Izložba "Identitet, kuća, otac": Svjedoci rada, postojanja i vremena

Na izložbi pod nazivom “Identitet, kuća, otac” (koja je otvorena u prostorijama Evropske kuće kulture i nacionalnih manjina - poznatija kao Austrijska kuća u Sarajevu) autorica Merima Ivković predstavlja novi ciklus radova inspiriranih sjećanjem na oca. Ovaj ciklus organski se razvija iz njezinih prethodnih umjetničkih istraživanja utemeljenih na pitanjima identiteta i memorije, te kuće kao prostora ljudske egzistencije, pripadanja, stradanja i sjećanja. I raniji i novi radovi u ovoj postavci tako uspostavljaju međusobne poveznice, gradeći kontinuitet umjetničkog promišljanja u kojem se lično iskustvo postupno preobražava u univerzalnija pitanja o čovjeku, njegovom postojanju i tragovima koje ostavlja iza sebe.

Identitet i pripadnost

U dosadašnjem radu Merime Ivković kuća se pojavljuje kao jedan od ključnih znakova. Ona je istovremeno konkretan prostor življenja i simboličko mjesto u kojem se pohranjuju iskustva, uspomene i različiti oblici kolektivne i individualne memorije. U novom ciklusu ta se tema dodatno produbljuje uvođenjem očinske figure, odnosno predmeta koji su pripadali ocu i koji su godinama bili dio njegovog svakodnevnog života i rada. Tako se iz posebnog suodnosa s očinskom figurom otvara novi sloj umjetničkog promišljanja identiteta, memorije i pripadnosti.

Kontinuitet umjetničkog promišljanja/

Najizraženiji dio novog ciklusa, okupljen pod nazivom “Otac”, čine asamblaži u kojima umjetnica koristi predmete iz očeve radionice. Riječ je o alatima koji su decenijama bili u upotrebi i koji danas nose tragove vremena, rada i trošenja. Njihova patina, oštećenja i promjene nastale dugogodišnjim korištenjem nisu tek materijalne karakteristike predmeta, nego postaju svojevrsni zapisi o čovjeku koji ih je koristio. U tom smislu, ovi predmeti nisu pronađeni ili slučajno odabrani objekti: oni su materijalni ostaci jednog života i neposredni svjedoci rada, postojanja i vremena.

Upravo se u njihovom izmještanju iz prvobitnog konteksta događa svojevrsna inverzija. Predmet koji je nekada imao isključivo praktičnu funkciju dobija novu, simboličku vrijednost. Čekić, primjerice, više nije samo alat kojim se nešto gradi, popravlja ili oblikuje; nakon godina upotrebe on gotovo kao da je nadživio vlastitu materijalnost. Tragovi brojnih udaraca koje nosi na sebi postaju tragovi čovjeka i njegovog rada. Kada ga umjetnica aplicira na enformelističku površinu, predmet prestaje biti tek predmetom i postaje znak – nosilac značenja, sjećanja i emocije. Njegova nova umjetnička funkcija ne briše onu prethodnu, nego je upravo priziva i čini vidljivom.

Takav postupak omogućava Merimi Ivković da asamblaž tretira na netipičan način. Predmeti iz radionice ne služe samo kao formalni elementi kompozicije, nego u njene radove unose vlastitu prošlost. Oni u sebi već sadrže određenu memoriju, a umjetničkim postupkom ta se memorija aktivira i dobija novi kontekst. Materijalni trag čovjeka tako postaje umjetnički medij. Ono što je trebalo pronaći svoje novo mjesto izvan radionice sada dobija mogućnost da progovori o onome što je godinama svjedočilo – o radu, trajanju, postojanju, ali i o odsustvu.

Intimano i univerzalano/

U tom se smislu ciklus “Otac” prirodno nadovezuje na ranije umjetničko bavljenje kućom. Kuća je mjesto u kojem čovjek živi, radi, pamti i ostavlja trag, ali je istovremeno i prostor iz kojeg čovjek jednoga dana odlazi. U novim radovima taj se odnos dodatno usložnjava: otac je prisutan kroz predmete koji su ostali iza njega, dok kuća postaje širi simbol prostora memorije. Nije stoga slučajno što se motiv kuće u različitim oblicima pojavljuje i u novoj postavci – na velikim slikarskim kompozicijama, ali i u formi svjetlećih kućica. Njihova svjetlost djeluje poput metafore sjećanja: ona osvjetljava ono što je prošlo, ali još uvijek postoji u prostoru unutarnjeg iskustva.

U tom kontekstu mogu se sagledati i stariji radovi uključeni u ovu izložbu. Nastali u različitim periodima, oni nisu tek retrospektivni dodatak novom ciklusu, nego dio iste istraživačke linije. Njihovim povezivanjem s novim radovima uspostavlja se kontinuitet ideja koje se iz pitanja kolektivne i individualne memorije, identiteta i kuće sada usmjeravaju prema intimnijem prostoru ličnog sjećanja. Merima Ivković pritom ostaje vjerna slojevitom odnosu prema materijalu koji karakterizira njezin dosadašnji rad.

Postavka u "Austrijskoj kući"/

Iskustvo i vizuelni jezik

Enformelističke površine, asamblaži, objekti i svjetlosne instalacije ne funkcioniraju samo kao različiti mediji nego kao načini prevođenja iskustva u vizualni jezik. Materijal ovdje nije neutralan: on pamti. Površina pamti trag, predmet pamti dodir, kuća pamti prisustvo, a svjetlost priziva ono što više nije moguće neposredno vidjeti. U pojedinim kompozicijama posebno dolazi do izražaja njihova skulpturalna dimenzija: aplicirani predmeti izlaze iz ravnine slike, preuzimaju vlastitu prostornu prisutnost i uspostavljaju odnos sa prostorom izvan slikarske površine.

Zato je ciklus “Otac” istovremeno intiman i univerzalan. Polazeći od vlastitog iskustva gubitka i sjećanja, umjetnica ne govori samo o jednom ocu, jednoj radionici ili jednoj kući. Predmeti koji su nekada pripadali konkretnom životu postaju znakovi iskustva koje nadilazi individualno: iskustva pripadanja, rada, ljubavi, odsustva i potrebe da se sačuva trag onoga koji je postojao. U njihovom novom umjetničkom životu nastavlja se i jedno drugo trajanje – trajanje memorije.

Možda se upravo zato kuća i otac u ovom ciklusu ne mogu posmatrati kao dva odvojena motiva. Oni se međusobno određuju: kuća je prostor očevog prisustva, a predmeti iz njegove radionice postaju svojevrsne male kuće memorije, mjesta u kojima je sačuvan trag jednog života. U tom se prostoru između predmeta, slike, kuće i sjećanja oblikuje novi ciklus Merime Ivković – tih, intiman i istovremeno snažan govor o onome što nestaje, ali i o onome što, zahvaljujući umjetnosti, ostaje.