O romanu "Žuto lice" RebeccE F. Kuang: Kada književnost jede svoju djecu

”Žuto lice”, Rebecca F. Kuang, Buybook, 2024, s engleskog preveo Danko Ješić

Roman “Žuto lice” na jedno mjesto sažima prednosti i pošasti bavljenja književnošću u savremenom dobu i zbog toga je istovremeno mučan i ljekovit. Njegova autorica, Rebbeca F. Kuang, američka spisateljica kineskog porijekla, sa nepunih trideset godina ima zavidnu bibliografiju – a u koju ulaze i vrlo dobra satira i istorijska fantastika – čime je svakako pokazala da je posvećena istraživanju aktuelnih tema, naročito onih koje preispituju granice politike, identiteta i pripovijedanja. Subjektivno, dočekala sam da se na moj jezik prevede ovako važna knjiga za koju bih voljela da je pročita što više onih koji pišu književnost, ali i onih koji se njome bave na bilo koji način. Objektivno, riječ je o jednoj izuzetnoj satiri izdavačke i spisateljske djelatnosti koja nije lišena lažnog glamura, podilaženja i okrutnosti sa kojom su autori primorani živjeti kako bi se zadržali pod književnim svjetlima. Ovakav efekat na mene je posljednji put ostavio film “American Fiction” (2023) Corda Jeffersona koji takođe potiče na razmišljanje o surovoj izdavačkoj industriji, nagrađivačkim praksama i zahtjevima današnje čitalačke publike.

Ko ima pravo na priču?

Roman započinje smrću spisateljice Athene Liu, sa kojom je u trenutku smrti bila njena kolegica i prijateljica June Song. Tridesetsedmogodišnja Athena je u životu postigla sve – bestseler, ugovor za više knjiga sa najvećom izdavačkom kućom koji je dobila odmah nakon studija, diplome, nagrade i ugovor potpisan sa Netflixom. June je deset godina mlađa i sa prvim romanom koji joj nije donio željeni uspjeh. Iako su se upoznale i sprijateljile sticajem okolnosti, živeći kao brucošice na istom spratu studentskog doma, pohađale iste seminare za pisanje, njihove su se karijere odvijale u potpuno drugačijim smjerovima nakon diplomiranja. Nakon Athenine smrti, June odlučuje prisvojiti njen neobjavljeni rukopis – “Posljednji front”, roman o zaboravljenoj istoriji kineskih radnika regrutovanih za Prvi svjetski rat – i doraditi ga. Tada se June odjednom nađe u centru pažnje: citirana, intervjuisana, pozvana na panele, slavljena kao autentičan glas na vrhu mnogih književnih listi. Međutim, June nije Kineskinja i bjelkinja je – ona se zove June Hayward. Kada postane jasno da će roman biti književni hit, June će na nagovor PR tima promijeniti književno ime u Juniper Song. Tada, sa novim imenom i ukradenim rukopisom, počinje njen uspon — ali i lavina pitanja o kulturnoj pripadnosti, autentičnosti i granicama autorstva.

Iako June dobija pažnju koju je željela, to znači i da je na stalnoj meti internet trolova, twitter ekipe koja je pratila Atheninu karijeru i koja će je optužiti da je žuto lice - uvredljiva praksa imitiranja ljudi iz istočne Azije. Ključno pitanje koje Kuang postavlja ovdje je ono: Ko ima pravo da ispriča čiju priču? June vjeruje da porijeklo ne bi smjelo da ograničava sposobnost pisca da prenese važne, zaboravljene priče. Istovremeno, ona se brani tvrdnjom da ni Athena nije živjela patnje o kojima je pisala – obogatila se na pričama drugih, dok je sama vodila privilegovan život između New Yorka i Washingtona, pišući, naprimjer, nagrađenu priču “Šapati uz rijeku Yalu” iako nije bila Korejka.

Druge važne okosnice romana su, dakle, rasizam, kulturna aproprijacija, problemi savremenog izdavaštva i, iako posljednje ne najmanje važno – uloga književnosti na društvenim mrežama na kojima se o njoj raspreda nadugo i naširoko, često bez ikakve kompetencije, zajedljivo i svadljivo. Kuang je kritična prema onima koji za svaki problem imaju spremno mišljenje – najčešće ono koje trenutno donosi najviše pažnje, klikova ili finansijske koristi. Ona tako secira apsurde digitalnog svijeta u kojem je dovoljan jedan nespretan tvit da vas internet spali na lomači - u ime naroda i pravde, naravno. June postaje “nenadahnuto kolonizatorsko đubre”, “bjelkinja koja zloupotrebljava tužnu priču”, i tako dalje. Cancel kultura je tu, a koliko ste moralni, odlučuju lajkovi. Međutim, druga je stvar važna i jednako problematična - publika voli takav oblik dijaloga, aktivno uživa u linču, bira strane, broji tuđe lajkove, u suštini samo produbljujući problem.

Anatomija književnog rivalstva

Spomenula sam gore u nabrajanju i temu kulturne aproprijacije sa kojom Kuang na jako dobar način uspijeva prikazati ono što mnogi u ovim vremenima pokušavaju – obračunati se s njom bez izgovora i salonskog liberalizma. Nerijetko ili pak najčešće, oni koji su privilegovani govore u ime drugih, pod krinkom solidarnosti. Ali ono što oni rade jeste da monetizuju određenu temu, u prvom redu, a zatim se i prokazuju kao vrlo snažni stubovi sistema koji kritikuju. “Žuto lice” prepoznaje ovaj problem i pojavu, te se sa njom obračunava.

Roman nije naklonjen June, naprotiv, Kuang samo pokazuje na koliko strana je sve toksičan svijet koji opisuje. Autorica tako ulazi u um protagonistkinje koja svijet ne vidi kao zajednicu, već kao bojno polje. Iz njene perspektive, sve je sukob, zavist, odnosi među ljudima su svedeni na lobije i takmičenja, a solidarnost je znak slabosti. June nakon Athenine smrti postaje ogorčena i duboko uvjerena u svoju intelektualnu i moralnu nadmoć. Iako se na početku čini kao da je samo naivna i nesnađena, ona ubrzo postaje naš savršen vodič. Odatle je odabir prvog lica za pripovjedačku perspektivu i više nego dobar. Ona zna lagati i dobro to radi, željna priznanja i istovremeno prestravljena da bi je neko mogao otkriti.

Zavist koju je osjećala prema uspješnijoj, ali sada mrtvoj prijateljici, počela je proždirati iznutra, do mjere do koje se u potpunosti posvetila svijetu koji je iskonstruisala, sve manje svjesna da je njena književna karijera zasnovana na laži koja je rasla i rasla... June nije idealna junakinja niti uzor. Ona je sitničava i sebična, i ne samo da opravdava vlastite prevare već u njima uživa. Athena je takođe lik koji ne želimo biti, ali su obje dobar podsjetnik da mnogi od nas možda i jesu ovakvi, kada bi nas neko ogolio i opisao jer nam kod drugih često smeta ono što i sami radimo. Athena umire na samom početku, ali ostaje sablasno prisutna. Sve što znamo o njoj dolazi od drugih ljudi i onoga što nam June odabere reći. Još važnije: način na koji neko živi u našim glavama često govori više o nama, nego o toj osobi. June više otkriva o sebi, u toj paničnoj potrazi da sebi obezbijedi mjesto u književnom svijetu, preko Atheninog rukopisa.

Roman "Žuto lice" u izdanju Buybooka/

“Žuto lice” na izuzetan način razotkriva svijet izdavaštva kao polje koje često opstaje zahvaljujući sistemskom rasizmu i upakovanim različitostima koje su svrha isključivo tržištu. “Raznolikost je ono što se sad prodaje. Urednici su gladni marginalizovanih glasova.” Kuang pokazuje da se popularnost u književnom svijetu nerijetko desi ne zato što ste napisali nešto dobro, već zato što ste bili tu, u pravom trenutku, s pravom pričom koja će podilaziti tržištu. I još bolje prikazuje kako smo danas suočeni sa autorima-brendovima čiji su identitet, spol, godine, boja kože, i to koliko su prisutni na mrežama, često važniji od bilo čega što napišu.

Pored aktuelnih društvenih pitanja, ovaj roman daje i pogled iznutra, na univerzalne (književne) teme: usamljenost, zavist, pitanje cijene uspjeha i šta u trenucima kada se istovremeno divimo i preziremo drugu osobu. Ono što mi se posebno dopalo jeste što Kuang ispred nas ne stavlja ideal nekakvog prijateljstva niti ga pokušava proslaviti, već radije pred nas podastire ono najčešće prisutno prijateljstvo, a koje je ustvari rivalitet upakovan u laskanja, zavist koja se nudi kao divljenje, a koje prate kontinuirana ogovaranja. A to čini većinu svih naših života.

Bez junaka i iskupljenja

Ne postoji mnogo toga negativnog što mogu reći o ovom romanu – gotovo da ne postoji ništa – ali bih istakla da se glavna priča u jednom trenutku uhvati u ponavljanjima twitter skandala i June koja paniči jer bi mogla biti otkrivena, zatim njenog ignorisanja problema, pa opet sve iznova. Ipak, upravo zahvaljujući svojoj radnji, možemo reći da je “Žuto lice” i filmičan roman – ako me sjećanje služi, “Variety” je prošle godine objavio da televizijska kuća “Lionsgate” razmatra adaptaciju romana u (mini) seriju – upravo zbog svakodnevnog dijaloga i dinamike razvijanja drame koja uglavnom uspijeva zadržati čitateljsku pažnju.

Zbog svega navedenog, “Žuto lice” funkcioniše kao izuzetan savremeni roman jer u njemu nema velikih i metafizičkih priča, nema junaka koji su uzori i nema iskupljenja. I još jedna vrlo važna stvar: ovo je roman koji ne traži opravdanja ni za koga i sigurno ne pokušava da se dopadne svima. Priča koju je Rebecca F. Kuang odabrala ispričati je nelagodna upravo zato što je uvjerljivo stvarna. June Hayward je simptom jedne sive zone kojom se kreću književnici, izdavači i svi drugi koji su na bilo koji način povezani sa tim svijetom. Najveći značaj ove knjige, ili možda najveći za mene, jeste to da je autorica rekla naglas ono što se mnogi ne usude reći: da je književnost nemilosrdno tržište na kojem dominiraju lobiji koji svačiji identitet i svačiju “drugačijost” ekspolatišu zbog vlastitih interesa. Na kraju, to je roman prepoznavanja, refleksije i osjećaja, radije nego roman krute radnje. I baš zato je dobar, zato što je naš.