ZLATKO DUKIĆ: Buđenje pažnje i poniženje uma

Malo ko je iznenađen onim što nam je prošle sedmice javila Koalicija Pod lupom, predstavljajući rezultate najnovijeg ispitivanja javnog mnijenja o povjerenju građana u izbore i informisanosti o njima. Štaviše, u vezi s nekim pitanjima su očekivane i sumornije cifre. Tako 73,9% anketiranih smatra da izbori u BiH nisu slobodni i pošteni, dok je 11,2% onih koji su svjedočili kupovini glasova ili nekoj drugoj vrsti izborne prevare. Sličan “umjetnički dojam” se može steći i u vezi s ostalim ciframa, te o kompletnoj slici, dobijenoj o povjerenju Centralnoj izbornoj komisiji (21,54%), Koaliciji Pod lupom (20,73%), medijima (4,01%)... U isto vrijeme, ogromna većina građana vjeruje novim izbornim tehnologijama (80,4%) i, pride, mogućnosti da one zaštite njihove glasove (60,9%).

Indikativni su, u toj šumi brojki, odgovori na pitanja o vjerovanju kandidatima (18,33%), strankama (9,28%), vlasti i nosiocima funkcija (5,04%). Kad se ovi podaci ukrste s onim čemu su nam ovih dana izložena čula vida i sluha – u javnom prostoru, s bilborda, plakata i šarenih oglasnih površina, plus mediji i društvene mreže – po inerciji se nameće najprije pitanje, a onda i prostor za čuđenje. Pitanje glasi: znaju li oni čija nas fotošopirana, plastificirana i besprijekorno plastelin-našminkana lica, sa zaleđenim osmijesima i caklećom vedrinom u očima napadaju, koliko im se vjeruje? Prostor za čuđenje proizvod je utiska o tome da sve predizborne poruke, obećanja i želje izražene u prigodnim emisijama radija i televizije i rafalno ispaljivane parole i fraze na stranačkim skupovima, najčešće zvuče i otrcano, a i već doživljeno i predeverano kao pokušaj da nam se, s buđenjem i privlačenjem pažnje, onečisti zdrava pamet ili se, blaže rečeno, računa na to da nam je ishlapilo pamćenje.

Kad se na jednom javnom stranačkom skupu kaže, kao da je to nešto novo, da “ekonomsko jačanje BiH vodi njenom prosperitetu”; kad se ustvrdi da neki kandidati izbjegavaju TV duel “jer bi im to moglo biti kobno”; kad se lansira teza “ne treba nam nametnuta vlast, koja čeka pomoć OHR-a”; kada nam se poruči da samo ta stranka “može osigurati stabilnost države, obnoviti ekonomiju, vratiti dostojanstvo svim Bošnjacima i bh. patriotama”, a s druge strane dođe poklič “vraćamo ustavni princip i red tamo gdje je stvoren politički haos”, te da “oni koji su sada na vlasti ne mogu zaustaviti napade na zemlju”; kad se kaže da motiv stranke “nije puka borba za mandate, već prilika da se građanima ponude konkretan rad, odgovornost i ispunjavanja datih obećanja”... onda sve to i mnogo više od toga ne samo da je zamorno ponavljanja onoga što nije lako svariti, pa ostati sav svoj, nego još i pojačava razloge za ono pitanje i ono čuđenje.

Nije nemoguće da ima i onih koji s pažnjom prate medijske polemike kandidata, koji ne odolijevaju potrebi da pomnije pogledaju i udube se u ono što se obećava, namjerava i nudi, kao i onih kojih, bez pratećih stomačnih problema, uspijevaju izdurati ono što su ataci na naša čula. Ali, zato jeste nemoguće tolerisati otužno ponavljanje starih slika, sadržaja i, naročito, likova iz redova stranačkih prvotimaca. I kad bismo im progledali kroz prste zato što dobar broj njih, poslije više mandata, silno želi osvajanja još jednog, teško je progutati podatak da su takvi osobito skloni slatkorječivim obećanjima i opojnim frazama. Baš tu leži dokaz njihovog nauma da nam ponize razum, ugroze pamet i svrstaju nas u zaboravne, čak plitkoumne ili naivne, koji se ne sjećaju i nekih minulih predizbornih moba i njihovog istovrsnog, blagoglagoljivog i frenetičnog razbacivanja biranim riječima i p(l)itkim parolama. Pri čemu obično i ne trepnu, nadajući se da će opet biti dovoljno onih koji će im vjerovati.

Uz taj uhodan manir, do savršenstva doveden u nekim strankama koje su na vlasti (i njihove tvrdnje da su u tome uspješne) i u onima koje bi da se vrate na vlast, ide i razmetanje novim i mladim kandidatima na listama. To ima osnova, bar kada su u pitanju imena i likovi kandidata. Ali, nema ih nešto mnogo na bilbordima, banerima, plakatima, oglasnim plohama. Tu dominiraju stara, poznata, s baška grafičko-dizajnerskim trudom podmlađena i uljepšana lica, kao da će fotošopiranje i prateći grafički napor uljepšavanja, biti presudan mamac za građane. Nije da se ne zna pozadina tog spajanja nespojivog, neuvjerljivog i neprirodnog. Kao što se zna, a pogotovo će se znati nakon izbora, da to može biti – kao i u mnogim dosadašnjim slučajevima – i račun bez krčmara, s jedino opipljivim podatkom o tome da su silne pare skršene u kampanji, a učinak, izborni ulov i rezultat bude ispod željenog i očekivanog.

Što je, uramljeno u cjelovitu predizbornu sliku, dovoljno za zaključak da – uz očekivano ignorisanje mnogo važnijih, krupnijih i potrebnijih tema dok traje kampanja – stranačke mašine uspijevaju probuditi pažnju i manje-više nas privući onim što nude. Ali, ruku pod ruku s tim, čine i ono što im, možda, nije namjera, ali traje – vrijeđaju nam razum i inteligenciju i pretvaraju u one kojima na dan izbora ne treba pamet. Dovoljni su lična karta, otisak prsta i olovka.