O filmu "Megalopolis": Utopije ne nude gotova rješenja

”Možemo li sačuvati našu prošlost i njeno čudesno nasljeđe? Ili ćemo i mi postati žrtva, poput starog Rima, neutaživog apetita za moć nekolicine ljudi.”

- “Megalopolis” (2024)

Cesar Catilina (Adam Driver) je arhitekta Novog svijeta i blistavi um koji je dobio Nobelovu nagradu zahvaljujući pronalasku megalona, misterioznog elementa kojim želi od dijelova New Yorka (koji se ponekad naziva novi Rim) sagraditi Megalopolis – grad iz snova. Na tom putu kao prepreka stoji gradonačelnik Cicero (Giancarlo Esposito) koji je protiv njegovih utopijskih ideja jer smatra da ljudima ne trebaju snovi, nego učitelji, sanitarni uslovi i posao. Njegova kćerka Julia (Nathalie Emmanuel) zaljubljuje se u Cesara i postaje muza na tom velikom stvaralačkom putu. U najkraćem, ovako možemo opisati i sažeti osnovnu priču dugo očekivanog filma Francisa Forda Coppole. “Megalopolis” je politička, porodična drama, (američka) basna, kako to stoji na samom početku, ispripovijedana riječima Cesarovog pomoćnika Fundi Romainea (Laurence Fishburne) u kojoj se razotkrivaju brojne intrige, ali i p(r)okazuju utopijske ideje.

Dozirani komički potencijal

Catalina ima sposobnost zaustavljanja vremena, a u javnosti je postao nepoželjan kada ga je tajanstveni nestanak njegove prve žene učinio osumnjičenim za njeno ubistvo. Upravo je taj događaj u njemu probudio ideje o izgradnji utopijskog grada, što pokušava spriječiti Cicero koji na tom mjestu želi izgraditi veliki kazino. Njegova kćerka postaje naklonjena Cesaru više nego bi to željela priznati i ubrzo njih dvoje započinju vezu koja će naići ne samo na neodobravanje njenog oca nego će probuditi i želju za osvetom Cesarove nekadašnje ljubavnice Wow Platinum (Aubrey Plaza) koja će se udati za Cesarovog ujaka Hamiltona Crassusa III (Jon Voight), milijardera i šefa Nacionalne banke. U borbu za ostvarenje vlastitih ambicija između gradonačelnika i Cesara će se uključiti Catalinin ekscentrični rođak Clodio (Shia LaBeouf) koji će započeti političku kampanju protiv njega.

“Megalopolis” je u središte interesa javnosti došao zbog nekoliko stvari, a prva je svakako bila to da je riječ o Coppolinom izuzetno ambicioznom projektu zbog čijeg je finansiranja prodao i dio svojih vinograda. Kako je to na nekoliko mjesta istaknuto, ideja za film se javila nakon što je reditelj pogledao film “Things to Come” (1936), o grupi naučnika koji žele obnoviti civilizaciju prethodno uništenu ratom. Na tom tragu je i napisao svoju verziju epa o obnovi, kojeg pozicionira na prostor Sjedinjenih Američkih Država, dok za likove preuzima imena poznatih ličnosti Starog Rima. Ikonografija Rimskog carstva je poslužila i kao inspiracija za predstavljanje i etičke i estetičke slike američkog društva – politika, arhitektura, mjesta za zabavu, i tako dalje. Ono što liči na Madison Square Garden u filmu postaje prostor za koloseumske igre, borbe ratnika i trke u kočijama. Kostimografija je takođe prikladna željenoj simbolici pa kroz film paradiraju likovi sa lovorovim krunama, u sandalama i u raskošnim togama. Nerijetko to posjeduje i određeni, dozirani komički potencijal, što je svakako zanimljiva implikacija takvih vizualija. Ovako postavljena metafora nije uvijek u funkciji jasnije analogije između dva carstva, ali i dalje uspijevamo razumjeti ideju da i novo doba, kao i svako prije njega, kontinuirano opstaje na ratovima, eksploataciji i propagandi.

Neizbježno je uz “Megalopolis” razmišljati i o filmu “Metropolis” (1927), remek-djelu Fritza Langa sa kojim Coppolin film, osim sličnosti u naslovu, dijeli još nekoliko važnih stvari. Koncept urbane utopije viđene u ideji velegrada (megalopolisa) u kojoj se istražuje uloga čovjeka i njegov život između klasne borbe i želje da se uspostavi red, dio je i Langovog i Coppolinog ostvarenja. “Megalopolis” tematizira, između ostalog, i etičke posljedice takvog društva izdijeljenog borbom za novac i moć, postavljajući pitanje o važnosti uloge razvoja grada u takvim okolnostima. Kod Coppole se ova tema iscrpljuje u čestim filozofskim citatima koje likovi koriste za svoje replike kada trebaju objasniti kako oni vide moderno američko društvo u kontekstu urbanizacije grada ili kada Catalina želi objasniti svoje ideje. Kao na primjer: “Imamo obaveze jedni prema drugima postavljati pitanja. Šta možemo uraditi? Je li ovo društvo, ovako kako živimo, jedino što nam je dostupno? I kada postavimo ova pitanja, kada se o njima vodi dijalog, to je u osnovi utopija. Ralph Waldo Emerson je rekao: “Kraj Ijudske rase će biti da ćemo na kraju umrijeti od civilizacije”.

“Megalopolis” jeste, bez sumnje, ambiciozan film – iako mu možda više pristaje epitet pretenciozan – u kojem zbog gomile likova i njihovih epskih govora gotovo da i zaboravimo početnu premisu koja je zasnovana na naučnofantastičnim motivima – pronalasku megalona i obnovi grada. U takvom haosu postaje naporno snaći se, a kako vrijeme odmiče, tako se približavamo zaključku kako je ovo film u kojem se gotovo sve vrijedno i važno izgubilo u insistiranju na prenapregnutoj simbolici. U tome dolazi do jednog paradoksalnog učinka – likovi, prije svega Cesar, postaju nevjerovatno pojednostavljeni. Složenost koju u pravilu ovakva vrsta priče nosi i koju je Coppola jako dobro uspijevao konstruisati u sižeu mnogih svojih filmova, ovdje naprosto izostaje. Ne radi se o tome da je ovo loš film jer on to nije uprkos svim svojim disonancama, ali je izostala iskrena reakcija kojom bismo se nakon gledanja nešto i zapitali, onako kako smo to sigurno radili nakon “Apokalipse danas” ili “Kuma”. Teško je pribiližiti se ijednom od likova kada se svi njihovi postupci čine, iako precizni, opet i jalovi i bez emotivnog angažmana.

Dojmu ne doprinosi i veliki broj tematskih skokova – politika, nauka, umjetnost, arhitektura – i u njima se lako izgubiti. “Megalopolis” je nedosljedan film – nedosljedan svojim temama, filozofiji, apstrakciji, jer koliko god da neki trenuci pokažu potencijal, toliko drugi u nama izazovu nelagodu. Sa tim u vezi je i njegov kompletan vizuelni identitet. Neke su scene nadrealne, prodornih boja, gotovo nasilno ulazeći u naše vidno polje da sam se zapitala da li bi ova kakofonija bila prijemčivija da je za nju iskorištena crno-bijela tehnika na način na koji to i dalje u brojnim sekvencama svojih filmova čini Wes Anderson, naprimjer. Rekla bih da se puno lakše upustiti u ovakvu avanturu koja zasigurno aktivira sva čula, ali, recimo, uz odsustvo boje. I pišući ovo, shvatam da je “Megalopolis”, ustvari, dosta sličan u tom smislu upravo sa Andersonovim filmom “Asteroid City” (2023), nimalo slučajno objavljenim isto tako u periodu kada je karijera jednog reditelja dovoljno vrijedna i važna da konačno može snimiti film koji je samo za njega – u svakom smislu. Tako je “Megalopolis”, uprkos brojnim referencama i analogijama, u cjelini jedno autentično ostvarenje kojem ne možemo prići na tradicionalan način jer se ono upravo tome i opire.

Varijacije o temi

Ali se i postavlja jedno pitanje koje nije suštinski vezano za njegovu samu prirodu, već za ulogu reditelja koji snima film koji finansijski ne ovisi o bilo kome osim o samom sebi. Upravo je iz “Megalopolisa” vidljivo da ovako izgleda filmski projekat za koji prvu i jedinu riječ ima njegov reditelj. Coppola, kao jedan od najznačajnijih američkih filmskih stvaralaca, donosi svoju viziju kraja američke imperije poredeći je sa padom Rima, uz mnogo drugih varijacija o istoj temi, ali u isto vrijeme pokazuje da je stvaralačka i kreativna sujeta velika, i da on sa svojim novcem i kredibilitetom može da radi šta hoće. I u tome nema ništa sporno, ali smo već sada svjesni da smo dobili film koji će publici i budućim kanonima značiti malo, a njegovom reditelju sve. Vjerovatno.

Valja u filmu pohvaliti jako dobre glumačke izvedbe Adama Drivera, Aubrey Plaze, Johna Voighta i skoro pa zaboravljenog Shia LaBeufa, koji uspijevaju ostaviti makar nešto autentičnosti ovim inače slabo pamtljivim likovima. Osim toga, “Megalopolis” nije toliko teško dokučiti koliko ga je teško doživjeti u svim njegovim kontradikcijama i nedosljednostima. Ipak, završne riječi filma možda i ponajbolje odražavaju njegovu prirodu: “Trebamo veliku raspravu o budućnosti i želimo da svaka osoba na svijetu sudjeluje u toj raspravi. Ovom gradu prijete neobične i strašne okolnosti...”, i u njima se sažimaju svi prethodno odigrani činovi. Njegova slojevitost pokušava oživjeti jedan pristup filmu koji spaja žanrove, teme, vremenske periode i ujedinjuje se u jedinom konačnom ishodištu umjetnosti – čovjeku. Kako bilo i uzevši u obzir sve, voljela bih vidjeti kako ćemo o “Megalopolisu” pričati sa jednim većim vremenskim odmakom jer mu sada malo toga ide naruku.