VAGON POKRETNIH SLIKA: Iznevjerena očekivanja

“Želiš li da izgubiš sve?”

- Babygirl (2024)

Problem sa filmovima koji se oslanjaju na erotsku napetost nerijetko bude odsustvo bilo kakve druge ideje ili sukcesivnog razvoja radnje, upravo zato što se i previše oslanjaju na taj jedan dominantni aspekt. “Babygirl”, u režiji Haline Reijni i sa Nicole Kidman u glavnoj ulozi, nažalost, u mnogo svojih dijelova pokazuje navedeno. Radi se o filmu od gotovo dva sata trajanja u kojem se osim uzdaha požude i nekoliko poprilično otrcanih replika o (ženskoj) dominaciji jedva može pronaći ono što je glavna priča trebala predstavljati. Kroz njegovo trajanje se pojavljuju zanimljive analogije koje bi trebalo da nam objasne vezu između dominantne žene u korporativnom svijetu i uzora drugim mladim ženama koje žele biti liderke, sa jedne strane i žene koja želi biti u podređenom, erotski submisivnom položaju, sa druge.

Poseban odnos

Film otvara scena u kojoj glavna junakinja Romy (Nicole Kidman) ima seks sa svojim mužem Jacobom (Antonio Banderas). U narednom kadru se ona iste noći, u drugoj sobi, samozadovoljava dok gleda pornofilm u kojem je žena u potpunosti podređena partneru. Romy sljedeće jutro odlazi na posao, svjedočeći napadu psa na ulici. Da ona ne postane sljedeća žrtva, spriječit će nepoznati mladić koji će dozvati psa i umiriti ga. Romy stiže na posao i tamo doznajemo da je ona izvršni direktor u kompaniji za robotsku tehnologiju. Isti dan do nje dolazi nekoliko pripravnika, među kojima i Samuel (Harris Dickinson), isti onaj mladić koji ju je spasio od napada psa, a sa kojim će Romy u nastavku ostvariti poseban odnos.

Autoritet i seksualno nezadovoljstvo se u kombinaciji pojavljuju kao dosta atraktivne teme za priču o porodici i onome što smo spremni za nju napraviti. Romy ulazi u seksualnu vezu sa Samuelom, gdje u početku uživa da joj se govori što da radi. Nezahvalno bi bilo uspoređivati ovaj film sa filmovima “Eyes Wide Shut” (1999) ili “Poor Things” (2024), a to se na nekoliko mjesta (u) kritici već desilo. Stanley Kubrick se u “Eyes Wide Shut” takođe bavio nagonima, kontrolom, porodicom koja je u krizi i jednim njenim članom koji je u potrazi za svojim identitetom, ali “Babygirl” ovdje propušta priliku da napravi osnovno – Romy se do kraja filma uopšte nije promijenila niti je njen lik prošao kroz proces oslobađanja kao što je to bilo slučaj sa likovima u navedenim filmovima. Feministički impuls nesumnjivo postoji, ali mu ovaj film ne prilazi naročito originalno. Vidimo to, između ostalog, u razgovoru Romy i njene uposlenice Esme (Sophie Wilde) koja zna za njenu aferu, ali koja joj govori da se ona kao preduzetnica mora izdići iz te situacije da bi bila primjer drugima u tom poslu koji ne poznaje mnogo žena na tako visokoj poziciji.

„Nikada više nećeš vidjeti Samuela. Bićeš dobar lider. Stvorićeš više mogućnosti za žene u ovoj kompaniji. I bićeš dobar primjer i uzor za sve nas. Miješaš ambiciju s moralnošću. One su veoma različite. Nemam nikakav interes u tome da te srušim, ti si jedna od rijetkih žena koja je zapravo stigla na vrh. U interesu mi je da te tamo zadržim. Ne kakva si sada, već... kao verzija tebe na koju mogu da se ugledam.“

Kriza identiteta u koju Romy upada glavni je katalizator za analiziranje pravila po kojima počivaju porodični i poslovni odnosi. Priča o njenim frustracijama i željama uslovljava preoblikovanje tih odnosa ili vrijednosti i dovodi do prihvatanja nove stvarnosti. Ipak, previše toga je ovdje započeto, a malo što je dovršeno. Nisam sigurna da će “Babygirl” pomoći da današnje društvo bude više naklonjeno ljudima poput Romy ili Samuela i da će ih manje osuđivati. Naravno, to i ne mora biti cilj, ali je teško zamisliti da ovako orkestriran film nema i te namjere.

Dalje, nisam sigurna niti da je iz perspektive žanra ovdje riječ o trileru u punom smislu te riječi. Oduzmite strah koji Romy osjeća jer ne želi da se sazna za njen preljub, ovdje prave sižejne napetosti i nema. Stiče se dojam da ni autorica nije bila posve sigurna da li želi da njen film bude drama, erotski film ili triler, a u odluci ne pomaže ni osrednji scenarij. Iako su likovi lako zamislivi u stvarnosti, teško se identifikovati s njima jer se njihove odluke čine vještačke. Druga polovina filma se tako sastoji od pukih ponavljanja dijaloga i scena, pa ono što je bio zanimljiv početak, postaje pomalo dosadna matrica. Gledatelj postaje žrtva iznevjerenih očekivanja jer uporno očekuje nešto veliko, šokantno i inspirativno, ali na kraju to ne dobije. Ako je najbolje u filmu hrabrost Nicole Kidman i njena besprijekorna gluma, onda taj film ima milion drugih problema. Kidman je uvijek bila hrabra i nesputana, ali to naprosto nije dovoljno da se filmska cjelina održi na stabilnim nogama.

Neka druga težnja

Sukob između ženskog i muškog ovdje je radije vještački nakalemljen negoli organski proizlazi iz predstavljenog. Naga Nicole Kidman se razotkriva pred pripravnikom, u prostorima firme kojom upravlja, jer sve to ne može pred suprugom s kojim je skoro dvadeset godina u braku. Uzmimo, dakle, za primjer lik koji igra Antonio Banderas - supruga izvršne direktorice koji je život posvetio pozorišnoj režiji u kojoj se ne osjeća naročito uspješnim. Od početka je jasno da je njegov lik konstituiran naspram Romy kako bi jasnije do izražaja došle karakteristike njenog lika. No, on se u tome pojavljuje kao običan, često smiješan i, ako je ona hrabra i beskompromisna, on je sve suprotno. I to nije loše, naprotiv, ali u ovako postavljenom filmu teže funkcioniše jer se ono što Romy dobija od Saumela teško može vidjeti kao bolje od onoga što ima u svom porodičnom krugu.

Romy se u isto vrijeme pojavljuje i kao najlabilniji i kao najracionalniji lik u filmu: Samuel je lako baci na koljena, ali ona stalno preispituje svoje postupke, svjesna svojih instinktivnih prijetnji. Na toj se dualnosti ovaj film mogao više zadržati i od nje puno više iskoristiti (kao što je to bio slučaj sa likom Alice [opet Kidman] u spomenutom filmu “Eyes Wide Shut”). Govoreći o nagonima, BDSM trenuci su ovdje najmanje zanimljivi i čini mi se da je ideja u ovako postavljenoj priči naprosto dospjela u pogrešne rediteljske ruke. Vidjeli smo što Yorgos Lanthimos radi sa temom seksualnosti i žudnje, ne propuštajući priliku da nam pokaže da izvan i iznad toga uvijek ima nešto drugo, neka druga težnja. “Babygirl” to želi, ali ne uspijeva postići i stoga je pred nama, nažalost, nepotpun film sa dobrim pojedinačnostima, ali koji kao cjelina ne daje puni potencijal.

Još važnije, možda je vrijeme da se zapitamo zašto je u ovolikoj mjeri film koji ima toliko propusta popularan – i među publikom, ali i među filmskim žirijem jer će nam to puno više reći o prirodi filmske industrije danas, a manje o navikama publike jer je publika uvijek voljela ovakve filmove i uvijek će voljeti. I to je sasvim uredu.