavila su se dvojica oficira. Jedan major Belgijanac, drugi nižeg ranga, Čeh, koji je pomalo natucao našim jezikom. Obratili su mi se pitanjem da li mogu da im pomognem - znam li da je tu negdje kuća bivšeg predsjednika Jugoslavije Raifa Dizdarevića? Odgovorio sam potvrdno. Sad nastaje komična situacija. Meni se tog dana pokvarilo grijanje, nije bilo nikog da mi pomogne, ja sam pokušao da nešto majstorišem i ostao sam sa prljavštinom na sebi od tog majstorisanja. A oni u takvom mom izgledu traže mene. Našao sam se u čudu kako da im kažem da sam to ja kad ni sebi ne ličim ni na šta. Kad sam konačno rekao da je ovo kuća koju traže i da sam ja taj koga traže, oni su se u nevjerici zgledali - ne mogu da vjeruju. Vide pred sobom nekoga ko liči na nekog tu iz sela i misle da im se lažno predstavlja. Kad sam nastavio razgovor na engleskom, to ih je pokolebalo. Kažu mi da već deset dana, po nalogu iz Generalnog sekretarijata UN-a civilnom predstavniku UN-a u Sarajevu, traže bivšeg predsjednika i oni su slučajno saznali da bih mogao biti u Fojnici, a u Fojnici su ih uputili mojoj kući. Iz New Yorka je stigao zahtjev nekog državnika - ne znaju kog - da me nađu, kontaktiraju, da vide kako sam i u kakvim sam uslovima i situaciji, kako sam zdravstveno, da li mi treba neka pomoć i ako želim da me evakuišu iz BiH. Ponudio sam ih da nastavimo razgovor u kući. Pošto su vidjeli u kući razne predmete umjetničke vrijednosti, slike, suvenire i sl. definitivno su se uvjerili da sam to ja. Tada je krenuo pravi razgovor.

Svečana večera

Major je upitao: gospodine predsjedniče, kako ste se pobogu našli ovdje. Odgovorio sam da je Fojnica moje rodno mjesto i da je na ovoj starini moja vikendica. On kaže - ali ovo je ratna zona, danas je u vašem susjedstvu od granate poginula jedna žena, ovdje nemate nikakvu sigurnost. Rekao sam da znam, da je linija 500 metara iznad te da sam i gađan snajperom u avliji. Da li želite da Vas evakuišemo ili bar iz ove zone sklonimo na sigurnije mjesto. Odgovorio sam da mi je više puta nuđena evakuacija, da sam imao pozive, čak i ponude angažovanja vani, međutim, ja iz principijelnih uvjerenja ne želim dok traje rat ni po koju cijenu napustiti Bosnu i Hercegovinu, a dok mogu ni svoj kraj. Za mene je to pitanje moje savjesti. Uživao sam povjerenje ljudi dok nam je bilo dobro, da se sada sklanjam bilo bi to za mene nemoralno.

Razgovor koji je potrajao završio se njihovim čuđenjem i traženjem dozvole da me povremeno posjete. Pošto se smrkavalo upalio sam ratni kandilj od koga su i UNPROFOR-ci počeli kašljati. Kažu - pa vi ovdje nemate ni svjetla. Sutradan se ponovo pred kućom zaustavio njihov transporter - dva oficira su donijela napunjen nov akumulator da imam kakvo-takvo osvjetljenje i prenijeli poziv da narednog dana budem njihov gost na večeri. Aranžirali su večeru svečarski - svijećnjaci, luksuzan pribor, jelo, piće - a situacija u kojoj se to odvija nevjerovatna - sve je izgledalo irealno. Dugo smo razgovarali. Sve što sam mislio da treba da kažem o situaciji u BiH do događanja u ovom kraju, o sukobu HVO - Armija BiH i upletenosti Hrvatske, o odsustvu prave intervencije i efikasne pomoći međunarodne zajednice, EU posebno, o političkim prilikama i sl. učinio sam u tom razgovoru - znao sam da će to biti preneseno tamo odakle je pokrenut interes za mene. Od tada su me povremeno posjećivali posmatrači UN-a, što mi je koristilo kad je riječ o ličnoj bezbjednosti, a razgovori da plasiram mišljenja i apele za koje sam smatrao korisnim da ih proslijede, što je bio i njihov razlog posjeta. U tim mjesecima je došlo i do ozbiljnog razočarenja.

O kakvom se razočarenju radi?

- U septembru 1993. objavljena je vijest kako su Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik, na tajnim pregovorima u Genevi, potpisali Deklaraciju o primirju u kojoj je sadržan i stav da će nakon dvije godine primirja “postizanja zajedničkog prihvatljivog rješenja teritorijalnog razgraničenja”, srpski i hrvatski narod referendumom odlučiti želi li da ostane u “novoustrojenoj” BiH, što je moglo značiti samo, u već podijeljenoj BiH. I posljednji naivac je znao kako bi završili ti “referendumi” - kao prihvatanje podjele BiH između Srbije i Hrvatske i time prihvatanje da muslimanski narod živi (i nestaje) u nekom bosanskom pojasu Muslimanije koji bi se zvao Republika (opkoljena neprijateljstvom i u položaju nekakvog čardaka ni na nebu ni na zemlji). Tih dana je u svjetskim medijima objavljivana kao senzacionalna vijest da je u noći između 15. i 16. septembra u tajnim pregovorima sa Srbima, Alija Izetbegović pristao na raspad BiH. Alija Izetbegović, odgovarajući onima koji napadaju što je prihvatio referendum, odgovorio je u intervjuu RTVBiH 18. septembra 1993: “Ali obrnuta logika vodi tome da onaj ko ne želi referendum taj valjda želi prisilno održati nekoga u BiH. Mislim da zemlja u kojoj jedan narod ne želi da živi u njoj nema šansu da opstane, da se normalno razvija. Treba zaista ispitati to kapitalno pitanje mogu li i dalje narodi živjeti zajedno.” Ovakav stav koga nije teško pobijati dobro je došao nacionalseparatistima i oni ga koriste i do danas u raznim varijantama separatizma. Pod pritiskom javnosti, tada održanog Bošnjačkog sabora, pojedinim reagovanjima iz Skupštine BiH i posebno iz reda boraca koji su branili BiH, Izetbegović je morao odustati od tog dogovora. Moram da kažem da sam ja to doživio kao kapitulaciju i da sam bio duboko razočaran napuštanjem borbe da se sačuva cjelovitost Bosne i Hercegovine. I da sam počeo da primam ozbiljnije priče kako postoji ideja da je rješenje za Bošnjake Muslimanija, što sam do tada bagatelisao kao neozbiljnu namjeru.

Povratak u Sarajevo

Za mene se postavilo pitanje da li da i dalje nastavim traženje i korištenje svake mogućnosti obraćanja stranim poznanicima i prijateljima i da od njih tražim angažovanje pomoći odbrani BiH kad je tu pomoć i odbranu ovako spreman da napusti vrh BiH. Uskoro sam se vratio u Sarajevo kroz tunel i prihvatao kontakte sa stranim predstavnicima, obnavljao kontakte koji su bili presječeni - činio sam to pod opterećenjem onoga što je značilo onako prihvatanje rastura BiH. Kad govorim o mom angažovanju i doprinosu odbrani BiH, moram reći da sam, ne čekajući nikog, učinio maksimum koji su mi dozvoljavale prilike, u kojima sam se našao. Međutim, nosim u sebi do danas žaljenje što nisam mogao da iskoristim sve mogućnosti kojima sam raspolagao - mogao sam da učinim neuporedivo više. Uskogrudnost i kratkovidnost vodećih ličnosti režima, opterećenost idejnom i političkom uskošću, pa i sujetom, nisu to dozvoljavale. To je na njihovoj savjesti - ko je ima. Ulazimo u vrijeme u kojem će još mnoge istine izaći navidjelo.

(Sljedeće subote: BiH i susjedi)