O romanu "Život u topu kojeg nema" Nenada Stipanića: Živjeti izvan stvarnosti

”Iz ničega stvarate riječ, i nosite je živo dalje..”

- “Život u topu kojeg nema”, Nenad Stipanić, Sandorf, 2025.

Izvana, ovo je knjiga o djetinjstvu i ratu, o odrastanju u Senju, gdje su se generacije smjenjivale pod teretom siromaštva i istorijskih promjena. Dobro, velikih za nas ovdje. Ipak, ispod toga, nalazi se priča o zajednici, o strahovima i opsesijama i o tome kako pričanje priča zaista čini život – dobrim ili lošim – kako je to odavno znala i Šeherzada pa je pripovijedajući Šahrijaru, odgađala svoju i smrt mnogih drugih žena. Upravo je takav posljednji roman Nenada Stipanića “Život u topu kojeg nema”, ispripovijedan u epizodama, fragmentima koji gotovo da funkcionišu kao kratke priče, a svaka od njih ima pukotinu kroz koju proviruje veća društvena slika.

Rat, djetinjstvo i mladost

Dakle, pred nama je autobiografsko-fikcionalno djelo koje prati odrastanje pripovjedača Neona u Senju od sredine 1980-ih do ranih 1990-ih. Kroz niz epizoda, roman prikazuje kako dijete, a zatim adolescent, pokušava razumjeti svijet obilježen siromaštvom, lokalnim mitologijama, porodičnim problemima dok okolo titra nadolazeći rat. U ranom dijelu knjige pratimo njegovo ljeto u Senju: igre, strahove koje mu usađuje djed, maštanja o vanzemaljcima i Indijancima, te nezaboravne epizode poput susreta s četiri gole Njemice koje mu neočekivano vraćaju povjerenje u ljude. Roman zatim prelazi u ratne godine: granatiranja, mobilizacije, odlazak prijatelja i sumanutu atmosferu raspada Jugoslavije. Jedan od najupečatljivijih likova postaje Guverner - lokalni ekscentrik, polupijani “globalni strateg” koji istovremeno utjelovljuje i ludilo i humor malog mjesta u nestabilnom vremenu. Kasnije dijelove obilježava iskustvo vojske u Puli, mladenačke ljubavi, pokušaji oblikovanja identiteta, i pokušaj pronalaska smisla u svijetu koji se urušava. Završna poglavlja uvode radikalni vremenski rez: pripovjedač se javlja iz sadašnjosti, iz 2023. i 2024. godine u Berlinu, čime roman dobiva dodatni, refleksivni sloj. Rat, djetinjstvo i mladost više nisu neposredna iskustva, nego materijal koji se preispituje iz zrele dobi i od kojeg se stvara književnost. Knjiga završava bez klimaksa - kao što i sam naslov sugeriše, riječ je o životu “u topu kojeg nema”, životu koji te stalno drži u pripravnosti, što je valjda čest osjećaj i stanje naroda sa ovih prostora.

Kada piše iz perspektive dječaka, Stipanić to čini vrlo živo, spretno i gotovo filmski. Dječija naivnost, uzbuđenje, strah i komične interpretacije svijeta izuzetno su uvjerljivi; mnoštvo je scena u knjizi u kojima se kombinuju užas, humor, paranoja, ali i toplina. U prvom redu takvo osjećanje dugujemo onom dijelu knjige u kojem pratimo Neonovo odrastanje sa bakom i djedom koje je, uprkos tjeskobi, ispunjeno i beskrajno duhovitim trenucima koji podjednako govore o glavnom junaku, ali i o prirodi tih ljudi – djed u sebi nosi ratne traume, i paranoju, a baka praktičnu mudrost. Dok djed govori o Nijemcima i petoj koloni, ona govori da su ratovi “u njegovoj glavi”, da dijete ne treba strašiti i da se zlo često događa “iz dosade”, a ne iz zavjere.

Njihovi opisi nisu patetični, nego živi i duboko ljudski. Uprkos svojoj paranoji, djed je glavni pokretač Neonove mašte sa pričama o Indijancima, uskocima, kaubojima i vanzemaljcima. Ta ideja bijega iz svijeta stvarnosti u svijet priče, izmaštani svijet, jedna je od važnijih okosnica romana i pojavljuje se jako brzo, još dok Neon kao dijete, maltretiran od učiteljice jer nije lijepo pisao, priča njihovom psu Sokolu sve što ga tišti. “Ja bih ga češkao po vratu i maštao da nekako Sokol uđe u školu - on bi je rastrgao kad bi me počela tući. Onda bih pričao Sokolu sve što mi se događa, a on bi me gledao, naćulio uši i naginjao glavu, pa mi opet polizao lice i spustio glavu u moje krilo. Često bi izaspao dok ga ja tako mazim. Mislim da postoji neki drugi, paralelni svemir u Senju i da je prolaz u taj svemir kroz Sokolovu kućicu, a Sokol je čuvar tog prolaza. Otići ću iz ovog Senja u taj svijet, gdje žive svemirski uskoci koji imaju laserske pištolje i laserske mačeve, i postati dio njihove družine. Možda bi čak najbolje bilo da zauvijek ostanem u njihovom svijetu, jer u našem meni nije bilo dobro.”

Humor kao mjesto otpora

Dualnost koja djeda krasi čini ga jednim od emocionalno najkompleksnijih likova romana, a uz njega tu je svakako i Arčibald Barić, nadimka Guverner - lokalni ekscentrik koji istovremeno djeluje i tragično i veličanstveno. “Na ulici su ga često ismijavali, trpio je brojne manje i veće okrutnosti kakve neukalupljeni u malim sredinama ne mogu izbjeći, osim ako ih se ljudi boje ili ih trebaju. Arčija nitko nije posebno trebao, a još ga se manje bojao. Ali meni je trebao, bio mi je kao šašavi junak u nekom od stripova koje sam čitao tih dana, vesela anomalija u sivilu realnosti, koja mi potvrđuje da se moguće oteti vlastitoj sudbini, pa makar i bijedno, ali živjeti izvan zatvora stvarnosti.” Guverner funkcioniše kao svojevrsna personifikacija kolektivne psihoze i toga kako se politika i svijet doživljavaju u malom mjestu. Neon ga ne ismijava, nego čak opisuje sa fascinacijom i empatijom. Njegovo obožavanje Tita, Ronalda Reagana i Kurta Waldheima, “prijateljstvo” s Gadafijem, nisu tek puko komičko olakšanje, nego simptom potrebe da se marginalnost nadoknadi iluzijom bitnosti. Kratki i panični dodir s frontom brutalno razotkriva tu iluziju: rat se, kada postane stvarnost, pretvara u goli užas. Zbog toga Guverner nije tek epizodni ekscentrik, nego tragični simptom sloma ideologija i ličnih priča.

Roman "Život u topu kojeg nema"/

Govoreći o tome, rat je važna, velika tema ovog romana jer skupa sa politikom stalno prodire u tekst - preko očeva, djedova, poziva u vojsku, i prikazan je više kao niz apsurda i malih katastrofa, a manje kao nešto herojsko. Stipanić ratu ne odaje počast kao što to nerijetko čitamo u književnosti sa ovih prostora, ne romantizira ga, već prikazuje kao stalnu zatečenost i izmiče iz zone epskog i prebacuje u domen svakodnevice i apsurda. Rat ovdje ne posmatramo kroz bitke, nego kroz pijane vojnike koji pucaju u noći, neotvorene pozive za mobilizaciju i likove poput Guvernera, koji pred eksplozijama vrlo brzo povlače crtu i zaključuju: “Nema tu stila ni elegancije, to je divljaštvo i razaranje”. Rat se razotkriva kao poremećaj u normalnom životu, kao stanje u kojem se ljudi snalaze improvizacijom, bijegom i humorom, a ne hrabrošću i ideologijom. Upravo u demitologizaciji, u isticanju toga da su opasniji pijani vojnici nego zamišljeni neprijatelj, i da je strah raspršen po kuhinjama, ulicama i skloništima, leži možda i najjače mjesto ovog romana, usmjerena kritika prema tom događaju koji svi skupa i dalje živimo u nekom njegovom obliku.

Još jedno važno mjesto jeste humor koji nikako nije dodatak niti bijeg od teških tema, nego temeljni nosivi princip ove priče. On je način na koji pripovijedanje izdržava vlastitu težinu. Stipanić komiku izvodi iz stalnog sudara ratne traume i banalnosti svakodnevice, pri čemu smiješno ne umanjuje ozbiljno, već čini da protagonisti mogu lakše podnijeti sav teret tadašnje stvarnosti. Djedove paranoje, bakine pošalice i Guvernerove vizije ne funkcionišu tek kao puke čudnovatosti niti su sami sebi svrha, nego kao mehanizmi obrane: simbolički činovi rasterećenja. Čitajući, vratila sam se razmišljanju i uopšte propitivanju toga da li je humor upotrijebljen na ovaj način možda i posljednji oblik otpora normalizaciji nasilja: sve dok je moguće ismijavati rat, vlastitu bijedu ili figure moći, postoji svijest da takvo stanje ne smije postati normalno. Nestanak humora, prešutno, značio bi gubitak distance i konačno prepuštanje logici rata i kolektivne paranoje.

Svjedok i hroničar

Stil romana je prepoznatljivo autofikcijski, iako tekst nesumnjivo nosi odlike dokumentarnog, sve je istovremeno i izuzetno pripovjedno. Jezik je vrlo blizak svakodnevnom govoru, Stipanić se mahom oslanja na dijalekte (primorski čakavski, lokalni naglasci), kolokvijalizme, a sam humor proizlazi upravo iz takvog govora likova (baka, djed, Guverner). Zanimljivo, slabosti “Života u topu kojeg nema” uvelike proizlaze iz istih narativnih postupaka koji roman čine pitkim i čitatelju zanimljivim. Epizodična kompozicija, premda funkcionalna, ponekad se pretvara u puko nizanje anegdota koje nemaju uvijek dovoljnu napetost da bi opravdale svoju razvučenost; pojedine scene ostaju na nivou detalja, a humor, iako najčešće precizan i produktivan, ponegdje ublažava mogućnosti dublje emocionalne artikulacije. Da li je posrijedi igranje na sigurno, premda nisam posve sigurna šta bi to bilo u ovom slučaju, ili nešto drugo - nesumnjivo je da Stipanić povlači ručnu i Neona do kraja svoje knjige uspostavlja radije kao svjedoka i hroničara, a ne kao figuru koju je neophodno do kraja propitivati upravo zato što je cjelokupni roman zasnovan na toj egzistencijalnoj napetosti.

Ipak, ovo je svakako naslov koji vrijedi pročitati, a koji u doba sve veće prezasićenosti autofikcijskom prozom, ipak nudi jedan svježiji i svakako duhovitiji pogled na poznato vrijeme, na jedno odrastanje i na jedan život koji će do svog kraja biti u stanju pripravnosti – što možda i nije tako loše jer nam, evo, uspijeva ponuditi lijepu književnost.