Ostvarenje “The Dead Thing”: Uprkos narativnim prazninama, pred nama je intrigantan i neugodan film

“Do you ever feel like there’s just no escape? There’s just day after day after day.”

- “The Dead Thing” (2024)

Na Letterboxd stranici, korisnik pod nadimkom pirateneckbeard sažeo je iskustvo gledanja filma “The Dead Thing” kao zbunjujuće – “priča o tome ko je, kada i kako mrtav, čini se poput debate o kokoški i jajetu”.

Ta opaska zapravo vrlo precizno pogađa srž narativnog problema debitantskog filma Elrica Kanea: njegova struktura neprestano balansira između misterije i konfuzije, što može biti frustrirajuće, ali na neki način i zavodljivo. Ipak, ovaj film, uprkos manama, ne zaslužuje niske ocjene koje kruže internetom.

Mračna strana dating aplikacija

Uredu, nije riječ o remek-djelu, ali koliko puta smo se uopšte našli u prilici da govorimo o nekom filmu kao o remek-djelu u proteklih nekoliko godina? O radnji je bolje znati što manje jer “The Dead Thing” najbolje funkcioniše kao misterija koja se otkriva korak po korak, pa iako sam naslov nagovještava povezanost sa smrću, čini mi se da ovaj uvod nije previše toga otkrio, osim da će to baratanje sa onostranim češće biti nespretno negoli prikladno.

Dakle, Alex (Blu Hunt) je mlada žena koja radi dosadan posao, vikende provodi u izlascima i usputnim seksualnim vezama sa muškarcima koje upoznaje preko aplikacije za upoznavanje. Ona svake noći gotovo po automatizmu skroluje kroz aplikaciju Friktion, tražeći partnera; dvoje se zatim upoznaju, imaju seks i rastaju se. Sve do trenutka kada se pojavi Kyle (Ben Smith-Petersen) – šaramantni momak koji joj se učini sposobnim za nešto više od seksualne avanture.

S njim Alex provodi noć, a njegov misteriozni nestanak dan poslije postaje opsesija za nju, koja kreće u potragu za odgovorima – ali ono što otkriva, daleko je od onoga što je očekivala. Ta je opsesija udaljava od cimerke Kare (Katherine C. Hughes) i vodi ka složenim odnosima sa kolegama Markom (Joey Millin) i Chrisom (John Karna), što će takođe odigrati važnu ulogu u nastavku.

Neobavezni seksualni susreti koji se ponavljaju na početku filma pokazuju dvije stvari: da je Alex na njih navikla, ali i ispraznost i melanholiju njenog života. Ona je usamljena, otuđena, njeni su odnosi površni i uglavnom svedeni na seks bez bilo kakvih emocija.

Kane stvara gotovo hipnotički portret Los Anđelesa

Alex uporno pokušava da osjeti nešto – bilo šta – ali nailazi na zid. Objašnjava nam to kroz rečenicu koja odzvanja kao svojevrsni manifest njene rezignacije: “Da li ikada osjećaš kao da nema izlaza? Kao da samo ponavljaš dan za danom. Mislila sam da radim nešto drugačije, a onda pred spavanje shvatim – bio je to isti dan, samo u drugoj odjeći. Ponekad čak i u istoj”.

Misterija i opsesija

Veza s Kyleom donosi uzbuđenje, ali i iluziju da je lako izaći iz kruga u koji je upala. Nakon prvog susreta, Kyle se ne javlja danima, da bi se iznenada pojavio u istom baru gdje su se prvi put sreli, sa drugom djevojkom i ponaša se kao da je vidi prvi put, ponavlja iste rečenice, kao da njihova prethodna veza nikada nije postojala.

Misterija oko Kylea se brzo raspliće, vrlo predvidivo, ali to opet ne umanjuje doživljaj, jer ovdje nemamo posla sa klasičnim, šokantnim razrješenjem, već je epilog nakon klimaksa ono što nas zanima i što možda i ponajviše doprinosi ukupnom (mom) afirmativnom dojmu filma.

Kao i mnogi horor-filmovi, i ovaj velikodušno koristi žanr kako bi tematizirao aktuelne društvene probleme. Ovdje je riječ o vezama, dating aplikacijama, i muškarcima koji na prvi pogled djeluju privlačno i šarmantno, a kasnije otkrivaju svoje pravo, mračno lice. Na prvu? Možda, ali u tome nema ništa loše. Ipak, tako postavljena priča je sasvim sigurno mogla biti ispričana i bez natprirodnih motiva, jer oni nisu mnogo toga novog donijeli.

“The Dead Thing” često djeluje nezavršeno, nespretno u pokušaju da se izbori sa svojom zanimljivom temom, potvrđujući nam iznova i iznova da se scenarista najviše oslanjao na atmosferu koja je jako dobro izvedena, a najmanje, ustvari, na čvrsto izgrađenu priču.

Film kontradikcija

Kane stvara vizuelno upečatljiv, gotovo hipnotički portret Los Anđelesa – prazan, nestvarno tih grad koji se pretvara u sablasni pejzaž unutrašnje praznine junakinje. Noćne sekvence koje snima Ioana Vasile djeluju kao da su iz snova (ili noćnih mora), dok muzika Michaela Krassnera suptilno pojačava napetost i nemir. Film ima spor ritam: iscrpljuje nas, kao što je Alex iscrpljena u svojoj kontinuiranoj, ali gotovo besmislenoj potrazi.

“The Dead Thing” je film kontradikcija, narativno ranjiv, ali vizuelno i emotivno snažan; ponekad nespretan, ali dovoljno dobar da nas uspije zainteresovati. On ne donosi ništa revolucionarno, ali gradi atmosferu koja ostaje prisutna. Umjesto šoka, Kane bira spor, introspektivan put – i u tome je možda i najveća vrijednost ove priče.

Uprkos narativnim prazninama, pred nama je intrigantan i neugodan film. Erotski elementi na koje se često oslanja organski proizlaze iz karaktera junaka i nisu voajerski, što je jako važno naglasiti. U cjelini, nesumnjivo i ambiciozan film koji nam je pokazao da od njegovog reditelja možemo – i trebalo bi – da očekujemo još mnogo.