Film “Presence” Stevena Soderbergha: Mjestimično frigidno

”You fall into this hole. And the sides are mud. And you can’t get up.”

- Presence (2024)

Novi film američkog reditelja Stevena Soderbergha, indikativnog naslova “Presence”, uspijeva iznevjeriti brojna očekivanja neobično nespretnim sižeom kojem ne pomaže ni zanimljivo snimateljsko rješenje ni pristojan završetak. O čemu se radi? Početna ideja je zapravo vrlo jednostavna: porodica useljava u kuću koju opsjeda duh i sve je snimljeno upravo iz perspektive sablasti; u ovom slučaju ghost-cam manir ne predstavlja ništa neviđeno ili šokantno, ali o tome nešto kasnije.

Porodična drama

Dakle, supružnici Rebekah (Lucy Liu) i Chris (Chris Sullivan) odlučuju da presele u novu kuću sa svoje dvoje djece Tylerom (Eddy Maday) i Chloe (Callina Liang), koju muči nedavna smrt njene najbolje prijateljice. Chloe je jedina koja počinje sumnjati da je u kući nešto nadnaravno i vrlo brzo postaje uvjerena kako je u pitanju upravo duh njene prijateljice. Soderbergh je u filmu najviše fokusiran na porodičnu dinamiku koja je narušena lošim odnosom između Tylera i Chloe, ali i između supružnika, gdje se Rebekah otkriva kao loša majka, dok Chris pokušava ne pokleknuti pod pritiskom cjelokupne situacije. Chloe se zbližava sa Ryanom (West Mulholland), prijateljem njenog brata, ali brzo shvatamo da Ryanove namjere nisu dobre kada u jednoj sceni pokušava ubaciti nepoznati prah u njen sok, što će duh iz kuće vidjeti i prevrnuti čašu kako bi spriječio Chloe da ga popije. Porodica će u nastavku biti uvjerenija kako se u njihovom domu nešto neobično događa, ali to neće spriječiti epilog koji će se ustvari jako brzo dogoditi.

Žanrovski se “Presence” smjestio u domen horora, ali bih rekla da ga najbolje određuje (porodična) drama kojoj nedostaje bolja struktura i svakako jasniji razvoj. Početak filma, svjetlo i upotreba boje su me odmah podsjetili na film “A Ghost Story” (2017) Davida Lowerija, ali koji je nemjerljivo bolje ispisan - žena koja oplakuje svog supruga, tuga koja je sputava da funkcioniše u svijetu, žal i za prošlim i za budućim, pozivaju gledatelja da napravi otklon od svih svojih očekivanja od priče o duhovima na koju je navikao. “A Ghost Story” je zapravo sve ono što “Presence” propušta u potpunosti biti - film o tugovanju, traumi i nemogućnosti da se pusti voljena osoba.

U Soderberghovom filmu kuću opsjeda duh za koji u početku pretpostavimo da je Chloeina prijateljica koja je preminula od predoziranja, a priča se u nastavku razvija sporo ili gotovo nikako, fokusirajući se na majčinu ravnodušnost prema kćerki i favoriziranje sina. Na kraju se dešava solidan preokret u priči koji svakako iznenađuje, ali se ipak ne čini naročito domišljatim. U njihovu kuću dolazi vidovnjakinja koja zaključuje kako zaista neko njihovu kuću opsjeda, ali da taj entitet drugačije doživljava vrijeme i da bi mogao biti iz budućnosti. To je jako dobra ideja, ali ovdje, nažalost, samo polovično izvedena; ne dolazi do punog izražaja zbog toga što narativni dio filma nije razvijen do kraja, sa zaista osrednje ispisanim dijalozima i sa često narušenom logikom priče o duhovima. Što dalje neizbježno vodi tome da sveukupni doživljaj i problem filma postaje to što se sve odluke i motivi čine kao rješenja na prvu gdje nema mnogo prostora za misteriju, šok i, na kraju, stvarni horor. “Presence” nije negledljiv film, naprotiv, ali je ipak dosta lošiji od onoga što sigurno znamo da može ponuditi ovaj reditelj.

Zamorno iščekivanje kraja

Osjećaj usamljenosti koji je izvrsno uhvaćen u filmu “A Ghost Story” se ovdje pokušava nadomjestiti zanimljivim odabirom ugla snimanja i poigravanjem sa vremenom, pokazujući nam da je porodica sve vrijeme u vidnom polju duha koji nije ono što u početku mislimo da jeste. Dakle, nije riječ o tome da li je neko prije Soderbergha koristio ovaj način pripovijedanja/snimanja (a taj se aspekt često ističe kao vrlo inovativan dio filma), već to što mi se čini da je to jedini element na koji se ovaj film oslanja. Kompozicija i metod, dakle, nisu dovoljni za efekat šoka koji reditelj djelimično postiže završetkom. Čini mi se da bi bolji izbor bio oduzeti aveti taj privilegovan pogled na sve što se u kući dešava jer smo s takvom postavkom lišeni misterije i potencijalno većeg iznenađenja. Samim tim o glumačkim izvedbama ne mogu mnogo toga ni reći jer se sa odmakom filma postepeno skučava prostor za bilo kakve manevre na tom polju. Članove porodice Payne je mogao igrati bilo ko - efekat bi bio isti jer se u kratkom vremenskom trajanju ne uspijevamo povezati sa njihovim pričama.

Ne radi se čak ni o tome da ovo nije uobičajena priča o duhovima - ovo jeste uobičajena priča o duhovima, samo su metoda i fokalizatorska tačka pomjerene u odnosu na ono na što smo navikli kada je riječ o konvencionalnom filmu. Što nije dovoljno da “Presence” odredimo kao neviđeno remek-djelo (a kamoli najstrašniji horor-film ove godine) jer to naprosto ne bi bila istina. Jasniji pravac kojim se moralo ići izostaje i film, iako traje nepunih sat i po, postaje zamorno iščekivanje kraja.

Na kraju, ne morate preskočiti “Presence”, ali vjerujem da postoje drugi Soderberghovi filmovi koji će na efektniji način pokazati njegovo neupitno rediteljsko umijeće i ostaviti nas sa osjećajem da nismo uzalud potrošili naše vrijeme.