O knjizi "Mali svakodnevni padovi" Đorđa Krajišnika: Poezija povlačenja, ali ne i bijega

Đorđe Krajišnik: “Mali svakodnevni padovi”, Enklava, Beograd, 2025.

Iako se zbirka “Mali svakodnevni padovi” tematski naslanja na egzistencijalističku tradiciju (apsurd, samoća, odsustvo transcendencije), ona se jasno udaljava od klasičnog egzistencijalizma sredine XX stoljeća. Za razliku od Camusovog pobunjenog subjekta ili Sartreove etike izbora, ovdje se ne susrećemo sa subjektom koji aktivno afirmiše slobodu u svijetu bez smisla. Riječ je, prije, o postegzistencijalnom subjektu - subjektu koji dolazi nakon iscrpljivanja egzistencijalističkog projekta.

Poezija iscrpljenosti

Sloboda više nije ni problem ni rješenje, jer je doživljena kao formalna, ispražnjena kategorija. Izbor postoji, ali je lišen težine; odluka ne proizvodi promjenu. U tom smislu, Đorđe Krajišnik se ne buni protiv apsurda - on živi u njegovim ostacima. To stanje karakteriše svijest koja je već prošla kroz faze pobune, razočaranja i racionalizacije, te se sada nalazi u zoni trajne lucidnosti bez iluzija. Stiče se dojam da ove pjesme nastaju iz radikalno smanjene perspektive. Lirski subjekt je izolovan, umoran, svjestan propadanja tijela i jezika, ali ne i pomiren.

Važno je naglasiti: ovo nije eskapistička poezija. Povlačenje ovdje ne znači bijeg, nego posljednju liniju odbrane smisla. Povratak malim stvarima ne događa se zato što su one beznačajne, već zato što su jedine preživjele.

Đorđe Krajišnik se ne buni protiv apsurda - on živi u njegovim ostacima/FOTO: Imrana Kapetanović/

Ova se zbirka može precizno smjestiti u ono što savremena teorija i kritika označavaju kao poeziju iscrpljenosti (poetry of exhaustion), ne u smislu estetske nemoći, već kao svjesno poetičko polazište. Iscrpljenost se manifestuje na više nivoa: tematski (umor, biološka slabost, mentalna zasićenost), formalno (redukcija stiha, fragmentacija, izbjegavanje naracije) i etički (odbijanje patetične ili retorički jake poezije).

Ovakav poetički izbor korespondira s idejom da su veliki diskursi - metafizički, ideološki, pa čak i estetski - izgubili kredibilitet. Pjesma se ne gradi kao zaokružena cjelina, već kao trag preživljavanja jezika u uslovima njegove kompromitacije. Iscrpljenost ovdje nije tema, nego metoda.

U pjesmi “Ni jeka mi se ne vraća” čitamo: bacim kamen/u provaliju riječi/ni jeka mi se ne vraća. Riječ je o pucanju komunikacije: jezik više ne garantuje odgovor, smisao, ni potvrdu postojanja. To je poezija bez eha, ali ne i bez glasa. Tišina u ovim pjesmama nije meditativna, nego neprijateljska. Jeka se ne vraća jer više nema kome, više nema gdje ili više nema šta da se vrati. Ova egzistencijalna tišina bliska je kasnom Celanu i Beckettu, ali lišena metafizičke utjehe. Ovdje nema obećanja transcendencije - prisutan je samo zastoj svijeta. Zato je kamen bačen u provaliju riječi, a ne u prirodu: jezik je taj koji je postao ponor.

Osjeća se snažna bliskost s kasnim djelima Samuela Becketta, naročito s njegovom tezom o govoru koji traje uprkos vlastitoj nemoći (“I can’t go on, I’ll go on”). Beckettov subjekt ne govori zato što ima šta reći, nego zato što je govor posljednji preostali oblik postojanja. Slično tome, lirski subjekt ove zbirke govori u prostoru u kojem je komunikacija već urušena. Odsustvo jeke ne proizvodi prekid govora, nego njegovu radikalnu redukciju. Beketovski minimalizam ovdje se ne pojavljuje kao stilistička imitacija, već kao egzistencijalna pozicija: govor je nužnost, a ne izbor.

Nihilizam prisutan u “Malim svakodnevnim padovima” nije agresivan, manifestan niti programatski. Riječ je o nihilizmu naviknutosti - stanju u kojem se besmisao više ne otkriva, nego podrazumijeva. Svijet je već ispražnjen; pjesma to samo registruje. U tom kontekstu, odsustvo jeke ne proizvodi šok, već tiho prihvatanje. Ipak, taj nihilizam nije totalan. Insistiranje na preciznosti jezika, na imenovanju umora i raspada, predstavlja oblik minimalne etike. Govoriti tačno u svijetu bez smisla postaje moralni čin.

Jedan od najsnažnijih slojeva zbirke jeste fiziološki realizam: mišići i zglobovi otkazuju poslušnost, javlja se padanje u komu budnosti, a prebudnost se pojavljuje kao kazna, ne kao privilegija. To nije patetično starenje, nego biološka pobuna tijela protiv svijesti. Lirski subjekt je preprisutan u sebi, rascijepljen, zatočen u dvostrukosti - između onoga koji posmatra i onoga koji propada. Tijelo nije dom; ono je teren na kojem se bitka gubi.

Motivi iscrpljenosti i poremećaja sna mogu se čitati kroz teoriju Byung-Chul Hana o društvu umora. Iscrpljenost lirskog subjekta nije individualni neuspjeh, već strukturalna posljedica svijeta koji zahtijeva stalnu budnost. Umor se ovdje ne pojavljuje kao privremeno stanje, nego kao trajna ontološka činjenica. U tom kontekstu, pjesma “Vjerovati u baštenske patuljke” ima ključnu interpretativnu ulogu. Patuljci nisu naivna metafora, već simbol malih, lažnih nada, kiča koji zamjenjuje smisao i infantilizacije stvarnosti. Vjerovati u njih znači pristati na iluziju reda i dekorativnu sreću svijeta u kojem se ništa suštinski ne rješava. Pjesma ne ismijava tu vjeru brutalno; ona je tiho očajna. Patuljci dolaze jednog dana, ali taj dan je uvijek odgođen. To je mehanizam savremenog opstanka: čekanje bez kraja.

Motiv maski koje dolaze po mene dodatno naglašava unutrašnju fragmentaciju subjekta. Maske ovdje nisu društvene uloge, već unutrašnji rascjepi, identiteti koji se više ne mogu kontrolisati. Napad ne dolazi izvana - dolazi iznutra. Maske nisu izbor, nego prinuda. Riječ je o psihološkom pejzažu savremenog subjekta koji je previše svjestan da bi bio slobodan.

Svaka riječ mora opravdati vlastito postojanje

Jezik: ogoljen, ali precizan

Formalno, pjesme karakterišu kratki, lomljeni stihovi, lišeni retoričkog viška i metaforičke ornamentike. Međutim, to nije minimalizam radi stila, nego etički minimalizam. Subjekt više ne vjeruje u lijepu poeziju. Svaka riječ mora opravdati vlastito postojanje. Zato slike poput polegle trave/trnu kao zubi djeluju snažno: fizičke su, neugodne, precizne. Nema simboličkog utočišta.

“Malim svakodnevnim padovima” nedostaju iskupljenje, katarza i jasna pobuna, ali nude nešto rjeđe: nepristajanje na lažnu utjehu. Subjekt vidi propast, vidi besmisao, vidi kako se suton obrušava na um i ipak ostaje budan. Ta budnost je bolna, ali predstavlja posljednji oblik dostojanstva. Riječ je o zreloj, tamnoj i disciplinovanoj poeziji koja govori iz iskustva iscrpljenosti, ali ne i praznine. To je poezija kasnog svijeta, ali ne i mrtvog svijeta. Možda nema odgovora - ali glas još postoji. I upravo u toj tihoj upornosti leži njen najsnažniji estetski i egzistencijalni gest.