O romanu "Sigurna kuća" Marine Vujčić: Tebi, koja si preživjela

„Svaka tvoja rečenica ima zvuk isprike.“

˗ „Sigurna kuća“, Marina Vujčić

„Sigurna kuća“ (Fraktura, 2024), posljednji roman hrvatske spisateljice Marine Vujčić, jeste jedan od onih čiji ćemo kvalitet određivati u odnosu na snažnu temu kojom se bavi. U njemu autorica otvara važno pitanje porodičnog nasilja, i posvećuje ga „neznanim junakinjama iz crne kronike, onima kojima je u zagradama navedeno koliko su imale godina i koliko će godina imati zauvijek (...) Sigurna kuća je izraz koji se u početku čini kao obećanje, a na kraju shvatiš da znači samo promjenu adrese. Nema kuće koja je sigurna kad ti se glava nalazi unutra.“ Roman započinje višeglasjem komšija, policajaca, novinarki, radnica Centra za socijalni rad. Svi oni nastoje objasniti tragediju koja se dogodila: žena je ubila muža. „Ubila si muža. Bio je i otac tvoje kćeri.” Glasovi su to koji predstavljaju društvo koje uvijek komenatriše i uvijek osuđuje. Bez okolišanja, Vujčić počinje priču koja će ujedno biti i optužnica i presuda i jasno uspostavlja okvir svog romana: pripovijedanje o ubistvu nasilnog supruga, pokušaj da se pronađe smisao i da se objasni šta to ostaje kad nasilje prestane, ali krivica i sram ostanu.

Sve su šutjele, svaka o nečemu drugome

Dakle, Lada Lončar je žena koja je ubila supruga, uglednog profesora, i završila u zatvoru. Vujčić radnju romana smješta u Požegu, u žensku kaznionicu, među “sto dvadeset i tri žene koje trenutno žive na adresi Osječka 77”, i odatle vodi Ladin monolog u drugom licu, kao ispovijest koja neprekidno traje. Govoreći o pripovjedačkoj perspektivi, “ti” u romanu ima dvostruku funkciju: ono je i oblik preživljavanja i kazna, način da protagonistkinja ima odmak od sebe same, ali i da progovori u ime svih žena koje su svedene na statistiku crne hronike. “Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva. Živa žena ne može biti žrtva jer eno je – hoda, diše…” Tu Vujčić pogađa u srž društvenog paradoksa: dok mrtve žene postaju simboli, žive se optužuje da su same krive i da su same tražile sve što ih je snašlo. Kada Lada opisuje kako se i u snu boji ubijenog muža – “svakoga jutra moraš u to iznova povjerovati”, ta rečenica nas ustvari ne pokušava uvjeriti u nevinost protagonistkinje, nego u apsurd kazne: kako kazniti nekoga ko je već preživio ono što se inače ne preživljava?

Lada u zatvoru piše pisma mrtvom mužu, prepisuje ih u mraku, razmišlja o kazni, o sramu, ali kao i u stvarnosti, sigurnost žena i svih drugih koji trpe nasilje se često svodi samo na adresu u obrascu Centra za socijalni rad, kojem se kasnije obraćamo kada tražimo objašnjenje o tome zašto nisu ništa napravili da spriječe nasilje koje nerijetko prelazi u najekstremnije oblike zločina. („Na početku misliš da si jedina koja je previše šutjela. Onda shvatiš da su sve šutjele. Samo svaka o nečemu drugome.”) Ona shvata da je sram gotovo jedina konstanta bivanja ženom: „Zato je sram danas tvoj dominantan osjećaj. Sram što nisi na vrijeme shvatila o čemu se radi, sram da je vanjski svijet počeo pripadati samo drugima, sram što si se sramila nekome reći kako živiš… sram što si ga ubila, sram što služiš zatvorsku kaznu, sram što tvoje dijete odrasta bez tebe.”, bez obzira na to da li je okarakterisana kao žrtva ili zločinka. Svaka od zatvorenica duboko u sebi vjeruje „ono čega se najviše boji: da su same krive za sve i da ništa bolje nisu ni zaslužile.“

Roman "Sigurna kuća"/

Problem „Sigurne kuće“ nastaje upravo u onom trenutku kada roman počne dodatno pojašnjavati ono što je već rečeno. Vujčić, koja inače u svom ispisivanju ove tragedije uglavnom jasno uspijeva iznijansirati odnose, povremeno isklizne u pomalo površno, a pretjerano podilaženje čitatelju, objašnjavajući mu sve. Kao da čitamo letak o tome kako se nositi sa nasiljem u porodici, što ovaj roman svakako nije. M. Vujčić nekada kao da ne može odoljeti porivu da nam kaže ono što smo već i sami shvatili; njena junakinja samu sebe spašava pričom, a ona joj ne da da ikada više bude u zabludi. Ipak, kada autorica pusti da njen tekst prodiše i da bude ono što je oduvijek i bio – refleksija o porodičnom nasilju – „Sigurna kuća“ uglavnom ostaje precizna i brutalna knjiga čija je ambicija vratiti dostojanstvo ženama koje u novinama postoje samo kao inicijali sa godinama navedenim u zagradama. U tom smislu, ovo je na neki način roman kojim se Vujčić pokušava izboriti protiv medijskog lešinarenja, protiv mediokritetskih čitatelja koji se uzbuđuju, ako to mogu tako kazati, naslovima u kojima je žena presudila partneru, a koji su nerijetko propraćeni izrazima „užasno“, „nezapamćeno“ i svim ostalima na sličnom tragu.

Ako govorimo o feminističkoj perspektivi – a ne možemo je zaobići – možda se kao najuspjeliji motiv čini onaj onaj s “pripovjedačicom izvana” – zamišljenom ženom koja bi mogla ispričati Ladinu priču kad ona sama ne može. „Zamišljaš nekog pripovjedača koji bi ispričao što ti se dogodilo. Pripovjedačicu. Neku ženu vani koja ne može prestati razmišljati o tebi. Ona se budi i liježe s tobom onako kako se ti budiš i liježeš s njim, ili onim što je od njega ostalo. Od njega je ostalo sve osim golog života, ali ta se pripovjedačica pita što je ostalo od tebe. Takvu priželjkuješ. Zamišljaš je kako sate i sate provodi na internetskoj stranici Ministarstva pravosuđa. Naučila je sve o tijelima zatvorskog sustava, o pravima, prehrani i tretmanu zatvorenika, iščitala cijeli Priručnik za zatvorenike, isprintala popis stvari koje zatvorenici smiju zadržati prigodom prijama u kaznionicu.“ Taj meta uron – ideja da je potrebna druga žena koja govoriti umjesto glavne junakinje – čini ovaj roman svojevrsnim dijalogom koji posreduje između ženskih iskustava. Vujčić njenu priču gradi kao glas koji ne prestaje govoriti. U zatvoru, jezik ostaje jedini preostali prostor slobode. Ipak, Lada će shvatiti da će ona morati biti svoj sopstveni glas jer niko umjesto nje neće govoriti, niko se za nju neće zauzeti.U tom smislu, Lada postaje vlastita pripovjedačica: „Dok se tvoja pripovjedačica ne ukaže, dok ne probije zatvorski zvučni zid, ti si jedina vlasnica svoje tragedije. Sva je na tvojim plećima i u tvojoj glavi.“

Ni previše sigurnosti nije sigurno

Ipak, sve ostale žene u romanu – Nađa, Vlasta, Ivona, Mila – ostaju tek obrisi, gotovo arhetipi. Očekivali bismo među njima više drame i konflikta, ili čak bilo kojeg odnosa koji ide izvan onoga da su one tu samo kao Ladine cimerice. Prostor zatvora, koji je mogao odlično poslužiti kao refleksija društvenih odnosa, ostaje češće tek dekor na sceni na kojoj se odigrava Ladina drama. Nađa, najstarija i u zatvoru jer je zapalila kuću svoje djevojke kada ju je ova ostavila, i pored svega je uglavnom opisana jednom rečenicom: „Primadona misli da je bolja od nas jer ima diplomu.“, i u toj rečenici jeste sadržan materijal za potencijalni sukob, klasni i obrazovni koji je lako mogao postati prostor tenzije ili čak empatije, ali Vujčić ovakve trenutke uglavnom propušta učiniti zanimljivo dramatičnim. Jedino sa Ivonom, koja je pijana pregazila djevojku, Lada uspijeva osjetiti zajedničku krivnju koja će, u izvanrednim okolnostima u kojima se nalaze, postati olakšavajuća. „Kad ti je Ivona prvi put spomenula Dunju, rekla je da ti zavidi na smrti koju si ti prouzročila. ‘Da sam barem ja ubila nasilnoga muža.’ Tako je rekla.”

O svojim cimericama će Lada reći: „Pred ovim ženama prešućuješ sve što dokazuje koliko si bila jadna jer znaš da će u prvoj prilici to upotrijebiti protiv tebe. Možda ćeš i ti s vremenom tako ogrubjeti. Možda još samo nisi usvojila osnovna pravila preživljavanja u kaznionici, a prvo i najvažnije je da budeš kučka kako bi te druge poštovale. Možda ne baš poštovale, ali barem zazirale od tebe. Zasad ih samo zbunjuješ. Po cijele dane cmizdriš, a tamo si imala petlje ubiti grdosiju od muža. Nema logike.“, i ta rečenica dobro oslikava njen lik i funkciju u ovom romanu. Lada se ponajviše zatvara u svoje monologe i zamišljanja (glagol „zamišljati“ se u romanu učestalo ponavlja i jako dobro reflektuje tu introvertnu dimenziju Ladine persone u kaznionici), pa se „Sigurna kuća“ se tako uglavnom zadržava u intimističkim i psihološkim okvirima u kojima se Lada pokušava nositi sa krivnjom i tjeskobom, a strukturalni okvir nasilja koji podrazumijeva propitivanje institucija ili zakona, ostaje uglavnom skrajnut i često samo deklarativan. Takva spisateljska odluka postaje pomalo i ograničavajuća jer tema kojom se Vujčić bavi, nasilje nad ženama, ovdje je predstavljeno kao tragedija pojedinke, a ne sistemski problem. Na taj je način ovo djelo svakako „sigurna kuća“, utočište za čitatelje, ali možda i previše „sigurno“, a manje prst u oko sistemu i manje opasan po institucije. Sve je ovdje odmjereno i previše korektno. Ili je možda to i cijela poenta – Lada traži mir, a ne izazov. Kako bilo i sa koje god strane da mu priđemo, nesumnjivo je riječ o hrabrom i važnom romanu o ženama čije se sudbine inače sabiru u crnim hronikama. “Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.” I u toj rečenici je, koliko god ona klišejno zvučala, sažeta dijagnoza dobrog dijela društva i svih njegovih instanci. Nas samih.