O filmu „Weapons“ Zacha Creggera: Više simbolike nego smisla

”I see something that

I don’t understand at all.”

- “Weapons” (2025)

Dugo najavljivan i u medijima frustrirajuće „hajpovani“ film Zacha Creggera, „Weapons“ nažalost nije uspio opravdati epitete „najstrašniji“ ili „nikada prije viđen“. Ovo filmsko ljeto je bilo ispunjeno zanimljvim hororima - od „Dangerous Animals“, bizarnog „Together“, do uznemirujućeg „Bring Her Back“ – te je i „Weapons“ bio jedan od naslova koji smo nestrpljivo iščekivali. Prvo na što sam pomislila kada sam ga gledala je bilo to da neodoljivo podsjeća na još jedan „najstrašniji“ horor, „Longlegs“ (2024), Oza Perkinsa. Slična muzika, spori ritam, kompozicija kadrova i ekscentrični lik u središtu radnje... No, iako slabiji od ostalih Perkinsovih filmova, „Longlegs“ se naspram „Weapons“ doima kao pravo remek-djelo. Cregger je ovdje nakalemio dosta prepoznatljivih horor tropa, ali ih je iznenađujuće malo uspio učiniti funkcionalnima.

Iluzija simboličke dubine

Film počinje monologom djeteta u offu:„Ovo je istinita priča...“, dalje opisujući događaj kada su prije dvije godine u jednom gradu nestala sva djeca, osim jednog dječaka, a policija je sve zataškala jer slučaj nisu mogli riješiti. Priča počinje u osnovnoj školi Maybrook, kada učiteljica Justine Gandy (Julia Garner) jednog jutra ulazi u učionicu i zatiče je praznu, osim učenika po imenu Alex Lilly (Cary Christopher). „U 2:17 tog jutra svako dijete se probudilo, ustalo iz kreveta, sišlo niz stepenice, otvorilo vrata, prešlo dvorište i nestalo u tami. Nikad se nisu vratili.“ Justine kreće u potragu za sedamnaest nestalih učenika, a isto čini i Archer (Josh Brolin), otac jednog od njih.

„Weapons“ je podijeljen na šest poglavlja koja su naslovljena imenima junaka – među kojima su Justine, Archer, direktor škole Marcus (Benedict Wong), policajac Paul (Alden Ehrenreich), ovisnik James (Austin Abrams) i Alex - gdje svaki dio dopunjuje prethodni, ali i pomiče vremensku liniju unazad ili unaprijed. Kako film napreduje i priče se nadovezuju, napetost i neizvjesnost ne rastu – naprotiv. Režiser je naveo „Magnoliu“ (1999) kao uzor za ovakvu strukturalnu organizaciju naracije – što je legitimno, ali zapravo ne presudno, jer su pojedina poglavlja prilično neodređena i prepuna simbolike koja se nikada do kraja ne razvije ili objasni. A da bi misterija imala smisla u bilo čemu ona se mora razriješiti, ne lijeno nakrcati metaforama i logikom koja je uvijek odnekud poznata, ali nedovoljno jedinstvena da održi zanimljivu premisu. Rekla bih da su „Hereditary“ (2018) i Midsommar (2019) (oba je režirao Ari Aster), a kasnije i filmovi Oza Perkinsa, dobro trasirali put hororima koji se misterijom i prenapregnutom simbolikom služe do mjere do koje ona zaista postane sama sebi svrha i ne pokazuje da je od suštinskog značaja za osnovnu ideju priče. S tim da Asterovi i Perkinsovi filmovi uglavnom dobro podnose taj teret, a „Weapons“ se sapliće o skoro svaku svoju ekscentričnu ili misterioznu ideju.

Na primjer, na samom početku vidimo školsku tablu na kojoj piše: „Parasite, an organism or living thing that lives on or inside another organism“, rečenica koja očigledno ima veze sa pričom o nestaloj djeci i opsjednutim likovima. Sama logika nije sporna, ali postavlja se pitanje – zašto je bilo važno da to eksplicitno vidimo, kada do kraja nećemo dobiti makar vizuelnu potvrdu te tvrdnje? To jeste, hoćemo, ali je moglo bez tih implikacija i analogija, jer je priča već pretrpana neodređenostima, pa simbolika parazita gubi svoju snagu i zanimljivost.

Kako sam već istakla, tokom potrage za nestalom djecom, u priču se uključuju različiti likovi i u dijelovima vidimo kako se svaki od njih ponašao u trenucima nakon što se tragedija desila. Većina njih se, međutim, pokazuje kao potpuno irelevantna i ne doprinosi ničemu naročito zanimljivom. Sama ideja da je učiteljica u sukobu sa zajednicom dok istovremeno proživljava sopstveni očaj zbog tragedije bila je snažan početak – i upravo tim putem je film trebalo da se razvija.

"Weapons" u potpunosti propušta priliku da ponudi bilo kakav jasan društveni komentar/

I ono najvažnije, „Weapons“ u potpunosti propušta priliku da ponudi bilo kakav jasan društveni komentar na ono čime se bavi – nasilje u školama, problem učestalih pucnjava – ali ne propušta da nam simbolikom (džinovska automatska puška koja se ukazuje iznad kuće?) pokaže kako želi ići u tom pravcu. Reditelj je u intervjuu za „The Hollywood Reporter“ otkrio da je završno poglavlje filma, koje se fokusira na Alexa i njegove roditelje, inspirisano ličnim iskustvom. Naime, on priznaje da je njegov otac bio alkoholičar koji je preminuo od ciroze i da je odrastanje u kući sa njim potpuno promijenilo njihovu porodičnu dinamiku. „Kao da neka strana sila uđe u vaš dom i preobrati vaše roditelje. Morate da se prilagodite tom novom obrascu ponašanja koji ne razumijete.“, istakao je Cregger. Dalje je naveo da se htio distancirati od politike, nasilja i teme masovnih pucnjava u SAD, ali da se one ipak provlače kroz film. To se ogleda u motivima poput spomenute ogromne puške, ponavljanja broja 217 (broj sobe u romanu „The Shining“, Stephena Kinga), ali i kroz prikaz vršnjačkog nasilja i zanemarivanja mladog Alexa.

Tragovi koji ne vode nikuda

I tu leži glavni problem: simbolika je toliko rasuta i neodređena da gubi oštrinu. Pokušaj da se kroz motive oružja, masovnih pucnjava i porodične traume izgradi jedinstvena cjelina ostaje nedovršen i tragovi djeluju više kao nasumični fragmenti nego kao jasno artikulisani dijelovi priče. Umjesto da spoji društveni komentar sa intimnom dramom, film ostaje zaglavljen između horora i alegorije, bez dovoljno koherencije da simbolika oružja dobaci dalje od vizuelne provokacije, niti sa dovoljno emotivne snage da porodična priča ostavi dublji trag. Rezultat je svakako ambiciozan, ali nedorečen mozaik u kojem simboli vise u vazduhu, a ključne teme ostaju nerasvijetljene, ako ih ikada uspijemo sve otkriti. Na pamet mi padaju filmovi Jordana Peele-a koji uglavnom uspješno kombinuju misteriju i horor sa vrlo jasnom socio-kulturnom dimenzijom (Get Out, Nope). „Weapons“ hronično pati od nedostatka jasnog pravca, što čak ne mogu nazvati ni pretencioznošću već jednostavno rezultatom nespremnosti da se izađe sa vlastitim, zanimljivim idejama. Vizuelno, film posjeduje neke snažne trenutke gdje kadrovi nagovještavaju prijetnju i pokazuju da je nešto zlokobno u gradu. Osjećaj paranoje, da neko (ili nešto) posmatra, postaje podjednako opresivan koliko i hipnotički.

Međutim, u većini slučajeva jedino što dobijemo jesu iznuđene odluke, tragove koji ne vode nikuda ili jednostavno zaplet koji se ne može povezati sa cjelinom, kako god ona labava i porozna bila. U jednom trenutku pratimo priču o policajcu koji je nevjeran svojoj djevojci i narkomanu koji krade pokušavajući da dobije novac za drogu, a njihove se priče spajaju u jednu koja bi nas trebala dovesti do razrješenja glavne. Osim što ne dovodi i što je potpuno nepotrebna. Ostaju samo površni vizuelni šokovi bez težine, metafore koje ne funkcionišu, i drama koja gubi snagu jer je nikada ne dovodi do kraja. Porodična priča Alexa i njegovih roditelja i način na koji se učiteljica nosi sa svojim demonima su mogli biti suština filma, ali se sve izgubilo u spletu nedorečenih ideja i nekakvih dramaturških digresija. Rezultat je film koji hoće da govori o svemu — nasilju, traumi, porodičnim lomovima, političkoj paranoji — a zapravo ne uspijeva da kaže ništa jasno. „Weapons“ tako ostaje zaglavljen između alegorije i horora, između intimne ispovijesti i društvene kritike, šoka i emocije, urušavajući se pod težinom vlastitih nedorečenih simbola.