Vlada FBiH bi otkupila Željezaru

Željezara Zenica je zaustavila proizvodnju. Tačnije, visoka peć je prebačena u takozvani topli režim, nije u potpunosti ugašena, ali je proizvodnja prekinuta. Kako bi se spasio ovaj nekadašnji gigant zbog kojeg i zahvaljujući kojem je Zenica postala grad, njeni radnici, ali i predstavnici sindikata metalaca iz cijele BiH najavili su za 1. maj velike proteste upravo u Zenici.

Kuvajćani se namirili

Za stanje u koje je došla zenička Željezara mnogi su spremni da okrive Vijeće ministara BiH, koje, zahvaljujući blokadi HDZ-a, nije donijelo odluku o zabrani uvoza čelika kao zaštitnu mjeru, kojom bi se uspio ugasiti požar i spasiti posrnuli ekonomski div. Neki će uzrok naći u gašenju lukavačke Koksare kao izvora jedne od najvažnijih sirovina za Željezaru. Pojedini smatraju kako je propast počela, zapravo, nakon što je ArcelorMittal Željezaru prodao kontroverznom fočanskom biznismenu Gordanu Pavloviću, koji poslovni uspjeh gradi bliskošću sa kadrovima SNSD-a, pa je VMBiH prethodno odbio recipročne mjere na uvoz čelika sa Srbijom.

Međutim, uzroke treba tražiti u dugih 30 godina. U vrijeme kada se govorilo o selametu za Željezaru. Tada je pod pokroviteljstvom jednog od, u to doba, najmoćnijih bošnjačkih političara Harisa Silajdžića, Željezara prodata budzašto Kuvajtskoj investicionoj agenciji (KIA).

Zahvaljujući dobrim odnosima sa kuvajtskim vlastima, Silajdžić je uspio dogovoriti ovaj, kako se tada govorilo, “posao stoljeća”. Zapravo deal je bio, pokazaće se, da Željezara bude isplata duga koji je bivša SFRJ imala prema Kuvajtu. Te 1998. godine KIA je uložila 22 miliona maraka svježeg kapitala u zeničku Željezaru, tačnije, u novoformiranu firmu, koja je osnovana u partnerstvu sa Vladom FBiH, BH Steel, kao svoj dio vlasničkog udjela. Vlada FBiH je u BH Steelu imala udio između 58 i 60 posto, a KIA između 40 i 42 posto.

Željeznice oba entiteta ostaju bez većinskog godišnjeg prihoda

Sama vrijednost Željezare u to vrijeme je, prema nekim procjenama, umanjena za više od 50 miliona maraka.

Treba dodati i da u BH Steel nije ušla cijela Željezara, nego samo njeni zdravi pogoni poput koksare, aglomeracije, visoke peći. Svi dugovi od oko 350 miliona KM su ostali na izvornom preduzeću Željezara Zenica d. o. o, koje je otišlo u stečaj. U ovaj dug spadala su i potraživanja radnika na ime neisplaćenih plata i doprinosa.

Iako je od samog početka arhitekta ove prodaje Haris Silajdžić tvrdio da samo aranžman sa KIA može Željezaru izvesti na selamet, oni koji su pažljivije slušali njegove izjave znali su da od toga nema ništa i da je jedini razlog, zapravo, izmirenje duga prema Kuvajtu.

- Budite dobri i pomozite nam da izađemo iz krize, nemojte izgubiti, ali nemojte ni puno zaraditi na nama, glasila je jedna od Silajdžićevih rečenica iz tog perioda upućena kuvajtskim investitorima.

Selamet je trajao samo šest godina i bio je obilježen brojnim protestima radnika Željezare, kojima potraživanja nikad nisu isplaćena. Ovaj “zlatni period” se završio tako što je Vlada FBiH, opet pod režiserskom palicom Harisa Silajdžića za samo jednu marku prodala svoj vlasnički udio kompaniji Mittal, dok je KIA svoj dio prilično unovčila. Svojih 41 posto vlasništva prodali su istom globalnom gigantu za više od 150 miliona KM. Očigledno je da, za razliku od Vlade FBiH, oni nisu slušali Silajdžićeve upute i dobro su zaradili na Željezari. Omjer uloženog i zarađenog kapitala za Kuvajćane je iznosio 1:7. Malo li je.

Prodaja hotela

Ni vladavina svjetskog igrača u oblasti čelika Lakshmija Mittala nije prošla bez trzavica. Period od 20 godina u kojem je on bio vlasnik Željezare obilježili su česti štrajkovi radnika, koji su tražili bolje uslove rada, ali i veće plate. Štrajkovi su bili posebno česti u vrijeme rasta inflacije, ili u periodu kada je cijena čelika na svjetskom tržištu enormno rasla, jednako kao i Mittalov račun.

Česti su bili i protesti zeničkih ekoloških udruženja zbog zagađenosti zraka. Udruženja su tražila da Mittal u dimnjake ugrađuje filtere, uprava firme bi obećala da će to uraditi, a potom bi nerijetko “zaboravila” na ovo obećanje.

Osim što je uspijevao da za najmanje moguće troškove, koji su bili i glavni izvor spomenutih problema, zgrne ogroman novac na tržištu čelika, Mittal je prodavao i imovinu Željezare. Stanovi, odmarališta, objekti unutar kruga Željezare... Sve osim onog što je osiguravalo nastavak rada bilo je na prodaju. Najveći iznos, oko 15 miliona maraka, zaradio je na prodaji hotela Metalurg u centru Zenice. Dodatne milione je zaradio i prodajući kao sekundarne sirovine staro željezo, kao i dijelove postrojenja poput koksare i aglomeracije u krugu Željezare, koji se više nisu koristili. Zanimljivo, ove prodaje niko nije spominjao u kontekstu Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom, što je jedna od tačaka optužnice u slučaju Vitezit.

Doduše, mnoge objekte poput odmarališta Bistričak, hotela Internacional i drugih prodavala je stara Željezara, odnosno dio koji nikada nije ni ušao u sastav BH Steela, a kasnije AcelorMittala. Ova stara firma je bila u stečaju opterećena dugovanjima još iz prijeratnog perioda. Ove prodaje su trebale barem djelimično namiriti taj dug.

Postoji i još jedna kontroverza koja se veže za AcelorMittal, a to je izgradnja nove zeničke toplane. Naime, stara toplana, koja je u upotrebi bila do 2021, imala je kotlove stare više od 50 godina. Koristila je koksne, kao i plinove iz visokih peći za zagrijavanje stanova i drugih objekata u Zenici. Koliko god da je koristila, nanosila je više štete. Zbog starosti kotlova znatno je uticala na zagađenost zraka u Zenici. Osim toga, stari kotlovi su osiguravali njeno često kvarenje, tako da su Zeničani nerijetko usred zime ostajali bez grijanja. Uprava AMZ-a je godinama obećavala izgradnju nove toplane, ali isto tako i godinama izbjegavala da ispuni obećanje. Na kraju je nova toplana konačno puštena u rad 2021. godine.

Sada je toplana ponovo predmet spora, jer nije bila u 100-postotnom vlasništvu AMZ-a, već je rađena kao zajedničko ulaganje sa jednom finskom kompanijom. Nakon prodaje Željezare Gordanu Pavloviću, ostalo je neriješeno pitanje vlasništva nad toplanom, a samim tim i pitanje kako će se Zeničani grijati u narednim godinama.

Ipak, treba spomenuti i dobre strane djelovanja Mittala u Zenici. Naime, 2008, nakon 17 godina pauze, ponovo je pokrenuta visoka peć, kao i integralna proizvodnja čelika. Ovaj događaj je Zenicu vratio na mapu svjetskih proizvođača čelika.

Onda je uslijedila eksplozija gubitaka. Od 2023. do 2025, akumulirani gubici su narasli za 270 miliona maraka, a ukupan dug se procjenjivao na 350 miliona. Zbog toga je Mittal odlučio da se riješi Željezare, zajedno sa dugovima, radnicima... Prodao ju je Pavloviću za simboličnih 10,7 miliona eura, odnosno nešto više od 20 miliona maraka. U ovom paketu Pavlović je dobio i Rudnik željezne rude Ljubija kod Prijedora. Mittal se tako na kraju povukao iz BiH sa novcem, a iza sebe je ostavio dugove.

Pavlović je, po dolasku, najavljivao milijarde maraka ulaganja. Međutim, od toga nije bilo ništa. Doduše, uložio je novac pokušavajući spasiti lukavačku koksaru, koja je bila glavni snabdjevač Nove željezare Zenica, kako je Pavlović nazvao firmu nakon akvizicije. Međutim, bez uspjeha. Lukavačka koksara je ugašena, a Pavlović bi sada rado uzeo njenu imovinu.

Nakon što u Vijeću ministara nije bilo dogovora o recipročnim mjerama Srbiji, a privreda se pobunila zbog namjere uvođenja zaštitnih mjera zabrane uvoza željeza prema svim zemljama, Pavlović je stečaj proglasio i u RŽR Ljubija. Radnike Željezare je poslao da pomoć traže od Vlade FBiH, nadajući se da će ih isplatiti kao što je to učinila Vlada RS-a, plativši otpremnine u Novoj Ljubiji iz Fonda namijenjenog unesrećenim od poplava i požara. Procjene govore da imovina Željezare, ako bi bila prodata kao sekundarna sirovina, vrijedi oko 100 miliona KM.

S druge strane, ako bi Uprava za indirektno oporezivanje upala u Željezaru i obračunala potraživanja države, Pavlović bi izvjesno ostao bez ovog novca.

Fer ponuda

Vlada FBiH, iako ima svega osam posto udjela u Željezari, kako saznajemo, nudi Pavloviću izlaz iz cijele situacije tako što bi ga isplatila za istu sumu koju je on za Željezaru dao Mittalu. U cijeli posao bi, prema dostupnim informacijama, trebao biti uključen Energoinvest, kao firma koja bi formalno otkupila Željezaru od Pavlovića, kao i Razvojna banka koja bi u početku osigurala novac za likvidno poslovanje.

Ako ovaj scenarij ne bude realizovan, odnosno ako Željezara i definitivno prestane sa radom, bez nade u ponovni pokušaj proizvodnje, još neke firme će morati staviti ključ u bravu. Ako nakon gašenja koksare i rudnika padne i Željezara, gase se i željeznice FBiH i RS-a, kojima su spomenute tri firme bili i najvažniji klijenti, a time i najveći izvor prihoda. No, iz Vlade će, kako saznajemo, tražiti i podatke koliko je Pavlović dosad unovčio imovine u Zenici.

Konačan rasplet se očekuje u narednim danima.