O filmu “Mountainhead”: Kreativno razaranje

”A lot of opportunities in this fucking shitshow if you know
what you’re doing.”

- “Mountainhead” (2025)

Veliki uspjeh iznimno kvalitetne televizijske serije “Succession” (2018-2023) - o porodici Roy u kojoj nasljednici čine sve kako bi osvojili naklonost bolesnog Logana, glave porodice, da bi njihove ambicije za kontrolom medijske mreže koju je stvorio postajale sve izraženije i snažnije - dao je reditelju Jessiju Armstrongu dovoljno pažnje pa je i njegov debitantski dugometražni film “Mountainhead” bio rado iščekivan. Uz njega kao reditelja i scenaristu, tu su i kompozitor Nicholas Brittel, kao i nekoliko producenata “Successiona”. Govoreći o tome, neki će elementi filma - prepoznatljiva klasična muzika, sterilni birokratski ambijent i gomilanje informacija u svakoj sceni - biti prepoznati sličnima u spomenutoj seriji. Sa druge strane, za razliku od nje, cjelokupna radnja “Mountainheada” će se odvijati u vili, uz nekoliko kratkih izlazaka u šetnju planinom.

Tiranija tehnokratije

Usporedbe sa umjetničkim kvalitetom “Successiona” su bile neizbježne, ali svakako i nepotrebne jer se od filma očekivalo sve (slično). “Mountainhead” je nesumnjivo (i razumljivo) daleko od “Successiona”, ali je svakako posrijedi pametna, skoro pa distopijska crna komedija u kojoj se prokazuju sulude ideje super bogatih ljudi čiji je uticaj na svijet i sve u njemu jako veliki. Nije neobično da teme poput ovih dolaze u prvi plan s obzirom na to da su društvene krize i finansijski kolapsi dio naše svakodnevnice, a bogataši imaju potrebne resurse da od svakog društva naprave svoje kontrolne punktove jer im njihovi lideri do dopuštaju. Naročito je takva vrsta podrugljive parodije zanimljiva u trenutku u kojem su ljudi poput Elona Muska, Sama Altmana, Marka Zuckerberga i Jeffa Bezosa aktivno angažovani u globalnom političkom i ekonomskom životu.

Nakon dužeg uvoda, riječ-dvije o okviru radnje: “Mountainhead” je prostorno i vremenski pozicioniran u našu trenutnu sadašnjost i u podnožje Bijele planine u Utahu, gdje se četiri tehnološka oligarha okupljaju u luksuznoj vili kako bi igrali poker i u pauzama se prepirali oko toga ko će od njih i čime pokoriti svijet. Jedan od njih, Venis (Cory Michael Smith) je dizajnirao TRAAM, nedovršeni softver koji je ljudima širom svijeta omogućio da nemilosrdno eksploatišu umjetnu inteligenciju kreirajući deepfake videosnimke zbog kojih su ljudi uvjereni u to da je cijeli svijet u haosu: gradonačelnik Pariza je upucan u svom autu, na Crvenom trgu protestuju stotine hiljada ljudi protiv vladajućeg režima, i tako dalje. Mediji i lideri zajednica kontinuirano pozivaju ljude da ne vjeruju onlajn-vijestima, koliko god ubjedljivo djelovale. Venis, pak, misli da je njegov izbor dobar: “Prikazaćemo korisnicima što više gluposti dok svi ne shvate da ništa nije toliko ozbiljno. Ništa nema značenje i sve je smiješno i kul”, a drugi milijarder Randall (Steve Carell) će dodati: “Lekcija iz istorije je da je sve uvijek kul pod uslovom da ostvariš cilj.” Sa TRAAM-om na ulicama svijeta čini nam se da su planine u Utahu jedino sigurno mjesto, a gdje se opet na mikrorazini razara zajednica genija jer je jedan od njih svjestan etičke odgovornosti i ne želi sudjelovati u tiraniji tehnokratije. Makar ne na njihov način.

Njegovo ime je Jeff (Ramy Youssef) i razvio je jedinu vještačku inteligenciju koja može ukloniti lažne videosnimke i prepoznati kada je riječ o jednom od njih. Trojica su tako u stalnom stanju napetosti sa Jeffom, u čemu svakako prednjače Venis i terminalno bolesni Randall, najstariji i njihov mentor koji u nekim domišljatim rečenicama može podsjetiti na Carellovu ulogu Michaela Scotta u kultnoj seriji “The Office” (2005-2013). Njihov domaćin Hugo van Yalk (Jason Schwartzman) vlasnik je imanja i programer aplikacije za meditaciju koji želi da njegova aplikacija postane “aplikacija za sve”, ali je njegov nadimak Supa - aludirajući na siromašno jelo iz narodne kuhinje - a koji zapravo simbolički funkcioniše kao podsjetnik na to da je Hugo jedini milioner u grupi milijardera. Upravo se zbog te “težine” trojica okreću protiv Jeffa, koji ih u trenutku njihove “bromanse” prestiže i postaje najbogatiji čovjek na svijetu.

Moralna odgovornost

Venis želi kupiti Jeffov softver kako bi preusmjerio tok događaja u svoju korist i bez želje da ugasi TRAAM. Randall ga entuzijastično podržava, ali ubrzo doznajemo i njegove razloge za to; on ima rak i transhumanistička ideja pohranjivanja ljudske svijesti mu se čini privlačnom i vjerovatno jedinom, iako apsurdnom, nadom u njegovo postojanje izvan ograničenja bolesti i uopšte ograničenja stvarnog svijeta. Njih četvoricu guši obična stvarnost i zato čine sve da je promijene, ne razmišljajući o posljedicama, već isključivo o zadovoljenju svojih nagona.

Randall: Koji misliš da je vremenski okvir za otpremanje ljudske svijesti?

Venis: S bugovima ? Deset godina. Ako bi mi Jeff prodao Nila i moje ljude? Moj proračun? Možda pet godina.

Randall: A da li bih ja mogao... Ovo će zvučati glupo. Ako dobiješ set alata od Jeffove AI, da li bih mogao da budem među prvima...

Venice: Naravno, druže. Prvi si na redu. Samo moramo da odradimo miša, svinju, deset morona, a kad dobijemo zeleno svjetlo, postaćeš digitalan, Randalle. Prvi mozak na mreži.

U jednoj sceni će protagonisti otići na planinu i na svoja gola prsa ispisati koliko novca posjeduju: Venis sa 220 milijardi dolara vodi i njegovo bogatstvo raste sa TRAAM-om, zatim Randall sa bogatstvom od 63 milijarde dolara, Jeff sa oko 59 milijardi dolara, dok je “Souper” težak 521 milion dolara. Apsurd u njihovom razmetanju brojkama - jer ustvari samo to i rade, razmeću se velikom brojevima i još većim idejama - jeste u sceni u kojoj “Souper” shvati da mu je voda isključena i da on za to nije imao pojma. Ali ima pet stotina miliona razloga da ga nije briga.

Film se dotiče onoga što prepoznajemo kao svojevrstan globalni trend: davanje svih ovlasti beskrupuloznim i prljavo bogatim genijima. I to u trenutku kada vlasnik Tesle i Space X-a dobija i biva razriješen ovlasti u vladi. Zatim su tu politički incidenti koje su izazvali deepfake snimci, i koji nam dosta govore i o političkim krizama i o problemu prepoznavanja lažnih vijesti, kontinuirano spominjanje južnoameričkih država koje su u krizi, poput Argentine, Perua i Kube. Svjesni da imaju resurse, mentalne sposobnosti i dalekovidost “da osvoje svijet”, četiri muškarca se slažu da bismo mogli postati digitalni za pola decenije. “Vječni život beskrajne udobnosti za trilione”, kažu. Ali ta velika tema nije osa oko koje se likovi sukobljavaju već ona vrlo jednostavna, još potpuno ljudska. Zaplet se u suštini formira oko Jeffovog softvera i činjenice da ih je sve prestigao u bogatstvu, te njegove moralne odgovornosti koja se kosi sa njihovom korporativnom etikom. Jeff je prijetnja jer nije dosljedan kotačić u njihovom mehanizmu kontrole moći, a Armstrong ovu “techno-dramu” radije drži u domenu često neprijatne i pomalo artificijelne parodije i humora koji likovi neće baš uvijek briljantno isporučiti.

Utisak loše pretencioznosti

Pohvalno je da se reditelj angažirano okreće onome što se dešava u ovom vremenu sada, no često će se razgovori i svađe protagonista činiti nedovoljno zanimljivim, površnim - čak i ako je to bila očigledna namjera, ona mora organski proizlaziti iz samih karaktera likova - naročito kako se budemo kretali prema epilogu koji bi nas mogao ostaviti nezadovoljnima. Možda su zaista prevelika očekivanja nakon “Successiona” razlog za mahom negativne kritike publike na webu, ali mi se čini da bi neko ko nije pogledao hvaljenu seriju takođe mogao zaključiti da filmu manjka konzistentnosti, naročito u posljednjem činu, i da pametna satira ne mora upirati u samu sebe u tolikoj mjeri jer se time poništava njen cijeli koncept i značenje. A dijalog koji je prožet internim informacijama i šalama ne pomaže u tome, već radije doprinosi utisku loše pretencioznosti.

Odatle razumljiv omjer odgovora publike i kritike na popularnoj stranici Rotten Tomatoes - u trenutku pisanja teksta brojke su bile 74% na strani kritike, dok je publika “Mountainhead” nagradila sa jedva 27%. Sve ovo ne mora značiti mnogo, ali je nesumnjivo da Armstrongov film ima narativne poteškoće koje nismo osjetili u njegovoj tv-seriji i da to svakako utiče na ukupni dojam. Ipak, sa koje god strane da priđemo “Mountainheadu” ne možemo mu osporiti relevantnost i zastrašujući efekat ne samo transhumanističkih ideja, nego i slike prema kojoj tehnološki oligarsi kontrolišu mnogo važnih društvenih instanci i vrlo vjerovatno aktivno razmišljaju o tome da zavladaju cijelim svijetom. Ako je “Mountainhead” proročki film po bilo kom svom pitanju, onda ćemo mu se sigurno s vremenom vraćati i vrijeme je upravo ono koje će pokazati njegovu poziciju u svijetu kinematografije.