O filmu "Rabbit Trap": Nikada ne znate kada ćete, šetajući šumom, slučajno zakoračiti u vilinski krug

Slušaj tlo. Spusti se u tamu i slušaj. Zemlja je tijelo, a tijelo je gdje se nalaze tvoje tajne.

- “Rabbit Trap” (2025)

Moj problem s filmovima koji se svrstavaju u okvir folk-horora - osim često labavog uporišta za onostrano - jeste i njihova sklonost razvučenosti. Mnogi autori kao da vjeruju da su sama sporost ritma i dugotrajno zadržavanje na atmosferi garant kompleksnosti. Rezultat je, međutim, nerijetko suprotan: iskustvo gledanja postaje zamorno, napetost se rasipa, a jaz između onoga što film pokazuje i onoga što želi artikulisati samo se dodatno produbljuje. Folk-horor tada često ostaje zarobljen između simbolike koju tek uspijeva zagrebati i stvarne dramaturgije koju ne uspijeva održati. Upravo zato je “Rabbit Trap” za mene ugodno iznenađenje žanra - film koji se nesumnjivo oslanja na sporost kao glavni adut za stvaranje napetosti, ali je ne koristi kako bi razvodnio svoju neobičnu premisu.

Zemlja, zvuk i tajne

Riječ je o rediteljskom debiju Bryna Chaineya koji predvode Dev Patel i Rosy McEwen, a radnja je smještena u rane sedamdesete godine prošlog vijeka. U središtu priče nalazi se bračni par koji se povlači na izolovano ruralno imanje kako bi pronašao inspiraciju za rad na novom muzičkom albumu. Njihova potraga za zvukom nije samo metaforička nego i doslovna: Darcy (Patel) i Daphne (McEwen) snimaju ambijentalne tonove prostora koji ih okružuje, pokušavajući zabilježiti vibracije vazduha, šum vode, treperenje elektronskih frekvencija: analogni sintisajzeri i magnetofonske trake postaju instrumenti jednog zaista posvećenog, skoro pa ritualnog istraživanja.

Već u prvim prizorima film sugeriše svoju temeljnu ideju: zvuk nije samo materijal za muziku nego i način na koji prostor govori. “Trenutak kada neko osluškuje neki šum, može da bude presudan”, napisaće filmski teoretičar Béla Balázs. Šuma, vjetar, voda i zemlja posjeduju vlastitu akustiku, a pokušaj da se ona uhvati i reprodukuje djeluje poput ljudske intervencije u nešto što je do tada pripadalo isključivo prirodi. U tom kontekstu treba posmatrati i Darcyjeve noćne epizode. On se često budi paralizovan, zarobljen između sna i jave, dok iz njegovog tijela izlaze neartikulisani zvukovi nalik prigušenim krikovima. Paraliza sna, inače duboko ukorijenjena u folklornim tradicijama različitih kultura, ovdje dobija dodatnu dimenziju: dok se Darcy bori s nepokretnim tijelom, na zidu njihove sobe pojavljuje se sjenka koja kao da polako klizi prema njemu. Film time uspostavlja ključni princip horora na koji će se do kraja oslanjati - ono što vidimo uvijek je tek posljedica onoga što smo prethodno čuli ili naslutili.

Umjesto vizuelnih šokova ili naglih preokreta, film gradi atmosferu kroz šuštanje lišća, vibracije magnetofonske trake, udaljene glasove koji kao da dopiru iz dubine šume. Ono što čujemo sugeriše mnogo više nego što film izgovara. Tišina između Darcyja i Daphne postaje jednako važna kao i bilo koji dijalog, a zvukovi koje snimaju počinju djelovati poput fragmenata potisnutih sjećanja. Darcy je, to postaje sve očitije, opterećen intimnim (porodičnim) traumama koje film nikada u potpunosti ne razotkriva. Njegova opsesija hvatanjem zvuka i kontrolom neuhvatljivog može se čitati kao pokušaj da se vlastita unutrašnja nestabilnost pretvori u nešto stabilno, mjerljivo. Daphne, s druge strane, oscilira između podrške i sumnje, između želje da razumije muževu opsesiju i instinktivne nelagode koju ona u njoj izaziva.

"Rabbit Trap" u napetostima pronalazi svoj smisao/

Prvi prelomni trenutak nastupa kada Darcy tokom snimanja u šumi ulazi u vilinski krug - prostor povezan s velškom folklornom tradicijom Tylwyth Teg. Od tog trenutka film počinje lagano kliziti iz sfere psihološke drame u otvoreni susret s folklornim imaginarijem.

Mreža značenja i vjerovanja

Ubrzo nakon toga, u dvorištu njihovog doma pojavljuje se dijete (Jade Croot), čiji spol i ime ostaju nepoznati, a fizički izgled posjeduje gotovo androginu neodređenost - dijete podjednako podsjeća i na dječaka i na djevojčicu. Ono se približava paru s nekom vrstom sablasne smirenosti, kao da se pojavilo u trenutku u kojem je to za ovaj par bilo potrebno.

Ipak, ono brzo ulazi u njihov dom i počinje se ponašati kao da o njima zna mnogo više nego što bi trebalo. Njegove priče o vilama, o velu između svjetova i o načinima na koje se taj veo može preći djeluju poput fragmenta nekog puno starijeg, čak prastarog znanja. “Postoji veo između ovog svijeta i vilinskog. Postoje načini da se prijeđe veo kako bi se otkrila istina koja živi ondje. Glazba, pečurke, ljubav. Ako pustiš vile unutra, odvest će te do mjesta kojeg se bojiš. Obitelji koju trebaš. Doma.”

Par ga sluša s mješavinom fascinacije i straha, nesvjesno ulazeći u odnos koji postaje sve intimniji i opasniji. Naslov filma pritom funkcioniše kao svojevrsna metaforička mapa čitave priče. Kao što Darcy i Daphne pokušavaju uhvatiti zvukove koji pripadaju prostoru, tako i dijete postavlja vlastitu nevidljivu zamku. Polako ih uvlači u mrežu značenja i vjerovanja koja ne razumiju, ali koja ih ipak neodoljivo privlače. Ova struktura duboko je ukorijenjena u tradiciji folk-horora. Ruralni pejzaži u takvim filmovima nikada nisu samo kulisa nego aktivni akteri narativa. Šuma, livade i pećine djeluju poput prostora u kojima su tragovi starijih svjetova još prisutni i gdje moderni, racionalni pogled na stvarnost počinje da se raspada. Folk-horor se zato gotovo uvijek zasniva na sukobu između suprotstavljenih pojmova: lokalnog i stranog, modernog i arhaičnog, racionalnog i magijskog, kulture i prirode.

“Rabbit Trap” upravo u tim napetostima pronalazi svoj smisao. Darcy i Daphne predstavljaju “modernost” -snimanje, arhiviranje i reprodukciju zvuka - dok dijete personifikuje folklornu logiku prostora u kojem se nalaze. Njihov susret postaje sukob između dva različita načina razumijevanja svijeta. Jedna od najupečatljivijih scena filma događa se kada dijete odvodi Daphne duboko u šumu kako bi čula Šumske udovice. Dok ih Darcy pokušava slijediti, gubi se u pećini koja nalikuje podzemnom labirintu. Tamo se, zagledan u vodu u kamenu, suočava s vlastitim traumatičnim sjećanjima. Pećina tako postaje simbolički prostor spuštanja u podsvijest - mjesto gdje se susreću lična trauma i mitologija.

Granice između svjetova

Ipak, film povremeno ostaje u polju nejasnosti. Reditelj kao da se nije mogao odlučiti želi li objasniti porijeklo djeteta, vila i uopšte cijele folklorne priče ili sve ostaviti u domenu misterije. Takva nedorečenost može biti zavodljiva, ali ponekad djeluje samo kao rezultat neodlučnosti. Zbog toga se povremeno javlja i raskorak između intimne partnerske drame i folklornog horora koji film pokušava razviti. U tim trenucima ritam postaje sporiji nego što bi trebalo, a gledalac mora uložiti dodatno strpljenje kako bi ostao unutar atmosfere koju film gradi. Opet naglašavam, za rediteljski debi riječ je o izuzetno ambicioznom i promišljenom ostvarenju. Film traje nešto više od osamdeset minuta i upravo ta sažetost sprečava da njegova atmosfera postane samoj sebi svrha. Da je trajao duže, vjerovatno bi izgubio dio svoje koncentracije i sugestivnosti. Na kraju ostaje utisak da “Rabbit Trap” donekle govori i o granicama naše znatiželje. U svijetu u kojem smo navikli da sve bilježimo, snimamo i arhiviramo, film podsjeća na mogućnost da postoje stvari koje ne žele biti zabilježene. Priroda, čini se, ne pristaje uvijek na to da bude pretvorena u zapis ili zvuk. A onaj ko pokuša da pređe granicu između svjetova možda će otkriti da je ta granica postavljena upravo zato da bi ostala netaknuta.

Jer nikada ne znate kada ćete, šetajući šumom, slučajno zakoračiti u vilinski krug.