Film "The Monkey" prema priči Stephena Kinga: Između komičke razigranosti i straha

“Nije pitanje da li... niti čak kako. Samo je pitanje kada. Svi umiru.
I to je život.”

- The Monkey (2025)

Zasnovan na kratkoj priči Stephena Kinga, objavljenoj 1980. godine, novi film Osgooda Perkinsa ”The Monkey” donosi priču o dva brata blizanca Halu i Billu Shelburnu (Theo James) koji pronalaze staru igračku, majmuna na navijanje. “Organ grinder Monkey, like life”, piše na kutiji i svaki put kada majmun udari u bubanj, neko umre strašnom smrću.

“A evo kako to radi. Okreneš ključ i štapići se podignu. Vraćaju se dolje kada odabere koga sljedećeg želi da ubije. Ne prima zahtjeve. Ubija koga hoće i kad hoće. I ne duguje vam nikakvo objašnjenje. Istina je što piše na kutiji. Baš kao život.”

Ukleta igračka

Upravo se u toj proizvoljnosti nalazi i zanimljivost ovog filma - u njemu umiru svi i bez izuzetka. Perkins ovu ideju koristi kako bi pojačao komički i gore efekat. Uvijek je zanimljivo vidjeti kakav pristup neko odabere pri ekranizaciji nekog djela Stephena Kinga, ali mi se čini da s tim nerijetko idu i velika očekivanja i prateća razočarenja onih koji misle da se nije ispoštovao originalni predložak. Perkins uzima Kingovu glavnu premisu - ukleta igračka koja donosi smrt - glavne likove, ali se ne zaustavlja tamo gdje je pisac dovršio svoju priču, nego nam daje još jedan sloj epilogu. U odnosu na većinu svojih prethodnih filmova koji su više psihološka poigravanja sa okultnim i demonskim, Perkins je ovdje posvećen jednostavnosti – priča o ubilačkom pohodu čudovišne dječije igračke i otuđenim blizancima se dosta brzo razvija, a u njoj nismo lišeni ni sasvim pristojne atmosfere i napetosti. Vidljivo je to u trenutku pojačanog prisustva smrti u njihovoj blizini, kada dječaci shvataju da je majmun opasna igračaka i da je treba skloniti od ljudi koji bi je željeli zloupotrijebiti.

“Bila je to nezgoda u lovu. Ali ne ona uobičajena. Ujaka Chipa je pregazio stampedo od šezdeset i sedam divljih konja dok je spavao u vreći za spavanje na kampovanju. Čuo sam kako pogrebnik kaže da je, kada su izvadili tijelo, izgledao kao da je neko šutnuo pitu od višanja. Nije mi previše žao što je ujak Chip nastradao. Bio je pomalo kreten. Ali više se radujem što nije zapalo mene. Ali to se mora uraditi, znaš? Držati ga podalje od ljudi koji bi se stvarno dobro osjećali koristeći ga. Nacisti, Rusi, Iranci i tako to. Znali smo da je neuništiv pa smo se nadali da bismo možda mogli da ga obuzdamo.”

Nakon smrti majke i niza bizarnih nesreća, braća igračku bacaju u bunar i dvadeset pet godina kasnije, susrećemo starijeg Halla koji živi daleko od svih; izolovanost je njegov izbor nakon što je shvatio da jedino tako može zaštititi bliske ljude, u prvom redu svog sina Petera (Colin O’Brien). U drugom se dijelu tako raspliće odnos između braće, dolazimo do nekih novih saznanja i užurbano idemo ka klimaksu.

Plakat filma/

Način na koji su smrti u filmu prikazane može podsjetiti na one kakve smo gledali u kultnoj horor-franšizi “Final Destination”; smrt nastupa uglavnom brzo, ali brutalno pa ćemo tako do kraja gledati dosta scena izvučene ljudske utrobe, iskidanih dijelova tijela i kasapljenja čiji stil doista podsjeća na kasne devedesete i početak dvijehiljaditih u svijetu horor-filma. Kinematografija Nica Aguilara trenutke smrti naglašava kontrastima, jakim svjetlom i velikim brojem kadrova. Na taj se način komedija i groteska ujedinjene promiču u prvi plan, čineći upravo smrti - kreativne i krvave - najboljim dijelom ovog ostvarenja. Iako uglavnom izbjegavam davati sud o filmu tako što ću napisati da “nije za svakoga”, “The Monkey” jednim svojim dijelom i nije za svačiji ukus jer će se upravo scene bizarnih i strašnih smrti često činiti pretjeranim i neopravdanim.

Između tragedija, “The Monkey” je i jedan filmski zapis bratske otuđenosti. Čini se kako bismo Perkisnu mogli zamjeriti nedovoljno razrađene likove - na rubu komičnosti - ali nije li upravo takav kompromis očekivan s obzirom na priču s druge strane - onu o ukletom majmunu o kojem ne doznajemo skoro ništa, osim da je ubilačka mašina. Kasniji život blizanaca daje nam dovoljno uvida u njihovu emocionalnu pozadinu, dinamiku međusobnih i odnosa sa roditeljima, tako da je ova postavka vjerovatno i idealna za takav okvir. Ovako koncipiran, “The Monkey” zaista pokazuje specifičnost i važnost osobenog rediteljskog stila, gdje Perkins uspješno kombinuje poetiku uznemirujućeg sa terorom koji uzrokuju ubistva. Tako su potencijalne manjkavosti u scenariju, ustvari, rezultat jasne odluke da se priča ne opterećuje suvišnostima i nijansiranjem koje bi moglo ponuditi više psihološke dubine nego što to film može podnijeti.

Zanimljiva adaptacija

“The Monkey” je žanrovski najbliži crnoj komediji, kroz čiji se filter procesuiraju i teme odsutnog oca, rastresene majke i blizanaca koji se mrze i u odraslom dobu otuđuju. Da je drugačije, efekat koji igračka majmuna postiže u tako zamišljenoj priči ne bi bio isti jer bismo morali imati neku motivaciju, a upravo je njeno odsustvo ovdje ono što pojačava crnohumorni efekat. Zato nije važno odakle je igračka došla niti koje je njeno porijeklo i mi pristajemo na takav dogovor, ne propitujući dalje jer ovo nije film poput “Conjuring” ili “Insidious” franšiza koji se skoro u potpunosti oslanjaju na to da će napetost rasti kako se budu otkrivali novi detalji nadnaravnih priča i njima pripadajućih ukletih predmeta. Ovdje to nije slučaj, no, ipak, “The Monkey” nije lišen napetosti - naprotiv - samo što je ona sadržana u iščekivanju još kreativnije i grozomornije smrti. Što nas dalje vodi do nihilističke prirode ovog filma koja je istinski dosljedna onoj ideji sa početka - svi ćemo umrijeti i tu ništa ne možemo uraditi.

Nije riječ o najboljoj adaptaciji nekog Kingovog djela, ali je pred nama sasvim dobro izveden film koji poštuje konvencije svog odabranog žanra, bez potrebe da ide predaleko u pokušaju da neke stvari rasvijetli i objasni na drugačiji način. Na kraju, njime nam je pokazano da je Osgood Perking izuzetan filmski autor koji u odabranim temama može ostaviti i prepoznatljiv žig. Ono što saznajemo na samom početku ostaje glavna premisa, a priča o dva brata se u nju ugodno smjestila, bez bilo kakvog dodatnog psihologiziranja i višeslojnosti. Svakako da se radi o možda i najmanje ambicioznom Perkinsonovom filmu, ali i najmanje pretencioznom u pokušaju da priču odvuče u neodređenost i višeznačnost; “The Monkey” je od početka do kraja jasan film, zanimljiva adaptacija književnog predloška, sa radnjom uzlazne putanje i epilogom koji, uprkos haotičnosti, i jeste jedini očekivan završetak zabavne i jezive sage. I za kraj, ovo je film koji svojom dinamikom pokazuje da je u paradi krvi moguće naći užitak u gledanju, bez da se moralno preispitujemo. Perkins postiže skoro pa savršen balans između komičke razigranosti i straha, kao jednog od osnovnih elemenata horor-žanra i sve manjkavosti svog filma, zapravo, pretvara u njihove prednosti.