O predstavi "Oružje i čovjek" Johna Malkovicha: Beskompromisan stav o ratu

Katarina: “Velika bitka kod Slivnice! Pobjeda! Zamisli to, Raina: naši plemeniti, divni Bugari sa sabljama strijeljaju očima i obrušavaju se kao lavina, koseći bijedne srpske fićfiriće kao korov”.

Jedna je to od prvih replika u drami “Čovjek i oružje” irskog dramatičara, esejista i kritičara G. B. Shawa (1856-1950), što ju je, kao prvu predstavu novopokrenutog ciklusa Europsko kazalište u Zagrebu, a u režiji poznatog glumca, redatelja i producenta Johna Malkovicha, izvelo Narodno kazalište “Ivan Vazov” iz Sofije.

Gorki sarkazam

Ta uvodna replika nosi u sebi sve ono što će ovu farsu/satiru/komediju velikog irskog pisca, praizvedenu još 1894. godine u londonskom kazalištu Avenue Theatre, uvrstiti među jedan od njegovih najizvođenijih komada i prvi komercijalni uspjeh kojim se nedvojbeno afirmirao kao dramski autor. A to je jasan i beskompromisan stav o ratu kao suludom i bespoštednom ludilu kojim su, s vremena na vrijeme, zaslijepljene čitave nacije – na jednom mjestu piše: “Engleze i Talijane jednako su, bespomoćne, na lopate bacali u rovove kao Kanonenfutter: topovsku hranu, kako to s okrutnom iskrenošću zovu Nijemci... Ne patim ni od zablude da bi umijeće ratovanja, baš kao ni umijeće mirovanja, mogli prakticirati ljudi kojima je jasno što čine”.

Komad u režiji Johna Malkovicha/Stefan Zdraveski/

“Oružje i čovjek” spada u jedan od četiri ugodna komada (Play Pleasant) koja se bave romantičnim ludostima jednoga društva i borbom pojedinca protiv tih ludosti – kako to zapažaju Ivan Matković i Božidar Petrač u pogovoru sabranim dramama – potonja je smještena u vrijeme i prostor balkanskih suprotstavljanja u kojima Shaw, ne bez fine ironije, ali i gorkog sarkazma, kritizira rat i romantično poimanje vojničkog heroizma. Sve se odvija u domu bugarskog vojnog časnika Petkova u bugarskom gradiću nedaleko od Dragomana nakon Bitke kod Slivnice 1885. godine. Ženski dio obitelji: majka Katarina i kći Raina očekuju povratak oca i muža, majora Pavla Petkova, odnosno Rainina zaručnika, majora Sergeja Saranova, nakon velike bitke, no tada se situacija komplicira – pojavljuje se, kao odbjegli vojnik, Švicarac Bluntschli, koji se borio na strani srpske vojske, sve se pretvara u komediju zabune, pratimo nove ljubavne zgode i veze koje se postupno razvijaju kod likova. Uz obitelj Petkov i Švicarca, tu su i dvoje sluga Nikola i Louka, da bi sve završilo kao najbolji romantični happy end.

Sam komad točno izražava stav o teatru koji zastupa Shaw kada kaže: “Svi moji komadi imaju neku svrhu” – ovdje je to oštra osuda ratnog ludila zaogrnuta ljubavnim spletkama, koja u svako doba lako pronalazi put do gledatelja. U hrvatskom kazališnom prostoru Shaw se prvi put pojavljuje 1910. godine. To prvo uprizorenje nekog njegovog komada bila je drama “Zanat gospođe Warren” u HNK-u Zagreb, a tijekom prošloga stoljeća igrana su njegova 23 djela u 626 izvedbi. Budući da Shaw dramu shvaća prvenstveno kao sredstvo za postizanje društvenih promjena, što ujedno pretpostavlja da poimanje kazališnog čina zahtijeva da dramatičar bude savjest društva i politički katalizator promjene (I. Matković), njegov dramski opus nije mogao neopaženo proći pokraj Miroslava Krleže, koji još 1926, povodom njegova 70. rođendana, hvali “jaku, gvozdenu, logičnu shawovsku konstrukciju”, ali mu i predbacuje da je “ostao bez kontrapunkta, podlegnuvši jednom destruktivnom nagonu paradoksalnosti, kao komedijaš koji sav brašnjav i naceren i sam pada u smijeh nad svojom vlastitom komičnošću i zastaje u gesti chaplinovskoj, u gesti koja se jednim okom smije, a drugim plače”.

Marijan Matković godine 1950, kada Shaw umire, objavljuje članak “Kazalište G. B. Shawa” i o njegovim dramskim tekstovima zapisuje: “Oni žive po svojoj unutarnjoj vrijednosti, po živoj svijesti čovjeka koji ih je pisao. I dok bude postojao interes za današnjicu, za ovo prijelomno vrijeme koje je tako bogato neočekivanim obratima, lažnim uzbunama i istinskim katastrofama, za ovo vrijeme bogomračja – te tekstove neće pokriti prašina u kazalištu”.

“Oružje i čovjek”, komad smješten u kontekst Srpsko-bugarskog rata s konca XIX. stoljeća, jeste jasan antiratni dramski tekst, ali i vrlo izravna osuda malograđanskog, kaćipernog ponašanja u jednom sloju građanskog društva, gdje se sve, ipak, vrti oko novca i materijalnog statusa, što nedvojbeno potvrđuju i neke od posljednjih replika Švicarca Bluntschlija, koji je, inače, u civilnom životu bogati hotelijer, kada nabraja svoje bogatstvo kako bi impresionirao oca Raine od kojega traži njezinu ruku: “Ja imam dvjesto konja, tri kočije, devet tisuća i šesto pari plahta i pokrivača i dvije tisuće četiristo perina. Imam deset tisuća noževa i vilica i isto toliko malih žličica. Imam šesto slugu. Imam šest raskošnih rezidencija i dvije konjušnice, vrtni restoran i kuću...”.

Komika i paradoks dramskog nerva G. B. Shawa u svom punom sjaju!

John Malkovich drugi put režira ovu dramu – prvi put je postavlja 1985. godine u kazalištu Circle u New Yorku, a u bugarskoj verziji, čija je premijera bila prije dvije godine, vjerno se drži dramskog predloška, rutinirano vodi glumce i glumice: igraju Nenčo Kostov, Plamen Dimov, Eva Tapavičarova, Kremena Stančeva, Irina Miteva, Hristo Petkov, Stojan Kapelanov i Konstantin Elenkov. Scenografiju potpisuje Pierre-François Limbosch, a kostime Jordan Mihalev, dok su oblikovatelji svjetla i zvuka Ilja Pašnin i Julian Stoičkov.

Predstava "Oružje i čovjek"/Stefan Zdraveski/

Dijalog s drugim

Tako je počeo novopokrenuti ciklus Europskog teatra u Zagrebu, nazvan HNK2EU. Intendantica HNK-a u Zagrebu Iva Hraste Sočo ovih će dana tim povodom izjaviti: “Kazalište ne može živjeti zatvoreno samo u vlastitom repertoaru. Možete imati sjajan ansambl i izvrsne predstave, ali ako ne vidite što se događa oko vas, ako ne razmjenjujete iskustva i ako ne ulazite u dijalog s drugim kazališnim kućama, možete postati samodostatni. A umjetnost ne podnosi samodostatnost. HNK2EU, ciklus europskog kazališta u Zagrebu, zamišljen je upravo kao kontinuirani prozor prema globalnim trendovima i u europskom kazališnom prostoru... Želimo dovoditi različite estetike i kazališne tradicije – od velikih nacionalnih institucija do umjetnički izrazito profiliranih europskih kazališta”.

Početkom listopada u okviru ciklusa Europskog kazališta u Zagrebu gostuje renomirani Berliner Ensemble s “Raseljenima” Tene Štivičić u režiji Laure Linnenbaum, potom dolazi Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane s predstavom “Ne Carmen”, rađenom prema motivima Bizetove “Carmen”, režiju potpisuje Zana Hoxha, dok će početkom novembra igrati autorski projekti Tomija Janežiča “1973” i “1982” u produkciji Slovenskog narodnog gledališča iz Nove Gorice. Ciklus Europskog kazališta u Zagrebu nastavlja se i iduće godine.