Film "The Rule of Jenny Pen": Sva lica straha

“The world breaks everyone, and afterward many are strong in the broken places.”

- The Rule of Jenny Pen (2024)

John Lithgow i Geoffrey Rush pojavljuju se u jednom zaista iznenađujuće dobrom (horor) filmu, a koji je ipak malo drugačiji od onoga što bismo očekivali i od žanra i od same premise. U režiji Jamesa Ashcrofta, “The Rule of Jenny Pen” je adaptacija istoimene kratke priče Owena Marshalla i u njemu pratimo zlokobna dešavanja unutar staračkog doma, gdje se nađe sudija Stefan Mortensen (Rush) nakon što preživi moždani udar tokom jednog suđenja.

Starimo jer se prestajemo igrati

Inicijator tih događanja je Dave Crealy (Lithgow), starac koji na ruci drži lutku imena Jenny Pen, komunicira s njom i tjera druge da joj se obraćaju s poštovanjem. Psihopatsko i sadističko ponašanje koje kulminira na kraju nam pokazuje jako dobro iskonstruisan lik mračnog siledžije, čije polje djelovanja, umjesto očekivanog tinejdžerskog ili rjeđe poslovnog, postaje prostor dementnih i starih ljudi. Oni su skoro pa savršene žrtve – rijetko ko od njih može suvislo govoriti, kretati se, a njegovatelji misle da su svi na svoj način poremećeni i ne vjeruju u bilo šta što im oni imaju za reći. Stefan se nađe u toj situaciji nakon što shvati da niko ne želi povjerovati da ih Dave zlostavlja i čini život u domu nemogućim. Posrijedi je svakako profiliranje netipičnog lika i okruženja – ne postoji možda očekivani nadnaravni niti misteriozni aspekt kojim bi se objasnilo njegovo ponašanje s lutkom, niti nam ono treba. Lithgow izvrsno igra ulogu psihopate i ni u jednom trenutku nam neće nedostajati manjak detaljnih objašnjenja o tome ko je on i šta ta đavolja lutka radi na njegovoj ruci. Film obiluje izuzetno uznemirujućim scenama, ali ono što je važno ovdje istaknuti jeste da nijedna od njih nije nezamisliva i da je moguće da se negdje na ovome svijetu događaju slične stvari.

Crealy druge tjera da se osjećaju poniženim i nemoćnim (koliko to još mogu biti s obzirom na to da su gotovo svi ili u invalidskim kolicima ili mentalnih ograničenja za bilo šta suvislo), krade im hranu i stvari, a za sve to koristi sablasnu lutku kao svog saputnika. Odlično je to rediteljsko rješenje jer se s njom na Crealijevoj ruci pojačava spomenuti efekt kontinuiranog unižavanja koje on, kako će se ispostaviti u nastavku, uspješno provodi decenijama. Kao jedna od žrtava se pojavljuje bivši nogometaš Tony Garfield (George Henare) koji dijeli sobu sa Stefanom. On je stalna meta Daveovih rasističkih ispada, neprimjerenih dodirivanja i drugih okrutnih fizičkih zlostavljanja. Suprotstavljanje nije opcija jer u domu nikoga nije briga, a pacijenti se sami ne mogu braniti niti odbraniti. Status quo motivira Stefana i Tonija da nešto poduzmu iako ta ideja neće biti lako ostvariva.

Važna tema kojom se film bavi jeste starenje i okrutnost vremena prema čovjekovom životu koje ga čini krhkim, ranjivim i često ostavljenim bez igdje ikoga. Vidimo to u liku dezorijentisane starice koja iščekuje povratak njenih najbližih i odlazak iz doma – nijedno se ne događa niti će se ikada dogoditi. Ne samo da osoblje nije briga za te ljude nego su i njihove porodice distancirane, što doprinosi učinak otuđenja i iščekivanja vlastite smrti. Odbojnost koju sa sobom nerijetko moraju podnositi ljudi koji stare dugo je vremena vrlo potentna tema za filmove, a posebno horore čije se premise jako dobro ostvaruju u slici tijela koje stari i raspada se usljed nemogućnosti brige. Vidimo to unazad nekoliko godina na primjerima filmova “Old” (2021), trilogiji “Ti Westa” (“X”, “Pearl” i “MaXXXine”), pa čak i u popularnoj “Supstanci” (2024). Ashcroft se u potpunosti oslanja na starost i nemoć kao katalizator svih ideja, motiva i realizacija. Stefan u dom dolazi star, ranjiv, u potpunosti ovisan o drugima i prestravljen jer ono što ga tamo dočekuje, gore je od svega što je mogao zamisliti. Kao sudija čiji se integritet zasnivao na njegovom položaju i uspješnosti slučajeva koje je vodio, Stefan je (s)nađen u situaciji u kojoj je okružen jedva živim ljudima, dok se bori za govor i minimum neovisnosti.

Simbolički potencijal

“The Rule of Jenny Pen” je film kojem možda nedostaje dovoljno opravdanih motiva za djelovanje da bi cjelina bila bolja i sebi dovoljna, ali bih rekla da ne trebamo biti prestrogi u tom sudu. Crealy kao tiranin nema nikakvu kontrolu od uposlenika niti ga bilo ko za bilo šta kažnjava i to jeste jedna od stvari koje bismo mogli zamjeriti ovom filmu (morali?) jer se s tim cjelokupna priča pretvara u pomalo dosadnjikavo ponavljanje istih postupaka. Sa druge strane, ako to posmatramo kao svojevrsni simbolički potencijal u onom smislu u kojem bi ta gotovo potpuna nebriga odražavala stvarno stanje, onda bismo i mogli opravdati spomenutu repetitivnost. Iako ne očekujemo empatiju niti bilo koji tračak nade u ovakvim okolnostima, čini se kao da je izostalo snažnije angažiranosti po pitanju daljeg napretka glavne radnje. Crealy je takav pa je takav i to jeste osnova ovog filma, ali nije morala biti i jedina njegova motivacija. A možda sam ja pomalo i neobjektivna zbog toga što je Lithgow zaista sjajno odigrao ovu ulogu, do mjere u kojoj sam se zapitala da li je moguće da je toliko uživao u njoj da smo to neizostavno osjetili, čak i da u toj ulozi i nije bilo naročitog potencijala. Ovo jeste jedan od onih filmova gdje odabir glumaca može odrediti kvalitet filma, pa se druge nespretnosti često mogu i zanemariti. Ne tvrdim da je to dobra praksa, ali nekada i nije loše gledanju pristupiti bez onog maksimuma očekivanja. Potraga za slojevima i kompleksnijim smislom ovdje zaista nije neophodna – Dave Crealy je utjelovio jedno psihopatsko ponašanje, sveprisutni strah, sve lako zamislivo i ostvarivo, i to je ovdje prikazano sasvim pristojno, a za druge stvari ćemo se ipak morati obratiti drugačijim filmovima. I to je u redu.