O romanu "Čovjek vuk" Mihaele Šumić: Strah oblikuje istinu

”Za sve što znamo o svijetu, zaslužni su tragovi.”

- “Čovjek vuk”, Mihaela Šumić

“Čovjek vuk” (Imprimatur, 2024), romaneskni debi spisateljice Mihaele Šumić, nije samo roman o mitskom biću koje vreba iz šume već priča o društvu koje sopstvenu krivicu vrlo spretno preoblikuje u mit, a laž u zajednički životni mehanizam. U ovom trenutku, “Čovjek vuk” je bio dio užeg izbora za nagradu Evropske unije za književnost 2025. i u širem izboru za književnu nagradu “Štefica Cvek”. Kako piše autorica i kako ja započinjem ovaj tekst, “za sve što znamo o svijetu, zaslužni tragovi”, a roman pred nama pokazuje da su ti tragovi gotovo uvijek krvavi i obremenjeni lažima. Ako književnost na ovim prostorima ima najdražu temu, onda je to svakako iskorištavanje kolektivnog iskustva - najčešće traume - u intimnu priču koja dalje opet reflektuje neke druge boljke sadašnjeg vremena. “Čovjek vuk” s lakoćom prelazi od kolektivnog ka privatnom i od mitologije ka savremenosti. Autorica koristi motive zvijeri, sela, rata, zajednice i porodice te ih pretvara u snažne alegorije koje balansiraju između realizma i fantazmagorije. Već u uvodnim dijelovima romana jasno je da Šumić ne teži tek pukom oblikovanju priče o vuku, već opisivanju zajednice koja opstaje zahvaljujući pričama koje su više iluzija nego istina i strahovima koji se generacijski prenose.

Čovjek vuk i sjene zajednice

Radnja se, dakle, gradi oko mita o misterioznom stvorenju, ni čovjeku, ni vuku, koji kruži selom Selvanto. Mit o stvorenju se rađa nakon smrti jedanaestogodišnje Sabine Ordóñez koja je nestala tokom proslave rođendana, a roman je inspirisan stvarnim slučajem, što je autorica i napomenula u intervjuu sa Đorđem Krajišnikom u Oslobođenju: “Na ideju sam došla nakon što sam čula za slučaj ubojstva devetogodišnje djevojčice u Meksiku krajem devedesetih. Sam čin ubojstva, reakcije javnosti, kao i mitološki aspekt kojim su se pokušale prikriti stvarne okolnosti koje su dovele do tako okrutnog završetka jednog života toliko su me potresli da sam odlučila pisati o tome”. Osoba koja je zadnja vidjela Sabinu je učitelj Alirio Ibarra, čija su sjećanja nepouzdana jer je na dan kobne proslave bio mrtav pijan, i koga će krivica izjedati u svim kasnijim danima nakon tragedije. Smrt Sabine Ordóñez i Aliriovo sjećanje pretvaraju ličnu tragediju u kolektivnu priču o čovjeku vuku. Kako godine prolaze, taj mit će se širiti i preobražavati: seljani će ga koristiti da objasne različite nesreće, partija kao sredstvo kontrole, a religija i kapitalizam će ga pretvoriti u izvor profita (naprimjer, epizoda ukazanja Gospe na brdu iznad Selvanta gdje seljani otkrivaju da je Gospa izvor – ne spasenja, nego prihoda) Šumić se poigrava i sa velikim istorijskim pričama, pa tako nakon Kraljevine na vlast dolazi nova vlast, predvođena osnivačima Pokreta otpora. Nova vlast svečano proglašava: “Ovo više nije zemlja robova, ovo više nije zemlja jakih i slabih, ovo je zemlja jednakih”. Ipak, neki će biti jednakiji od drugih, a roman će nas tako i ironijski podsjećati da su nekada i naizgled benigne ideologije samo još jedna varijacija o temi mita o čovjeku vuku.

Figura ni čovjeka ni vuka tako reflektuje kako zajedničke strahove, tako i one najintimnije (porodične) lomove. “Mitovi i legende se tako rađaju, u doba nesreće, u doba kad je sve zemaljsko previše surovo i kad stvarnost počne da izgleda kao noćna mora iz koje bi se svakog trena trebalo probuditi, ali ona traje i guši, zariva svoje oštre kandže u kožu spavača i govori imam te i nemaš kamo pobjeći. Glavni zaplet, ispostaviće se, nije u hvatanju ili razotkrivanju vuka, nego u opisivanju kako se mit u društvu rađa, održava i kako se u jednom trenutku o njega svi okoriste. Istovremeno, dok se mit ozakonjuje, stvarno nasilje i traume ostaju trajno prisutni, ali nikada u potpunosti rasvijetljeni. Alirio, sa svojom proganjajućom krivicom i gotovo neaktivnim djelovanjem, ipak stoji rame uz rame sa svima onima čiji su životi oblikovani nasiljem, praznovjerjem i različitim ideologijama.

Roman "Čovjek vuk"/

Roman jasno oscilira između magijskog realizma i čistog naturalizma, a obogaćen je i suptilnim ali efektnim elementima horor-proze. Čitatelj je uronjen i u mitsku dimenziju i u intimnu ispovijest, što priči daje snažan simbolički okvir u kojem teror politike i države istovremeno djeluje i stvarno i iluzorno. Šumić se služi španskim imenima i izrazima – od likova do geografskih odrednica – što se može objasniti detaljem iz njene biografije: ona, naime, osim što piše i prevodi upravo sa španskog jezika, te ovaj postupak i odluku možemo objasniti njenom sklonosti ka latinoameričkoj književnosti, ali možemo i otići korak dalje. Selvanto je mjesto koje može biti i andaluzijsko selo i bilo koja (balkanska) država; ime koje zvuči egzotično, ali u kojem i ispod koga se kriju tragovi zvjerskih užasa. Upravo ideja da Selvanto može biti bilo gdje, daje romanu alegorijski ton i pomaže nam da se kao dobri čitatelji što ispravnije pozicioniramo u svijetu koji je spisateljica stvorila.

Krvoločne zvijeri

Uprkos svojoj sugestivnosti, “Čovjek vuk” u jednom trenutku postaje prenatrpan detaljima koji meandriraju između detaljne hronike, bajke i horora – istovremeno nas osvajajući atmosferom, ali i zamarajući suvišnostima, mnoštvom likova čije pojedinačne epizode, koliko god zanimljive i sa značajnim ironijskim nabojem, ipak usporavaju narativni tok. Političke i ideološke teme se doimaju predvidive i, premda u ponavljanju književnih obrazaca nema ništa pogrešno, čini se da u ovom slučaju rijetko donose nešto novo, neki još oštriji uvid u poznatu nam (društvenu) stvarnost. Govoreći o pukotinama, feministički aspekt romana, iako prisutan, često ostaje nedovoljno razrađen da bi nadmašio simboličku funkciju. Elena, Ágata, Sabina, Juanita i kasnije María zajedno čine galeriju junakinja koje pokazuju kako se iz nemoći često može roditi otpor. Dok muškarci u selu zauzimaju prostor moći, žene trpe posljedice – premlaćivanja i osudu. María, “jedino dijete u selu koje se nije plašilo te staze u šumi”, kćerka Elene i Aliria, odlučno odbija naslijeđeni strah. “Njezino odsustvo straha plašilo je Alirija, jer iako nije bio siguran u to vjeruje li u Čovjeka vuka ili ne, znao je da sva upozorenja koja su mu ponavljali još od prvog dana kad je došao u to selo postoje s razlogom. María je usprkos svemu odrastala bježeći od straha i njegovih okova, izmičući Aliriovim očekivanjima takvom brzinom da ju je bilo nemoguće sustići”. Uprkos potencijalu, ovakvi iskoraci ostaju povremeni i rasuti, a ženski likovi koji u sebi nesumnjivo nose veći potencijal, često svedeni tek na simbole.

Trenuci gubljenja jasnoće i fokusa ponekad odaju dojam da se djelo pod teretom svojih važnih tematskih i stilskih okosnica muči ostvariti puni potencijal, no i dalje ostaje vrlo sugestivno i zanimljivo, a Mihaela Šumić ponovo pokazuje vještinu vođenja kroz kompleksne priče koje potiču čitatelja na razmišljanje, ostavljaju snažan emotivni trag, a ovdje gotovo podrugljivo govore kako nama ne treba čovjek-vuk jer smo sami sebi dovoljno krvoločne zvijeri.