“Send Help” se opire čistoj žanrovskoj klasifikaciji

”Now, never mistake my kindness for weakness.”

- “Send Help” (2026)

Novi film Sama Raimija, iako fan njegovih radova, nisam iščekivala s naročitom nestrpljivošću, ali mi je ipak bilo drago što sam ga na kraju pogledala. “Send Help” već u svojoj premisi priziva asocijacije na njegov, gotovo kultni “Drag Me to Hell” (2009): kancelarijska službenica ostaje bez unapređenja zbog ambicioznog i prepotentnog kolege, nakon čega je primorana boriti se za vlastitu egzistenciju. No, za razliku od tog filma, Raimi ovdje još odlučnije naginje naglašenoj satiri, zadržavajući pritom svoju prepoznatljivu, razigranu estetiku. “Send Help” se opire čistoj žanrovskoj klasifikaciji - riječ je o hibridu koji spaja akciju, horor, romantičnu komediju, avanturu i triler.

Priručnici za preživljavanje

U središtu je Linda Liddle (Rachel McAdams), zaposlenica u sektoru strategije i planiranja velike konsultantske firme: nespretna, napadna, s privatnim životom svedenim na stan zatrpan priručnicima za preživljavanje, gdje uz svog ljubimca prati epizode Survivora. Iako briljira u složenim analizama podataka, priznanja redovno prisvajaju nadređeni, koji je pritom ismijavaju - zbog njenog odijevanja i načina komunikacije. Kao figura nevidljive radnice, Linda pokušava privući pažnju novog šefa, mladog i arogantnog Bradleya Prestona (Dylan O’Brien), nasljednika porodičnog posla unutar kompanije.

Početna situacija priziva čitav niz romantičnih komedija koje počivaju na transformaciji i društvenom priznanju, ali Raimi taj obrazac koristi da bi ga odbacio i u sljedećem trenutku nas odveo u potpuno drugom pravcu. Lindino dugo obećavano unapređenje propada jer Bradley prema njoj gaji jedva prikriven prezir i oko sebe želi ljude koji su mu bliski i samim tim pouzdani. Ipak, potrebne su mu njene sposobnosti za uspješno predstojeće spajanje kompanija, pa je uključuje u putovanje na Tajland privatnim avionom, nakon čega je planira otpustiti. Međutim, kao i sve u ovom filmu, ništa se neće odvijati očekivano (ili je to ono što je očekivano?) Tokom oluje avion pada u more - svi poginu, osim Linde i Bradleya koji završavaju na tropskom ostrvu. Time film radikalno mijenja svoj ton i dinamiku: ono što je do tada bila priča o korporativnoj hijerarhiji, prerasta u ogoljenu borbu za preživljavanje. Linda se pokazuje mnogo sposobnijom i odlučnijom, dok Bradley - ranjen i bespomoćan - postaje ovisan o njoj i potpuno beskoristan bez pogodnosti i privilegija života u društvu koje su ga oblikovale. Od tog trenutka film polako zalazi na teritorij crne tragikomedije i horora, te ono što je dotad bilo pitanje odnosa moći, postaje i mnogo važnije pitanje opstanka.

Raimijev specifičan autorski stil posebno dolazi do izražaja u načinu na koji spaja humor i tjelesnost. Kao i u “The Evil Dead”(1981) ili spomenutom “Drag Me to Hell”, tijelo je ovdje stalno izloženo - prljavo, povrijeđeno, često predmet ismijavanja i takva estetika nije u službi samo vizuelnog efekta nego način da se razbije distanca između gledatelja i likova: preživljavanje je istovremeno i pretjerano i neugodno, što dalje proizvodi specifičan oblik humora - onaj koji izaziva smijeh, ali nas i drži u stanju nelagode. Ipak, čini se kao da su ovdje insistiranje na tome da se horor motivi koriste da bi razotkrili primarne ljudske nagone, zavist, osvetu, potrebu za dominacijom, zatim Raimijeva režija koja od pretjerivanja dovodi do apsurda, pomalo predobri za glavnu, ne tako inspirativnu priču koja, ustvari, izgleda kao jedna prosječna epizoda sezone serije “Lost” – napeta, ali na trenutke i pomalo dosadnjikava jer su likovi poprilično ograničeni prostorom na kojem se nalaze i mjesta za posebne manevre i nema. Sve vrijeme gledanja sam očekivala da će se na ostrvu zaista pojaviti nešto što će prkositi logici stvarnosti do krajnjih granica, ideja koja bi mogla potencijalno opravdati rediteljsku posvećenost u ovoj mjeri.

Raimijev specifičan autorski stil

Osjećaj nedorečenosti

Taj osjećaj dodatno pojačava kamera, koja se kreće gotovo kao autonomni akter, neprestano destabilizirajući prostor i brišući granice između onoga koji gleda i onoga koji je izložen. Međutim, upravo ondje gdje bi se mogla otvoriti ozbiljnija društvena analiza, film svjesno skreće u drugom smjeru. Raimijeva sklonost spektaklu i zabavi često potiskuje mogućnost dubljeg uranjanja u teme klasnih odnosa ili nepravde - što možda i nije manjkavost koliko svjestan izbor, pogotovo ako se ima na umu da se film tim slojem nikada do kraja ni ne želi baviti (za takav pristup bliži je, recimo, “Triangle of Sadness” (2022) Rubena Östlunda).

Kako bilo, nasilje i groteskni ispadi ne funkcionišu samo kao estetski ukras nego i kao distrakcija jer razvodnjavaju potencijalnu kritiku i vraćaju film njegovim žanrovskim korijenima, onima gdje je efekat važniji od dosljednosti u priči, i gdje to koliko je nešto intenzivno i efektno često prevlada samo značenje. “Send Help” ne pretenduje na status velikog filma, on se radije pozicionira kao pomaknut komad žanrovske zabave, gdje njegova suština proizlazi upravo iz te nediscipline - iz spremnosti da žrtvuje koherentnost zarad upečatljivog prizora ili duhovite, često bizarne situacije. Ipak i očekivano, cijena takvog pristupa osjeća se u povremenom osjećaju nedorečenosti jer nerijetko kao da priča stalno nagovještava više nego što je spremna do kraja artikulisati. Gledatelj tako ostaje zarobljen između dvije ambicije koje film pokušava pomiriti - satire i čiste zabave - ali nijednu ne dovodi do njenih krajnih posljedica.

Zanimljiv je i način na koji film tretira žensko tijelo, vrlo brzo pretvoreno u poprište napetosti između želje za slobodom i potrebe da se odgovori na fantaziju jedinog muškarca na ostrvu. Linda, nakon nesreće, prolazi transformaciju koja je gotovo školski primjer žanrovskog klišea: od ukočene birokratkinje do snažne, ali istovremeno i naglašeno seksualizovane verzije sebe - prizori poput onog pod vodopadom, s raspuštenom kosom i senzualnim pokretima, jasno signaliziraju tu promjenu. Međutim, koliko god da je takva premisa prikladna za ovaj model, čini se da nije puno pomogla glavnoj junakinji koja, uprkos pridruženoj snazi i snalažljivosti, i dalje uglavnom ostaje refleksija, kako muških strahova tako i želja. Bradley je, sa druge strane, češće sveden na funkciju nego na nešto više, nešto ljudskije iako ima sve predispozicije za to – negativac koji mora doživjeti promjenu. On je naprosto lik poznat iz stvarnosti, predmet prezira jer svoje poslove i životne privilegije nije zaradio ili zaslužio, nego naslijedio i teško će kao takav izazvati naročite simpatije, čak i kada se ispostavi da nije sve tako jednostavno kakvim se na prvi pogled činilo.

Lična odgovornost

Ne bih išla tako daleko i prozvala ovaj film feminističkim manifestom ili slično kako se povremeno sugeriše u jednom dijelu kritike. Lindina pozicija ne proizlazi iz činjenice da je žena, već iz njenog odbijanja da se pridruži prljavoj igri koju je Bradley pokrenuo - umjesto toga, ona stvara vlastitu. U Raimijevoj interpretaciji fokus se brzo pomiče sa sistemske nepravde na pitanje lične odgovornosti, pri čemu Linda postaje ključni akter tog pomaka. Bradley nije samo seksist nego karikatura sistema koji sve svodi na performans, te tako reditelj ne koristi rodnu nepravdu za katalizator koliko želi pokazati da je životna igra univerzalno korumpirana i proračunata – sa koje god strane joj prišli – i svedena uglavnom i najčešće na dominaciju jačih nad slabijima.

Referencama na “Misery” (1990), “Cast Away” (2000), “Triangle of Sadness” (2022), “Lost” i rijaliti “Survivor”, Raimi dodaje još i izlive grotesknog nasilja u duhu B-filma, potpuno u skladu s njegovim najboljim radovima. Pa opet, ono što ga i ograničava i izdvaja jeste upravo njegov autorski pečat, koji i dalje uspijeva unijeti dozu inventivnosti i živosti u priču koja je vrlo lako mogla skliznuti u iscrpljujuće nadmetanje dvoje ljudi koji nemaju ama baš ništa zajedničko, a njihove razlike nisu toliko inspirativne da bi iznijele teret cjeline. Film svakako funkcioniše kao svojevrsno ogledalo naših sklonosti – osuđujemo, ali i uživamo u prikazivanju narušene društvene hijerarhije, kažnjavanju i činjenju onoga za što mislimo da je ispravno. “Send Help”, uzveši sve u obzir, traži aktivno učešće publike i svakako da računa na njenu reakciju. Na taj način, Raimi ne provocira zato što želi šokirati, nego zato što dobro zna koliko je malo potrebno da publika prihvati pravila igre – čak i onda kad su ona očito pogrešna. Njegovi likovi nisu toliko zanimljivi po onome što jesu, koliko po onome što iz njih izvlači situacija: potreba za dominacijom i, možda najzanimljivije, spremnost da se svi užasi promišljaju kao nužnost.