Film "The Surfer": Ovdje više ne pripadaš

”You can’t stop a wave. It’s pure energy... And you either surf it, or you get wiped out.”

- “The Surfer” (2024)

Posmatrajući cjelokupno glumačko stvaralaštvo Nicolasa Cagea, iz bilo koje perspektive, ono što je neophodno naglasiti jeste da je ono uvijek bilo otvoreno, samopouzdano, posvećeno, bez obzira na upitni kvalitet filmova u kojima se dokazivao, a zbog kojih je naročito u internet-prostoru stekao reputaciju lošeg glumca, što on svakako i neupitno nije. Njegov opus podrazumijeva nevjerovatan raspon različitih tema i likova, kao naprimjer: gledamo ga kao Elvisovog imitatora u filmu “Honeymoon in Vegas” (1992), zatim je tu zanimljiva uloga romantičnog južnjačkog odmetnika u filmu “Wild at Heart” (1990) Davida Lyncha, agent je tajne službe u “Guarding Tess” (1994), grof Drakula u “Renfieldu” (2023), tu su još i zanimljive uloge u filmovima “Leaving Las Vegas” (1995), Scorseseovom “Bringing Out the Dead” (1999), “Adaptation” (2002) Charlija Kaufmana, i tako dalje, a u svakom od njih je uspio pokazati svoje glumačko umijeće i spremnost da se na uvijek šarmantan način izbori sa različitim pričama.

Muškost, nasilje i strah

Režiser Lorcan Finnegan, koji je pažnju privukao distopijskim trilerom “Vivarum” (2019), prošle godine se vratio sa novom divljom i dirljivom pričom o surferu, liku kojeg dodajemo na spisak zanimljivih i uvrnutih uloga Nicolasa Cagea. Premijerno prikazan na festivalu u Cannesu, “The Surfer” je dobio dobre reakcije i afirmativne kritike. Radi se o filmu koji izgleda i kao nastavak – ne u fabulativno-sižejnom smislu te riječi – psihodeličnog putovanja kroz koje prolazi Nicolas Cage u filmu “Dream scenario” (2023) Kristoffera Borglija, u kojem igra profesora evolucijske biologije kojeg ljudi počnu prepoznavati na ulici jer su ga sreli u svojim snovima. Ovdje je on neimenovani lik – “Surfer” – koji dolazi na australijsku plažu sa sinom (Finn Little) jer se sprema sklopiti posao kupovine kuće koja je pripadala njegovom ocu. Surfer je odlučan da svom sinu pruži ono što on nije imao od svog oca – ljubav i podršku. I upravo sa tom željom, njih dvojica odlaze na put kroz Južnu Australiju do zabačenog mjesta po imenu Luna Bay, gdje je Surfer odrastao. Ubrzo se spremaju otići surfati, ali na plaži nailaze na grupu neprijateljski nastrojenih lokalaca predvođenih njihovim guruom Scallijem (Julian McMahon) koji ih upozorava da strancima tu nije mjesto i insistira na njihovom odlasku. Surfer vodi sina kući i vraća se na parking, iščekujući u autu poziv svog agenta za nekretnine. I tada za njega započinje pakao. Kada se policajcu požali na ukradenu dasku za surfanje, od njega neće dobiti pomoć, ali hoće objašnjenje lokalne kulture.

Surfer: Imate li mnogo žalbi na lokalce na ovoj plaži?

Policajac: Ne, to je dio kulture. Ima to svoju svrhu.

Surfer:Da? Koju svrhu?

Policajac: Drži nepoželjne dalje od ovog susjedstva.

Cjelokupna radnja će se dalje odvijati na ta dva mjesta – parkingu i plaži – dok će Surfer pokušavati shvatiti koji se đavo tu dešava i zašto baš njemu. Put u ludilo je u filmu praćen zanimljivim odabirom ugla snimanja, skoro pa napadnim close-up-ovima, jakim bojama, sve u cilju naglašavanja te šizofrene borbe koja se na plaži odvija. Jedan će beskućnik na početku prići Surferu kako bi mu objasnio ko je Scally: “Njegov djed je pokrao svu zemlje ovdje, a sad taj razmaženi, mali bogataš sjedi tamo na svom pješčanom prijestolju i pravi se važan. Moj sin... moj dječak je surfovao. Jay je bio tako lijep surfer. Dvaput je osvojio Zub Ajkule. Mogao je da postane profesionalac. I prije nego što sam znao, postao je ministrant u njihovoj crkvici, slušajući gluposti tog idiota, Gospodara talasa i...I nakon svega toga, nakon što mi je oteo sina, ubio mi je psa. Znam da je to uradio. Ubio ga je”, a u kasnijim scenama će Surfer i sam shvatiti sa kim ima posla i koji se porivi kriju iza nasilničkog ponašanja lokalne grupe koja sebe naziva “Bay Boys”. U jednom od Instagram videosnimaka, Scally govori o ranjivim muškarcima koje je odnjegovala savremena kultura. Pod izgovorom brige za sveopšte dobro muškaraca, on na plaži okuplja surfere koje ohrabruje na nasilje.

„Osjećam da je savremena kultura učinila savremenog muškarca previše mekanim. Očekuje da mu se sve dâ na gotovo. Zaboravio je sšta znači patiti. Šaolin monasi su tražili od svojih učenika da čekaju ispred kapije hrama sedam dana i noći...samo da sjede tu, izloženi vremenskim prilikama. Jer moraš biti odbačen da bi mogao tražiti prihvatanje. Moraš se osjećati bezvrijedno da bi znao da vrijediš.“, samouvjeren je Scally.

U njegovom govoru prepoznajemo toksičnu muškost, pojam koji je u proteklih nekoliko godina postao objašnjenje za oboje muško nasilje i seksizam, a koje su kasnije propagirali mnogi upravo preko društvenih mreža i drugih oblika viralnosti. Koliko god termin bio privlačan, neću ga u nastavku koristiti jer je sasvim dovoljno reći da ovaj film na jako zanimljiv način propituje ekstremne oblike onoga što bismo mogli nazvati tradicionalnim muškim osobinama, onima koje je odnjegovao najtvrđi oblik patrijarhata. “Bay Boys” koje predvodi Scally je grupa čije je bivanje muškarcima određeno agresijom i isključivostima, često sa negativnim ishodima. Misleći da idu izvan okvira, grupa surfera je, ustvari, zatvorena i omeđena jedino tom stavkom svog identiteta. Taj oblik autoritarnosti čini od njih snažne i moćne momke za njih same i za veliki dio lokalnog stanovništva, a za sve druge oni su beskrupulozni nasilnici.

Oslobađanje (životinjskih) nagona

Cageov lik se u takvoj atmosferi pokušava izboriti sa svojim unutrašnjim previranjima, sjećanjima na odrastanje sa ocem na toj istoj plaži, mislima o neuspješnom braku, dok “Bay Boys” ekipa provocirajući pokušava doprijeti do njega jer to je ono u što vjeruje – patnjom do samospoznaje svoje vrijednosti. Osim što je posrijedi besmislena parola jer jedino što oni čine jeste propagiranje ekstremnog nasilja i perpetuiranje straha. Očajnički tražeći potvrdu u bilo kome i bilo čemu, Surfer ne odustaje od pokušaja da stane ukraj bandi iako mu ništa, ama baš ništa neće ići u prilog. On ne želi priznati poraz, niti svoj unutrašnji niti onaj očiti vanjski – do kraja filma, njegova će se vanjština promijeniti, postaće nalik onome beskućniku kojeg je na parkingu upoznao. Simbolički potencijal ove dualnosti je svakako prisutan, ali mu neću posvetiti više pažnje jer, iako zavodljiv, nije presudan.

Uzevši u obzir sve navedeno, “The Surfer” je odličan film koji parodira arhetip samodopadnih, tvrdoglavih muškaraca koji zagovaraju oslobađanje (životinjskih) nagona – “blowing off some steam” – kroz agresiju i nasilje. I ne samo to, u svojim kadrovima koji nerijetko izazivaju nelagodu, naslanjajući se na tradiciju filmova iz sedamdesetih godina prošlog vijeka koji su se izražavali posredstvom psihodelije, Lorcan Finnegan pokazuje da je moguće napraviti zabavan i pametan film, a promišljajući u njemu aktuelne i ozbiljne društvene pojave. Da li može zahvaliti glavnom glumcu za to? Apsolutno, a “The Surfer” još je jedan pokazatelj glumačke sposobnosti i posvećenosti Nicolasa Cagea sa kojima je ulazio u svaki svoj film, bez izuzetka.