O knjizi "Vučja kuća i druge priče" Magdalene Blažević: Krikovi tijela i drugi urlici

”Gazim u rijeku, sve dublje. Skačem i zaranjam u dubinu. U mrkli mrak.”

- “Vučja kuća i druge proze”, Magdalena Blažević, Fraktura, 2025.

“Vučja kuća i druge proze”, nova zbirka priča Magdalene Blažević, nastavlja poetičku liniju koju je autorica započela još sa zbirkom “Svetkovina” (2020), a koja se bavi traumom, nasiljem, ženskom patnjom i otporom u svijetu obilježenom ratom, siromaštvom i društvenim pritiscima. Još, i dalje je pred nama prisutan taj prodorni i hipnotički pogled u krupnom planu – na junakinje i sve što ih u datim trenucima napada. Blažević se i ovdje, dakle, usredotočuje na intimne, gotovo lirske prikaze svakodnevice, kojima pridružuje gotovo invazivne opise prirode, porodičnih odnosa i ženskih unutrašnjih borbi, ali u odnosu na prethodne knjige, ova zbirka donosi svojevrstan zaokret prema mračnijoj dimenziji, pri čemu se pojedinačne priče kroz jezik pretaču u snažno kolektivno iskustvo.

Razorenost kao princip života

Priča “Vučja kuća” otvara zbirku i odmah postavlja tematske okvire za cjelinu. U njoj se isprepliću teme porodičnog nasilja, ženske patnje, pa čak i pokušaja otpora, sve to smješteno u klaustrofobični prostor kuće koja postaje metafora za tijelo i pretrpljenu traumu. Danja je centralni lik priče, tinejdžerka koja želi postati balerina, ali je zarobljena u svijetu nasilja, siromaštva i porodičnih problema. Njeno tijelo postaje mjesto borbe između majčinih snova (o umjetnosti i slobodi) i muškog nasilja (oca i brata). Ples njoj u takvom svijetu ne donosi slobodu, već postaje ritual očaja u kući koja je polako guta – prostor gdje šuma dolazi do vrata, a vukovi čekaju ispod prozora, kao da je svijet vani samo nastavak te njene noćne more.

Već na prvim stranicama zbirke jasno je da autorica ne teži strogo kontrolisanom pripovijedanju niti psihološkoj razradi likova u klasičnom smislu, nego uspostavlja gustu, simbolički nabijenu mrežu slika i motiva koji se ponavljaju i variraju. U tom smislu, Blažević gradi tekst koji se opire jednostavnom čitanju, ali istovremeno posjeduje snažnu sugestivnost i emocionalni naboj. Jedan od ključnih elemenata ove proze jeste odnos između tijela i prostora. Kuća u zbirci ne predstavlja samo fizički prostor već živo biće koje diše, raste, truli i guta svoje stanare, a biljke koje uzimaju kuću pod svoje na neki način, osim što pokazuju postupnu invaziju prirode, simbolički predstavljaju i raspad porodičnog i etičkog. Takva organska invazija može se čitati i kao metafora ratnog i postratnog stanja – neuređenog i divljeg, u kojem je svako srastao sa nekom traumom. Kuće su zarasle u realnost rata, nasilja i ženskog bola; one trunu, i gutaju svoje stanare na emocionalni način, odražavajući tjeskobe koje se generacijski prenose i mijenjaju stvarnost onoga ko ih je iskusio.

Čitajući prvu priču, sve vrijeme sam imala osjećaj poznatog terena, neke neprijatne bliskosti i onda sam se sjetila – ženska borba i neizgovoreno nasilje su u moju svijest prizvali još jednu nedavno ispisanu prozu, roman “Duž oštrog noža leti ptica” Tanje Stupar Trifunović, koja je pokazala kako je žensko tijelo prestalo biti metafora, a postalo stvarna granica koju su mnogi prelazili. Obje autorice u svom pisanju dijele suzdržanost i izbjegavanje patetike, računaju na književnost kao na dostupni prostor obrade kompleksnih i neugodnih tema, a Blažević taj prostor dodatno sužava do tačke u kojoj ostaju tek krhotine – slike, tijela i rečenice koje ne vode prema razrješenju, nego se zadržavaju u sopstvenoj dijagnozi.

Blažević u zbirci, uglavnom, izbjegava precizno imenovanje mjesta i vremena, pa se radnja odvija u prostoru koji je prepoznatljivo bosanski i postratni, ali rijetko konkretno lociran. Selo, kuća, šuma ili grad funkcionišu više kao tipski prostori nego kao jasno određene geografske tačke. Time Blažević izbjegava dokumentaristički okvir i fokus prebacuje na iskustvo likova, posebno na tijelo u koje se upisuje trauma. I kada se naslućuje kontekst (rat, poratno siromaštvo, prisutnost stranih vojnika), on ostaje bez eksplicitnih istorijskih oznaka, a takva autorska strategija stvara utisak ne samo toliko cijenjene univerzalnosti nego lokalno prepoznatljive stvarnosti, prostora koji se lako može smjestiti u određeni regionalni kontekst. Kada se zbirka sagleda u cjelini, postaje jasno da autorica gradi specifičnu topografiju ratnog i postratnog bosanskog ruralnog prostora. Selo nije nostalgično prikazano, već kao prostor raspada i izolacije. Likovi su zarobljeni u ciklusima ponavljanja – porodičnim, društvenim i istorijskim, a čak i onda kada se pojavi mogućnost odlaska, ona ostaje neostvarena.

Knjiga "Vučja kuća" u izdanju Frakture/

Slična se strategija nastavlja i u drugim pričama. U “Oh, Bela!” rat ulazi u svakodnevicu na gotovo groteskan način: mrtva tijela koja plutaju rijekom i smrti koja postaje nešto posve normalno. Rečenica “Rat je, red je da se ubija naveliko” funkcioniše kao svojevrsni moto zbirke – ne u ideološkom, nego u poetološkom smislu jer je nasilje ovdje integrisano u svakodnevni život, što dodatno naglašava njegovu banalnost. Za razliku od “Vučje kuće”, koja počiva na relativno stabilnoj narativnoj perspektivi, kraće proze poput “Suše”, “Povratka”, “Divnog ljeta” i “Bijega” obilježava izražena fragmentarnost: jezik se u njima raslojava u niz gotovo pjesničkih slika. Blažević pritom kontinuirano prelazi iz realističnog pripovijedanja u prostor lirske proze, gdje značenje više ne proizlazi primarno iz fabule, nego iz ritma i asocijativnih nizova koji nose jednako snažne, sugestivne prizore. Takav postupak funkcioniše kao intermezzo koji razbija narativnost dužih priča, a ujedno otkriva autoričinu sposobnost da svaku ideju obogati dodatnim značenjima.

U središtu zbirke se nalazi tijelo – ranjeno, izloženo, za kojim se žudi i koje žudi, i ono koje razotkriva tu pukotinu između fantazije i iskustva. Tijelo je mjesto na kojem se upisuju traumatska iskustva, ali i prostor mogućeg otpora, iako taj otpor rijetko donese promjenu. Dalje, nasilje se uspostavlja kao stalno prisutni mehanizam koji oblikuje odnose, jezik i percepciju likova. Ono ne eruptira spektakularno, nego se normalizuje do mjere u kojoj postaje dio iskustva odrastanja – “muški glasovi i odlučni koraci”. Seksualno nasilje i situacije koje mu gravitiraju Blažević prikazuje kroz kratke, gotovo ravnodušne rečenice koje razotkrivaju duboki rascjep između želje i stvarnosti. Intimnost se u svim situacijama pretvara u prostor nemira i neravnoteže, gdje iskustvo nadilazi ono što bilo koja od junakinja može razumjeti ili artikulisati. Kao, naprimjer, u priči “Zimovalište za sove”, gdje čitamo možda i jedan od najmučnijih primjera seksualnog nasilja i silovanja: “Sva petorica razapinjala su joj tijelo u sobi s krvavim madracima. Jedan za drugim širili su ruke i noge. Rikali su nad njom kao gladni lavovi. Lina je nepomično ležala jer su je tako manje tukli. Tijelo joj je mlado, tek zasađeno stablo višnje. Zacjeljuje samo. Rana na ranu, ožiljak na ožiljak.” Ipak, pomalo je i drsko nazivati žene ove zbirke junakinjama, uzveši u obzir njihove specifičnosti, one nisu herojske ni tragične u klasičnom smislu, nego duboko obilježene svijetom u kojem žive, a koji se filtrira kroz njihova tijela – krhke, ali svjesne, i upravo zbog toga trajno izložene.

Stilski, Blažević balansira između realističkog i poetskog registra. Njene su rečenice često kratke, kad-kad grube, gotovo dokumentarne, ali zatim naglo dobijaju tu lirsku dimenziju koju je autorica odnjegovala od svojih proznih početaka. S tim u vezi, ne mogu reći da se zbirka može čitati i kao eksperiment u granicama žanra, jer nam ne nudi ništa novo – ni u autorskom, ni u širem poetičkom okviru – ali svakako postoji kao čvrst pokazatelj dosljednosti svoje autorice. I premda zbirka na formalnom i tematskom planu djeluje kao zaokružena i ambiciozna cjelina, njena ključna slabost proizlazi upravo iz poetike na kojoj najdosljednije insistira.

Lomljivo iskustvo svijeta

Fragmentarnost, koja u svojim najsuptilnijim dionicama precizno hvata rascjepkano, lomljivo iskustvo svijeta, postupno se na nekim mjestima pretvara u obrazac koji se ponavlja. Motivi nasilja, tijela i raspadanja gomilaju se bez osjetnijeg razvoja ili pomaka, pa umjesto produbljivanja učinka počinju stvarati utisak zatvorenog kruga iz kojeg tekst kao takav ne pokušava izaći. Slično tome, simbolička preopterećenost takođe ponekad preplavljuje priče; višeslojne metafore, iako ambiciozne, ponekad zamagljuju smisao umjesto da ga prodube. Napokon, stil koji se oslanja na lirsku zgusnutost i eliptičnost povremeno prelazi granicu sugestivnosti i ulazi u područje hermetičnosti, a to je naročito izraženo upravo u formi kratke priče, gdje nema dovoljno prostora za razradu, pa ta zatvorenost riskira čitateljsko distanciranje.

U konačnici, “Vučja kuća i druge proze” ostavlja pred nas svijet iz kojeg se čini kao da nema stvarnog izlaza – samo privremenih zaklona u tijelu, mašti ili jeziku. Magdalena Blažević izuzetno i precizno gradi svijet u kojem se fragmenti iskustva slažu u prepoznatljiv obrazac, ali taj obrazac rijetko izlazi iz svojih zadanih okvira. Zbirka je svakako zreliji i formalno sigurniji nastavak autoričina prethodnog rada; Blažević ovdje preciznije kontroliše ritam i slaže motive, a pojedine priče postaju uistinu urezane u sjećanje. Ipak, na planu poetike i tematskog registra zbirka ne donosi radikalniji iskorak, već ostaje sa poznatim temama i postupcima, pa bih rekla da se njena snaga prije pokazuje u potvrđivanju postupka radije nego u proširivanju sopstvenog književnog svijeta.