Knjiga “O čemu ne govorimo” Slavenke Drakulić: Intimno, ali jednolično

”Kako bih rado bila na njenom mjestu i pobjegla u knjigu! Ili samo pobjegla.”

- Slavenka Drakulić, “O čemu ne govorimo”

U razgovoru sa književnom teoretičarkom i kritičarkom Marijom Ott Franolić, hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić se osvrnula na svoju posljednju knjigu, zbirku priča “O čemu ne govorimo” (Fraktura, 2024) i istakla kako je u njoj “nastojala staviti likove u situaciju u kojoj ne mogu govoriti o onome što osjećaju iako ih to u određenom trenutku zapravo najviše muči”. U korpusu tema o kojima se Drakulić bavi u knjizi, fokus je na one koje ne pokrećemo u društvu ili porodici jer to naprosto nije poželjno, nije lijepo ni po bontonu, kao što su rastave, smrti, bolesti, starosti i tako dalje. Društvena nepoželjnost takvih tema je, pokazaće Drakulić, proizašla iz nas samih koji često ne znamo kako ispravno artikulisati naše probleme jer smo kontinuirano zarobljeni u osjećaju da druge opterećujemo njima. “Uostalom, to je nešto o čemu ne govorimo. Čak ni s prijateljima. Smrt, bolest, nesreća, bol, gubitak, prevara, izdaja, poniženje, promašaj, sramota, neuspjeh... a pogotovo ostavština. O tome se ne govori.”

Starost, bolest, usamljenost

U knjizi, kroz šesnaest priča, Slavenka Drakulić ispisuje intimnu, ispovjednu prozu u kojoj je starost glavna nit koja povezuje sve teme – od bolesti, usamljenosti, do odnosa prema vlastitom tijelu, knjigama i uspomenama. Autorica ne pristupa starosti samo kao biološkoj činjenici, već kao egzistencijalnom iskustvu koje preoblikuje sve druge aspekte života. “Kriva sam i zbog toga jer se, iz straha da me neće razumjeti, bojim priznati im da sam kroz ovu bolest doživjela ono što me čeka u starosti: ovisnost o drugima, nesigurnost, krhkost i krajnju usamljenost.” Kroz bolest se u ovim pričama reflektuju brojna promišljanja, svojstvena zrelosti, rekli bismo – propitivanje vlastitih granica, sumiranje životnih odluka, i tako dalje.

Prva priča u zbirci “Strah djeteta od ulaska u more” snažno reflektuje – možda i ponajbolje – ton svih ostalih, jednu od ključnih karakteristika cjeline, opisujući kako “drugačijost” određuje čovjeka i često ga uspijeva skrajnuti na margine. U njoj čitamo o djevojčici koja ne vidi dobro i osjeća nesigurnost pri ulasku u more. Njena majka to u početku ne prepoznaje, a iskustvo straha postaje dio identiteta i kasnijeg života. “Ona živi u stvarnosti u kojoj ni ljudi ni predmeti nemaju jasno ocrtane rubove. Ne zna pitati je li tako i drugoj djeci, moraju li i ona gledati pred sebe da ne padnu, slušati mamin glas ne spotiči se, pazi kuda hodaš.” Nesigurnost i usamljenost je obuzimaju objeručke: “Nesigurnost i nepovjerenje u fizički svijet rano su zaposjeli sva moja čula. I dalje sam se šuljala poput mačke, a predmete dodirivala oprezno.”

Drakulić nesumnjivo pokazuje da vjeruje svom čitatelju, onako kako rijetko ko od nas vjeruje čak i bliskim ljudima kada se radi o ovakvim stvarima. Što nas dalje vodi do jedne druge važne teme ove zbirke, a to je književnost i sam čin pisanja. Oni su zamišljeni kao čin otpora starosti i zaboravu. Bol koju osjećamo, pokazaće Drakulić, ne nestaje pisanjem, ali dobija novi, prihvatljiviji oblik: “Tuga izlazi, curi i pretvara se u prelijepi tekst. Što ne znači da se oslobodila, samo je smogla snage podijeliti je s drugima”. Pisanje je, dakle, način kako se nositi s iskustvom gubitka, bolesti i straha, i pretvoriti ih u univerzalno iskustva života, što ovu zbirku čini važnim ostvarenjem. Ipak, glas pripovjedačice često je zatvoren u vlastitu introspektivnu zonu, ne doprinoseći mnogo tom momentu identifikacije koji često vežemo za tematsku univerzalnost.

Knjige kao emocionalni oslonac

Možda je upravo vrijednost knjiga i kućnih biblioteka kao emocionalnog oslonca koje iščitavamo u priči “Djevojka sa naočalama”, najveća vrijednost ove knjige: “One su dio mog identiteta jer sam rasla s njima i jer sam u njih bježala i njima se tješila ma gdje se našla. Kao što to činiš s najboljim prijateljima, ako ih imaš, s tim da te knjige ne mogu iznevjeriti. Potreba da se odmaknem od svoje stvarnosti i uđem u neki drugi svijet i tako proširim svoj vlastiti pojavila se otkada sam naučila čitati i upisala se u knjižnicu”. Ipak, sa starosti se i broj knjiga smanjuje – onih pročitanih i onih koje se nikada neće stići pročitati. “Uvođenje reda u knjige za mene je dramatičan čin odricanja od učitelja i prijatelja, tako definitivan i traumatičan kao da se odričem dijelova sebe.” Drakulić pred nas podastire jednu snažnu emociju kojom su knjige i ljudi neraskidivo vezani u njenom životu jer je podsjećaju na uspomene i bitne trenutke iz prošlosti. Tome u prilog je i posljednja priča iz knjige, “p.s. Irena, Berlin”, lijepa posveta spisateljici Ireni Vrkljan – “Irena je živjela između jezika... Sve od knjige Svile, škare njena je proza postala most između njenog i mog vremena – htjela to ona ili ne. (...) Mirna sam, otisak njenih tekstova je u meni, baš kao što mi je napisala u jednom nedavnom pismu odnosno pjesmi.”

Knjiga "O čemu ne govorimo"/

Međutim, da bi sve gore navedeno zaista i profunkcionisalo - starost kao kontinuirana, titrajuća svijest o ograničenju i bolest kao mjesto zazora – nužno je imati dinamiku i kloniti se nepotrebne patetike. Osjećaj klaustrofobije i isključenosti koji autorica želi prenijeti bolničkim pričama prelazi u zasićenost jer nema kontrapunkta – nema vanjske radnje, nema dinamike niti suprotstavljenih gledišta, što je ipak esencijalno kako bi bilo koja književna forma, naročito kratka priča, imala svoju čvrstu strukturu. Starost i bolest ustvari više nisu tabu na takav način – o njima se naširoko raspreda po internetu i žene se ohrabruju da o tome pričaju (zašto baš žene je tema za drugi tekst, možda esej ispisan od nekoga ko bi to sigurno bolje od mene artikulisao), pa čak i ako je sa bližnjima nemoguće ostvariti takvu povezanost, imamo cijeli svijet koji nas može ohrabrivati. Ovo nipošto ne znači da Drakulić nije u pravu – naravno, u nekim slučajevima ovo jesu stvari o kojima ne govorimo – ali ta premisa nije dovoljna, ako to tako mogu reći da bi bila predmetom ovih priča.

Svemu navedenom ne doprinose likovi koji, izvan pripovjedačice (majke, kćeri, partneri, prijateljice) ostaju plošni, nedovoljno razvijeni. Čak i u pričama gdje postoji potencijal za snažniji sukob (npr. u odnosu majke i kćeri, ili supružnika), dijalog je minimalan, a karakterizacija likova svedena na nekoliko rečenica. Zbirka se gotovo u potpunosti oslanja na glas pripovjedačice, što svakoj priči daje sličan ritam i atmosferu. Premda su, kako sam već istakla, teme univerzalne i svakako uvijek relevantne, pristup je onaj koji gotovo uvijek slijedi isti obrazac: retrospekcija – spoznaja – zaključak. Ovakva struktura, iako u njoj nema ništa loše niti sporno, ali koja je ponavljana gotovo u svim pričama, čini zbirku “Ono o čemu ne govorimo” predvidivom, bez napetosti, ali i bez onog meditativnog karaktera koji bi mogao opravdati postupak. Na taj način se priče, umjesto otvaranja iz različitih perspektiva, iznova prebiru na sličan način, što neizbježno ostavlja utisak ponavljanja.

Introspekcija bez dinamike

Autorica se hrabro hvata ukoštac s bolešću, no to pripovijedanje često zapada u patetiku. U priči “Izgubljena” junakinja izgovara: “Ležati u govnima koja se hlade dok se smrad širi oko tebe, pa nije to neko veselje.” Iako tačna, ovakva rečenica ne donosi nikakvu novu dimenziju već samo ponavlja očigledno – starost, bolest, bolnica su tjeskoba za sebe i užasni sa koje god strane im priđeš. Gotovo neprekidno ponavljanje tih zaključaka doprinosi osjećaju jednodimenzionalnosti i nedostatka slojevitosti.

“Stating the obvious” tako postaje glavno raspoloženje zbirke, a likovi često postaju više rekviziti za autorkin glas. Kao da Drakulić nije željela da bilo koji od njenih likova preuzme prvenstvo nad njom samom. I u tome je uspjela, ali je onda ova cijela zbirka morala imati drugačiji, do kraja autobiografski ton. Umjesto onog Barthesovog užitka u tekstu koji će da prodrma čitatelja, zbirka se često gubi u introspektivnim monolozima i ponavljanju motiva. I premda knjiga hrabro otvara važne teme i iznova dokazuje spisateljsko umijeće svoje autorice, njena repetitivnost nas uskraćuje za iskustvo čitanja koje bi imalo snažniji uticaj.