O knjizi "Noćno nebo sa prostrijelnim ranama" Oceana Vuonga: Oče, zašto si me napustio?

“Noćno nebo sa prostrijelnim ranama”, prva zbirka poezije jednog od istaknutijih autora mlađe generacije Oceana Vuonga, vijetnamsko-američkog pjesnika, esejiste i romanopisca, odnedavno je dostupna i na našem jeziku, u prevodu Ulvije Tanović i izdanju Buybooka.

Margina kao mjesto otpora

Zbirku odlikuje snažan emotivni naboj, a kroz stihove Vuong istražuje lične traume i identitetske preokupacije: odnos s ocem, iskustvo izbjeglištva, rodni i seksualni identitet. Sve to ispisano je na engleskom jeziku koji mu nije maternji, ali upravo jezik ovdje postaje dvostruko oružje – sredstvo iskazivanja sopstva, ali i otuđenja. Jedna od ključnih figura koja se pojavljuje u zbirci jeste otac, kojeg Vuong portretiše kroz serije različito intoniranih stihova – kao odsutnu, često surovu osobu, ali i kao nekoga za koga pjesnik ipak želi vjerovati da može biti nježan i brižan. Vidljivo je to već u drugoj pjesmi zbirke indikativnog naslova “Telemah” koja možda i ponajbolje oslikava sinovljevu želju da se ocu približi dok mu on bude izmicao.

Naslov pjesme aludira na Homerovu “Odiseju”, gdje Telemah kreće u potragu za ocem Odisejem. Vuongov Telemah ne uspijeva ostvariti taj susret u svojoj punini – iako u pjesmi do susreta dolazi – jer je taj trenutak zakasnio i ne donosi ispunjenje, već bolni gubitak. Ipak, pjesma označava i svojevrsnu spoznaju da je trauma koju je naslijedio od oca oblikovala i njegov identitet. Vuong se pita šta bi bilo da se Odisej nikada nije vratio, da nije bilo prepoznavanja ni završetka potrage. U tom smislu, on sebe vidi kao Telemaha iz moderne epohe – izbjeglicu i marginalca u američkom društvu, čiji identitet, formiran kroz očevu ostavštinu, nosi tragove prisilnog maskuliniteta. Umjesto idealizovanog očinstva, on nasljeđuje težinu, krivicu i borbu.

Otac-sin odnos se nastavlja razvijati kroz niz potresnih i intimnih stihova koji razotkrivaju složene emocije – krivnju, traumu, ali i potrebu za razumijevanjem. “Voljeni oče, oprosti mi jer sam vidio./Iza drvene ograde, polje osvijetljeno/ljetom, jedan čovjek je drugom/pritisnuo oštricu na grkljan. (...) Griješim li što volim/te oči, što vidim nešto tako bistro/& plavo – kako moli da ostane bistro/& plavo.” (Molitva za novoproklete) U pjesmi Na zemlji smo nakratko prelijepi, čitamo dramu porodičnog nasilja: “Reci mi da je bilo zbog gladi/& ničeg manjeg. (...) Reći ću ti kako smo dovoljno pogriješili da nam se oprosti. Kako je jedne noći, nakon što je majku bekendom, a kuhinjski sto motornom pilom, moj otac otišao da kleči u kupatilu dok mu nismo čuli prigušene vapaje kroz zidove. & tako sam saznao – da je muškarac na vrhuncu najbliži predaji”, a u kojoj se osjeća i potreba za opravdanjem. Prizor u kojem otac, nakon nasilnog ispada, kleči u kupatilu i kroz zidove dopiru njegovi jecaji, ogoljava muškarca u njegovoj punini. U tom trenutku, Vuong finalizira pjesmu zaključkom da je upravo ranjivost ono što muškarca dovodi najbliže predaji – i time najbliže istini. Pjesma “Deto” (nacija) dodatno produbljuje bol nasljeđa, gdje i samo izgovaranje riječi “otac” postaje čin koji razdire svakodnevicu: “Čak i napisati otac/znači isjeći komad dana/iz kao bomba blještave stranice. Dovoljno je svjetlosti da se u njoj utopiš/ali nikada dovoljno da prodre u kosti/& ostane.” Na taj način, očinska figura postaje simbol nerazumijevanja, utisnuta sjena i trajna odsutnost.

U nastavku zbirke, pjesnik jasno pokazuje kako je njegov odnos s ocem ostavio dubok trag ne samo na njegovu predstavu o sebi već i na njegove kasnije emotivne i partnerske veze. U pjesmi “U proboj” otvara se prostor za razmatranje toksične bliskosti, koju otvara citat Jeffrija Dahmera: “Jedini motiv koji je ikada postojao bio je ... da ih zadržim za sebe što je duže moguće, čak i ako bi to značilo da zadržim samo neki njihov dio”, a njeni su stihovi: “Jednostavno je: prosto ne znam kako/voljeti muškarca nježno. Blagost je nešto što se batinama/utjeruje. Svici nanizani/na safirnom zraku.” Ovdje je nježnost shvaćena kao nešto nametnuto silom – nasilno oblikovano kroz vlastito iskustvo muškosti. Vuongova poezija u zbirci neprestano preispituje šta to znači biti muškarac, i to iz pozicije nekoga čije su ideje o muškosti bile oblikovane odsutnim ocem – likom koji je fizički dalek, ali simbolički sveprisutan. Taj otac, iako neaktivan u njegovom životu, ostaje trajno upisan u sinovu borbu s identitetom, kao glas očekivanja, dominacije i tihe osude svega što odstupa od normi. Upravo u tom prostoru Vuong osvještava jaz između tradicionalnih rodnih očekivanja i vlastite kvir subjektivnosti.

Dakle, figura odsutnog oca u trenucima kada se njegov sin bori sa vlastitim identitetom, uprkos fizičkom neprisustvu, utiče na njegovu sliku onoga što tradicionalno društvo smatra da je muškarac – sve ono što kvir osoba nije. Vuong često patrijarhalnim predodžbama maskuliniteta pridružuje stihove o (Vijetnamskom) ratu, nasilju, agresiji i njima suprotstavlja one u kojima on ne želi biti muškarac poput svog oca jer će svakako njegovu traumu nositi do kraja života u svojim “plućima”, već radije želi biti voljeni ljubavnik. Tome u prilog, Vuong ispisuje svoje stihove iz perspektive nekoga ko želi postojati bez stega patrijarhata, ne samo onoga ko propituje vlastitu seksualnost nego onoga koji otvara prostor za reinterpretaciju muškosti, kroz jezik – koji tako postaje jedino pravilo kojem je podređen. Zato njegova poezija prevazilazi puko propitivanje seksualnosti – ona postaje čin otpora prema patrijarhatu, pokušaj da se redefiniše muškost. Kroz jezik, Vuong pronalazi prostor u kojem može postojati slobodno, bez nasilnih kodova koje je naslijedio.

U pjesmi “Sedmi krug Zemlje” stoje stihovi o izmišljenom razgovoru između Michaela Humphrija i Claytona Capshowa, homoseksualnog para koji je izgorio u svom domu u Teksasu 2011. godine. “Kao da je moj prst,/dok ti prelazi ključnom kosti/iza zatvorenih vrata,/ bio dovoljan /da se izbrišem. Da zaboravim/kako smo ovu kuću sagradili znajući/da neće potrajati.” Ova pjesma predstavlja i stilski iskorak unutar zbirke – u potpunosti je ispisana u formi fusnote, čime se već na simboličkom nivou sugeriše potisnutost i skrivenost. Kao priča o zabranjenoj ljubavi, ona je doslovno smještena na marginu teksta, što dodatno pojačava osjećaj skrivanja i cenzure. Upravo ta ljubav, sakrivena od pogleda, u svojoj tišini završava smrću – i time potvrđuje koliko je ranjiva i prolazna u društvu koje ne dopušta da postoji.

Višeslojna marginalnost

Osim tematizacije seksualnosti i roda, Vuong u zbirku uključuje i složena pitanja rasne i etničke pripadnosti. I ova se dimenzija ne pojavljuje izdvojeno, već se prožima s glavnom mitskom linijom zbirke – pričom o Telemahu, sinu koji ostaje da živi s posljedicama rata i odsutnosti oca. Dok je Odisej mrtav, Telemah je prisiljen nositi težinu njegovih izbora i nasljeđa, kao i traume raseljenosti. U tom kontekstu, izbjeglički identitet i kvir iskustvo stapaju se u složenu sliku marginalizacije. Vuongova poezija tako postaje glas sinova koji traže očeve – ne samo doslovno, već i simbolički – pokušavajući razumjeti vlastite identitete oblikovane ratovima, migracijama i naslijeđenim šutnjama. Istovremeno, on snažno ukazuje na povezanost između kvir identiteta i rasne pripadnosti, ističući koliko su kvir osobe druge boje kože dodatno stigmatizirane. Ta višeslojna marginalnost postaje središnja tema zbirke, u kojoj je lična ispovijest istovremeno i univerzalna priča o potrazi za prihvatanjem.

“Noćno nebo sa prostrijelnim ranama” prepliće lično iskustvo sa političkim i istorijskim kontekstima; lirski junak traži ravnotežu između porodičnog identiteta prožetog izbjeglištvom i kvirnosti. U nemogućnosti da se te dvije strane u stvarnom svijetu usklade, Vuong u jeziku otvara mitski prostor u kojem se kvirnost suočava sa ratnom i izbjegličkom traumom, gdje figura oca postaje simbol gubitka i transgeneracijskog bola.