Vagon pokretnih slika: Blues vampira

“You keep dancing with the devil, one day he’s gonna follow you home.”

- “Sinners” (2025)

Film “Sinners”, u režiji Ryana Cooglera, jako se brzo po svom izlasku prometnuo u bioskopski hit – puna kinosala u kojoj sam bila i sedmicama nakon početka prikazivanja to svakako potvrđuje – a razlozi za to nisu samo dobra marketing kampanja već i sasvim solidno filmsko ostvarenje. Zanimljivo kako je Coogler dosta brzo stekao popularnost kod publike i kritike nakon filmova “Fruitvale Station” (2013), “Creed” (2015), a pogotovo filma, dijela Marvelovog univerzuma, “Black Panther” (2018) koji je postigao veliki komercijalni uspjeh.

Ujedinjenje kroz muziku

“Sinners”, rekla bih, mirno ide tim putem, i to zasluženo. Označen kao vampirski horor, ovaj film nije samo to ili je možda najmanje to. Za fanove žanra ovo će biti ozbiljan test strpljenja jer se prva polovina filma, zapravo, ponajviše fokusira na povijesnu dramu koja prikazuje život u crnačkim zajednicama na Jugu, na njihove međusobne povezanosti i uopšte kulturnu, rasnu i ekonomsku klimu kakva je bila 1932. godine, u Clarksedaleu, Mississipi.

Blizanci Stack i Smoke (obojicu igra Michael B. Jordan) na početku priče vraćaju se u Deltu nakon što su otišli da se bore u Prvom svjetskom ratu, a zatim stigli u Chicago, gdje su radili za Al Caponea. U rodni grad se vraćaju sa torbama punim novca koji žele uložiti. Njihov plan je otvoriti juke joint (afro-američki izraz za krčmu/kafanu u kojoj se pije, kocka i pleše) od stare pilane koju kupuju od visokorangiranog člana Ku Klux Klana koji ih uvjerava da klan više ne postoji i da mogu slobodno uživati u svom novom posjedu. Blizanci žele gradu ponuditi mjesto na kojem će se svirati blues i ta ideja ujedinjenja kroz muziku, koja u crnačkoj kulturi predstavlja izrazito važno mjesto, nosi teret filma u cjelini. Kako bi to postigla, braća angažuju Sammija (Miles Caton), sina lokalnog sveštenika, nevjerovatno talentovanog muzičara koji bi u juke-jointu svirao i pjevao.

U dijelu drugom, s muzikom dolazi i zlo. Na vratima će se pojaviti troje stranaca koji žele ući u juke-joint i zasvirati sa ostalima. Ipak, ono što ih izdvaja od drugih jeste da su oni - vampiri. Do kraja filma ćemo pokušavati ispratiti što zapravo žele i zašto oni možda i nisu zlikovci u pravom smislu te riječi. To ćemo naslutiti kada glavni vampir Remmick (Jack O’Connell) pretvara bračni par – a za koje zbog bijele odore i prepoznatljive kape u uglu sobe zaključi da su članovi Ku Klux Klana – u vampire. Njihov je cilj preobratiti sve u njihovu vrstu kako bi slobodno i zauvijek živjeli zajedno. Premisa o rasističkim bijelim vampirima koji ritualno ubijaju članove crnačke zajednice nije održiva u ovom filmu jer obje grupe povezuje i ujedinjuje muzika i želja za slobodom, jedino im se načini na koji do njih dolaze bitno razlikuju.

Zbog želje da se ponovo poveže sa svojim precima, Rimmicku treba Sammie jer od njega želi preuzeti izvanredan muzički dar. Koliko je Sammie talentovan, vidimo u skoro pa nadrealnoj sceni u juke-jointu, gdje svi plešu, dok se na sceni spajaju prošlost i budućnost crnačke muzike – vidimo muzičare iz osamdesetih, čujemo afričke bubnjeve, hip-hop i drugu modernu muziku. Nakon toga, Rimmick sa svojim pratiteljima zakuca na vrata i zatraži ulazak. “Sinners” se dosta oslanja na poznatu premisu prema kojoj vampira moraš pozvati unutra, inače ne može preći tvoj prag i, premda se to čini kao zgodno rješenje, ne doprinosi nekoj dubljoj vezi osim one da nas drži u stanju stalne napetosti. Ali velikih uzbuđenja koja dolaze sa iščekivanjem preokreta će ipak u velikoj mjeri izostati jer će cjelokupni dojam ostati uz narativni, a ne akcijski dio.

Remmick, očigledno Irac, govori braći da se sjeća perioda britanske opresije i da zbog kolonizacije i vjerskih progona suosjeća sa problemima njihove zajednice. Nimalo slučajno Coogler bira Irca za predvodnika; Irci u Americi dugo nisu bili posmatrani za čistu bijelu rasu na na način na koji su to danas. Remmicka vidimo kao onoga koji na specifičan način stoji uz crnačku zajednicu. On otkriva da muškarac koji je blizancima prodao pilanu, uprkos tvrdnji blizanaca da im je novac obezbijedio zaštitu, ima plan da se pojavi naredno jutro i zapali juke-joint sa svima u njoj. Remmick tako, skupa sa drugim preobraćenim ljudima, uvjerava ostale da izađu vani i da im se pridruže kako bi se zaštitili od još jednog u nizu progona.

Zajedništvo vampira i ljudi pod mjesečinom se odvija uz mnogo muzike, seksa, i u transu, pokazujući nedvosmislenu vezu između đavolskog i ljudskog. Iako sa dobrom namjerom, neke scene Cooglerovog filma će se činiti i smiješnim, dok druge kao nepotrebna ponavljanja. Kao da u jednom trenutku ni reditelj sam nije mogao odlučiti kada postaviti klimaks, pa smo tako uhvaćeni u nešto dugih i zamornih dijelova koji pomalo bacaju sjenku na sasvim dobru ideju raspleta. Naglašavam da Sinners ni po čemu nije novi ili drugačiji od drugih filmova slične tematike, ali i da to svakako ne možemo posmatrati kao preveliku manu. Coogler je dosta dobro artikulisao u kojoj će mjeri “Sinners” biti film poput “Boja purpura” (1985), sa jedne i “Od sumraka do zore” (1996), sa druge strane, praveći svoju viziju priče o vampirima i beskrupuloznim ljudima.

Duhovi prošlosti i budućnosti

“Sinners” je tehnički jako dobro izveden film, naročito u scenama u kojima su braća u istom kadru – činjenica da obojicu odlično igra isti glumac je svakako za pohvalu, ali su i tehnički manevri koji nam omogućuju da na to i ne obratimo pažnju. I drugi likovi dobijaju dovoljno prostora, pokazujući nam kako to funkcioniše jedna jedinstvena zajednica koju ujedinjuje blues. “Postoje legende o ljudima sa darom da stvaraju muziku tako istinitom da izaziva duhove iz prošlosti i budućnosti”, reći će Annie (Wunmi Mosaku) objašnjavajući da je muzika uistinu toliko moćna da može prizvati svjetove za koje nikada nismo vjerovali da mogu zajedno postojati. I upravo je u tome sadržan možda i najkonzistentniji kvalitet ovog filma – u muzici.

Uzevši sve u obzir, ne možemo reći da je Cooglerov film donio neki novi pristup poznatoj temi ili da je na bilo koji način obogatio žanr, ali je svejedno riječ o zanimljivom ostvarenju koje se, naravno, oslanja na dugu tradiciju prikazivanja vampira na platnu i na brojne druge istorijske datosti. Važno je naglasiti kako ovo ipak nije samo još jedan film o rasnoj nejednakosti niti “Sinners” poziva na lament ili nekakvu patetiku, iako se to može činiti tako s obzirom na to da je prikazano kako su vampiri, eto, solidarni sa ugnjetavanjima do mjere u kojoj im predlažu da se od kontinuiranih progona spasu vampirskom besmrtnošću. Taj sloj priče ipak ima jednu težinu koja izvire organski iz prethodne radnje i atmosfere, te mu tako ne mogu oduzeti nesumnjiv značaj. Vampiri se ne romantiziraju, već radije pokazuju da su ipak najveća prijetnja ljudima oni sami. U prilog tome je finalna borba koja se u filmu ne odvija protiv sablasti, nego ljudi. Na prvu? Možda, ali je dosta efektno u završnici ovako postavljenog filma. Na kraju, zar nije svaki život san o slobodi? A upravo je to suštinski smisao kojem teže junaci “Sinnnersa” – biti slobodni, pod svaku cijenu.