O romanu “Slučaj vlastite pogibelji” Kristiana Novaka: Svijet koji pada ničice

“Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo.”

Slučaj vlastite pogibelji, Kristian Novak

Roman Kristiana Novaka “Slučaj vlastite pogibelji” (OceanMore, 2024) po objavljivanju izazvao je veliki interes među čitateljima i kritičarima, što nije uopšte neočekivano s obzirom na to da su njegovi romani “Črna mati zemla” (2013) i “Ciganin, ali najljepši” (2016) uspjeli trasirati put velikog interesa za ovog autora svojim višestrukim izdanjima, afirmativnim kritikama i pozorišnim adaptacijama.

Jedna velika i mnoštvo malih smrti

I “Slučaj vlastite pogibelji” je u trenutku pisanja ovog teksta višestruko nagrađivan roman koji je takođe imao istoimenu pozorišnu adaptaciju, nastalu u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu i Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka i u režiji Ivana Plazibata, ali ću se u nastavku ipak i jedino fokusirati na samu postavku romana i međusobnu dinamiku likova čije se priče ovdje smjenjuju. Kriminalistički siže, intertekstualni elementi, porodične i društvene vrijednosti iskrsavaju na površinu glavnih dijelova, te pokazuju da mehanizmi koji vode do propadanja pojedinca jesu i oni koji dovode cjelokupno društvo do kataklizme. Iako su sve ovo teme kojih se književnost dotiče oduvijek, zanimljiv je način na koji ih je Kristian Novak preuzeo i od njih ispisao dvije naoko strane, ali na kraju jako bliske priče o jednoj velikoj i mnoštvo malih smrti.

Narativni okvir je moguće opisati na sljedeći način: Nenad Fegeš Neno, mladi prometni policajac, pronađen je mrtav u svom automobilu, a zvanična verzija kaže da je počinio samoubistvo. Ipak, u slučaj se brzo nadodaju detalji kontinuiranog mobinga na poslu i ozbiljnih slučajeva korupcije, a u prvi plan dolazi situacija u kojoj je Neno prije smrti “opalio kaznu bahatom klincu, sinu nekog usranog međimurskog glavonje, valjda u beemveu...” Dok će njegov brat Marli pokušavati ispravno složiti kockice i u isto vrijeme biti uz njihovu porodicu, na drugoj strani će mlada profesorica učenicima dramske sekcije koju vodi ispričati priču o tom slučaju i otvoreno prokazati krivce za Neninu smrt. Ta se dva narativna toka isprepliću i susreću u istim vremenskim linijama na kraju romana, gradeći napetost u iščekivanju epiloga istrage ili makar čekanju da se konačno dogodi closure koji svim protagonistima ovog romana, čini mi se, očajnički treba.

Radnja romana je samim tim i jednostavna, a elementi kriminalističkog romana, ustvari, jedino doprinose gomilanju napetosti i ne raspliću se na način na koji bismo to možda očekivali. Dio koji je posvećen porodici stradalog i događajima koji su se zbili nakon njegove smrti ispisan je u obliku filmskog scenarija – određeni su mjesto i vrijeme zbivanja, tranzicije, pozadina određene scene, dok je priča profesorke ispripovijedana njenim glasom u prvom licu i u maniru standardnog romanesknog ispisivanja poglavlja.

Novakov roman dosta dobro balansira između dokumentarističkog impulsa glavne priče (koja se temelji na sličnom slučaju iz stvarnosti 2013. godine) i onog više fikcijskog, zasnovanog na kriminalističkom motivu, ali koji nam daje i emotivni uvid u stanja Nenadove porodice i život profesorice nakon incidenta. A kada se sve činjenice, sudski zapisi i izvještaji stave po strani, ono što ostaje jeste priča o boli jedne porodice i nemogućnosti mlade žene da nađe pripadnost u trenutnom sistemu vrijednosti jer je on pogrešan i nepravedan.

Pravda i nepravda se u romanu pojavljuju na svakoj njegovoj stranici i što smo bliže završetku – sigurniji smo u to da se nikada češće nego danas tim pojmovima nije pristupalo ovako proizvoljno. Angažirani se aspekt ovog djela tako ogleda u apsurdnosti i skoro pa beskorisnosti borbe za ono što je ispravno, a što svakako prepoznajemo u liku mlade profesorice. Sa tim u vezi je i intertekstualni nivo romana koji je vezan za Sofoklovu “Antigonu”, čiju savremenu adaptaciju žele uprizoriti učenici dramske sekcije. “Antigona 2.0.” je ona u kojoj bi glavnu junakinju mogla utjeloviti sama profesorica – iako izravne analogije nisu prisutne i ona sebe radije vidi kao onog iz kora koji pleše izvan ritma – kao ona koja se pod svaku cijenu želi držati svojih svjetonazora. “Usamljen i nemoćan pojedinac, sloboda i pravo na državljanstvo, građanski neposluh koji pokreće sukob. Zakon i moral, javno i privatno, muško i žensko. Stradanje zbog pravednih uvjerenja. I the pitanje: možeš li ikada preuzeti kontrolu nad svojom sudbinom”, potencijal je koji ovdje možda nije iskorišten u dovoljnoj mjeri, ali je svakako odlična piščeva intervencija jer se u svakom od likova pogođenih pogibelji mladog policajca javlja razočarenje u društvo i želja za istjerivanjem pravde. Profesorica misli da umjetnost može mijenjati svijet i sa klasičnim komadom poput “Antigone” u savremenom kontekstu, ta se ideja čini idealnom. Sve dok i sama ne postane žrtva moćnika, igre imućnih roditelja, njihove razmažene, snobovske djece i uprave škole, gdje su svi na strani koja nije njena niti ispravna. Ideja koja se, ponavljam, čini kao jako dobro rješenje, ali, nažalost, ne proizlazi uvijek organski iz radnje, a do kraja ćemo skoro pa zaboraviti da je ovaj roman ipak započet sa tako snažnom figurom poput Antigone. Uz ovu Antigonu niko neće stati.

Roman "Slučaj vlastite pogibelji"/

Tako su gotovo svi likovi “Slučaja vlastite pogibelji” – makar oni koji su na bilo koji način žrtve – prometnuti u simbole nejednakosti i nemogućnosti da se prihvate negativne stečevine trenutnog društvenog sistema. Sprega između onoga što misle i onoga što je prihvatljivo misliti važna je pri pokušaju rekonstrukcije likova – najprije profesorice i Marlija, brata stradalog policajca. Ona se zbog svoje eskapade na nastavi suoči prvo sa bračnim krahom, a zatim sa poslovnim mogućnostima jer je udaljavaju iz škole.

“Kaj mi kao odgojna ustanova stvarno dopuštamo da netko potone ako veli istinu? Da nas moćnici ne nagaze? Vi sami neprestano govorite kak moramo povezat učenike sa stvarnim svetom. Da deca znaju kaj se događa oko njih, da vide da i mi iz zbornice imamo nekakav jasan stav, a ne da ih pripremamo za svijet koji ne postoji. Život je izgubio mladi policajac, nekoliko godina stariji od njih samih, i to jer se zamjerio moćnima. Ako to nije tema koja je važnija od faktorijela, titacije, skok šuta ili ne znam, epskog deseterca, onda..”

Porodične i intimne drame

Tema koja je važnija od faktorijela, sigurno, ali se dalji profesorkini postupci neće moći posve okarakterisati kao dovoljno uvjerljivi pa čak i zanimljivi, kako se njena priča bude približavala i spajala sa Marlijevom. Profesorica će povrijeđena otići njemu u zagrljaj jer će se ne svakom polju osjećati izdanom. “Sva savezništva koja sam izgradila sada se ruše zbog igre”, reći će ona. Međutim, ima nešto od njene “umišljene intelektualne superiornosti” što je katkad čini pomalo nezanimljivim likom, junakinjom koja puno obećava, ali ne uspijeva do kraja ispravno artikulisati svoj bijes, da bi tako postala blijeda slika sebe sa početka romana. Ili je to Novak i želio da nam kaže – da su Antigone nemoguće u savremenom svijetu i da je tragičkog heroja danas nemoguće iskupiti ili spasiti – nesreća savremenog čovjeka je u njegovoj kontinuiranoj pogibelji koja se ne završava sve do fizičke smrti. Novak piše o svijetu u kojem nikad ne dolazi do katarze jer su tragičke krivice razasute u svakom pojedincu, bez mogućnosti da neko stane iza/iznad njega.

“Slučaj vlastite pogibelji”, uz svoje pukotine, uglavnom postiže upečatljiv efekat i čitatelja vodi kroz prohodan tekst, pokazujući tragičnu univerzalnost današnjeg društvenog ustroja. Novak, kao dokazani pisac dobrih knjiga, napisao je roman neopterećen velikim uspjesima njegovih prethodnika, priču o korupciji koja je postala sveprisutnost na mjestima na kojima smo mislili da je ne može biti – etički imperativi obrazovnog sistema padaju pod teretom lične koristi, ma kako mala ona bila – dok se, pak, policijska priča tu ugodno smjestila jer je kriminal u tom miljeu postao ne samo pravilo nego i kliše. U takvoj se atmosferi razotkrivaju i porodične i intimne drame, čineći ovaj roman ne samo kontinuirano aktuelnim nego i podsjećajući nas da, iako neke nepravde ne možemo brzo promijeniti, možemo na njih neumorno ukazivati.