Jadi noćnog Vertera

“Pokondirena tikva” je na Teatarfestu u Narodnom pozorištu Republike Srpske odigrana prije dobrih dvadesetak godina. Glavnu ulogu igrala je Tanja Bošković i ja sam strpljivo, kao i svaki honorarac, čekao da starije kolege na pressu poslije predstave pitaju šta imaju da pitaju, a onda sam, tiho i stidljivo, tražio intervju. Mislio sam da ću biti glatko odbijen, ali čudima nikada kraja: Tanja Bošković je pristala. Sjeli smo u treći red na maloj sceni i diktafon je, što reče Selenićeva Bulika, počeo da štrika.

I ni sat više

Pitao sam i ovo i ono, išao malo u prošlost, malo u budućnost, raspitivao sam se o glumcima i o rediteljima, a onda sam, na samom kraju, pitao glumicu zašto je u godinama koje nisu dvadesete upisala još jedan fakultet, čini mi se Arheološki. Oduvijek je, stoji u odgovoru, voljela arheologiju, drevnu grnčariju i umjetnost starih vremena, ali nikada nije imala dovoljno vremena da se tome posveti. Dobro, rekoh, ali kako sad stiže sve to: probe, predstave, pa još i fakultet? Lako, odgovori glumica, izuzetno lako: spavam svega četiri sata.

Postavio sam tri stotine novih pitanja, jer mi ništa nije bilo jasno. Četiri sata? Četiri sata. Samo četiri sata? Da, samo četiri sata? Ni pola sata više? Ni pola sata više. Ali kasnije odspavate? Ni slučajno. Nimalo? Nimalo. Ni preko dana? Ni preko dana. Dremnete bar pola sata-sat? Nemam vremena ni toliko. Onda legnete naveče ranije? Nikada prije jedan. Pa kako ste živi, blebnuh na kraju. Lako, odgovori glumica nemarno, navikla sam tako, dovoljna su mi četiri sata sna da bih mogla da idem kroz život. I ni sat više? I ni sat više.

Nisam razumio taj svijet. Mislio sam da je to neka moda o kojoj ne znam ništa. Ja bez sedam sati sna ne umijem da dišem, ne znam da hodam, nisam kadar da s ljudima besjedim. Ne dobacim li do zadane norme – pluća propadaju, srce preskače, bubrezi otkazuju, jetra blijedi. Preko sedam sati može, ispod ni u kom slučaju i nikako. Sve manje od sedam sati sna je smrtna presuda, javno pogubljenje na trgu, sedamdeset i sedam muka na koje sam udaren istovremeno. Mogu da radim mrtav umoran, mogu da pišem nivelisan, mogu da spajam riječi mamuran, ali pospan ne umijem ni zarez da udarim.

I ne žalim se: rijetke su prilike kada ne dobijem ono što sam zaslužio. Spavam uglavnom koliko mi treba, ponekad i više od toga i to je sasvim po mojoj mjeri. Ali, ima neko vrijeme kako mi se na leđa naklatila nesanica i ne da mi da dišem. Ne dolazi često, dva ili tri puta godišnje, ali i to je više nego dovoljno da me prepolovi, raščetvrta, desetkuje. Banula je prije dvije ili tri godine, ni od kuda, iznenada, iza prvog ugla, što bi rekao Ršum, i samo se prepela na mene da me kolje i davi kad mi je do klanja i davljenja najmanje. Ne znam zašto, ne znam kako, ne znam zbog čega, ali ona je tu – naporna, dosadna i uporna.

Prvi put sam mislio da je u pitanju pretjerani umor, pa sam svakodnevno umaranje prorijedio koliko sam mogao. Ništa. Onda sam dokonao da je za sve kriv kofein, pa sam sav kofein sasuo u lavabo. I opet ništa. Na trećem sam koraku vjerovao da je glavni krivac stres koji ne umijem da lociram, pa sam popio neke tableturine protiv tog nevidljivog stresa. Džaba i to. San neće i neće. Neće u jedan, neće u tri, neće u pet. Tek pred zoru labavo usnim, ali to je veće zlo nego što se čini da jeste, jer nakon dva sata počinju da zovu urednici koji hoće da ubiju ako im se ne javiš.

Najveća snaga nesanice je u njenoj varljivosti

Najveća snaga nesanice jeste u njenoj – varljivosti. Grešnik koji ima posla sa nesanicom vjeruje da će je pobijediti u narednoj rundi, u sljedećem meču, u borbi koja još nije ni zakazana. Moja se nenaspavana i samim tim labilna ličnost zavarava da će nesanicu preteći na prvoj krivini i u tom zavaravanju često dočekam zoru. Izdrži, hrabrim samoga sebe, izdrži još samo pola sata, nemoj ustajati, izdrži, ako treba, i cijeli sat, nemoj se pridizati, sigurno ćeš zaspati, ne vrti se, ne prebacuj se s kraja na kraj kreveta, na pali telefon svakih sedam minuta, ne traži udobniji položaj. Nesanicu je, naravno, lako pobijediti, ali uz dosta žrtava u ljudstvu i u materijalu. O tome tek na kraju.

Prevrtanje po krevetu u besanim noćima posebna je disciplina koja čovjeka tjera u ludilo. Ne postoji nijedan jedini položaj koji bi pospanom mučeniku olakšao stradanje. A pošto takav položaj ne postoji, pospani mučenik će svaki put pomisliti da je to zbog toga što taj položaj zapravo nije pronađen, pa će ga tražiti i tražiti i tražiti dok orozov tenor ne podere noć. Stotinu poza na boku, dvije stotine na stomaku, tri stotine na leđima, četiri stotine sa jastukom pod rukom ili pod trbušinom… Pomoći nema, spasa ni od kuda. Svi su položaji jednaki, jer nijedan ne pomaže. Nesanica udara podjednako i u bradu i u koljena. Ništa joj nije sveto.

Prazan list papira

Ako i zaspim, zaspim pred zoru i ne mogu da dobacim do prijeko potrebnih sedam sati sna. A nenaspavan čovjek je razdražljiv, težak, usporen. U njemu ljudskoga više nema nego što ga ima. Nesanica odnese sve što u njemu valja. Ako ništa ne valja, onda doda još nevaljalstva. Poslije prve neprospavane noći sam još nekako i moguć i sebi i drugima, ali poslije druge i treće postajem težak kao natopljeni ćumur. Svađao bih se sa svima oko svega, oko onoga što je važno i oko onoga što nikome pod kapom nebeskom nije bitno, klao se zbog mrve na podu i prašine u vazduhu.

Rad koji prati nesanica jedina je gora pojava od same nesanice. Ako nekog reda i ima u glavi, njega je nemoguće prenijeti na papir. Ako je razumu nešto još i jasno nakon dvije naprospavane noći, jeziku i prstima nije ništa. Ništa neće, a sve se mora. Kao po diktatu samog nečastivog – tada ima najviše posla. Prazan čovjek bulji u prazan list papira i čeka milost koja neće doći. Pakao sa sedam glava i četrnaest čeljusti. Ali, nije sve sa nesanicom rđavo. Postoji jedno zrno dobra na toj beskrajnoj plaži muke i mučenja. Nesanica, naime, dokazuje da ne postoji boljka koju rakija ne liječi. Slava joj! Rakiji, ne nesanici.