Film ispituje granice umjetnosti, performansa i izraza u vremenu kada je fizička distanca bila nužnost

”A violent and beautiful virtual world where almost anything is possible.”

- “Grand Theft Hamlet” (2024)

Početkom 2021. godine, usred pandemije koronavirusa, britanski glumac Sam Crane ostao je bez poslovnog angažmana, i to baš u trenutku kada je trebao igrati značajnu ulogu u londonskoj pozorišnoj predstavi “Harry Potter and the Cursed Child”. Poput mnogih tada, suočio se s iznenadnim prekidom karijere i viškom slobodnog vremena, koje je odlučio ispuniti igrajući “Grand Theft Auto V” – mračnu i haotičnu videoigru prepunu adrenalina.

Izolacija i improvizacija

U tome mu se pridružio prijatelj i kolega Mark Oosterveen, koji će kasnije istaći: “Pandemija i karantin su bili teški. Mnogi su se povukli u neku vrstu porodičnog bubblea. A ja nisam imao nijedan – nemam partnerku, nemam djecu. Oduvijek sam volio igrice, ali sam u karantinu uronio još dublje, jer je to nešto što možeš raditi sam, ili, kao mi, povezivati se s drugima online, čak i kada vam se rasporedi ne poklapaju”.

Tokom jedne od brojnih zajedničkih sesija u igri, dvojac je naišao na Vinewood Bowl – virtuelnu verziju slavnog amfiteatra blizu Los Angelesa – što ih je inspirisalo na neobičnu ideju: postavljanje Shakespeareovog “Hamleta” unutar digitalnog prostora GTA svijeta. Ubrzo su počeli okupljati druge igrače za uloge iz drame, potpuno se prepuštajući estetici igre i prilagođavajući svoje izvedbe njenom virtualnom ambijentu. Eksperiment je i konačno zaokružen u formi dovršenog filma znakovitog naslova “Grand Theft Hamlet” – duhovitog, ali nipošto površnog pogleda na klasičnu dramu koja je kroz istoriju inspirisala umjetnike da joj prilaze iznova, svaki put s drugačijim promišljanjem. Ova verzija “Hamleta”, smještena u univerzum videoigre GTA, svakako spada među uspjelije savremene adaptacije – film koji ispituje granice umjetnosti, performansa i izraza u vremenu kada je fizička distanca bila nužnost. Na zanimljiv način ovdje vidimo usporedbu brutalnosti Shakespeareove tragedije sa haotičnim pravilima GTA svijeta, u kojem učesnici, dok pripremaju predstavu, istovremeno moraju biti na oprezu da ih neko ne ubije usred probe.

Samova partnerka Pinny Grylls, dokumentarna rediteljka koja nikada ranije nije igrala videoigre i kojoj imamo zahvaliti što je od tri stotine sati igre uspjela napraviti koherentan film, odlučuje im se pridružiti u igri jer predstavu neće moći izvesti ako ih bude samo dvoje. “Treba nam više ljudi. Ne možeš da izvedeš cijelu predstavu Hamleta sa dvoje glumaca. Možda bi bilo zanimljivo da priđemo nasumičnim ljudima koji inače igraju ovu igru, voze se unaokolo, čine zločine, rade nasilne stvari – i da vidimo da li bi ih to zanimalo”.

Iako ne bez poteškoća, uspijevaju pronaći raznolike profile igrača koji im se priključuju, pa “Grand Theft Hamlet” ubrzo prerasta u izuzetno zanimljiv uvid u proces rada na predstavi, izazove s kojima se glumci suočavaju i, u svojoj neobičnosti, postaje primjer kako se umjetnički izraz može mijenjati i prilagođavati izvanrednim okolnostima – kakve je pandemija svakako donijela. Autori ulaze u svijet videoigre prepun eksplozija, ubistava i različitih oblika nasilja, i upravo tu postavljaju jednu od najvećih priča ikad napisanih. Tako da je ovo, prije svega, film o procesu stvaranja pozorišne priče unutar okruženja čija je suština nasilje – u kojem se okupljaju grupe ljudi kako bi razgovarali, upoznavali se i radili na predstavi, sve vrijeme oprezni jer ih drugi igrači mogu pokušati eliminisati. U takvom ozračju, Hamlet postaje simbol povezivanja u graničnoj situaciji kakva je bila pandemija – pretvarajući se u priču o stvarnim izazovima koje su ljudi dijelili u virtuelnom prostoru, koji im je postao zajedničko utočište.

Hamletov novi svijet 

Hamletova tragedija proizlazi ne samo iz njegovih postupaka već i iz spleta okolnosti i sudbine kojoj se ne može oduprijeti. Shakespeareovi likovi u Hamletu su oblikovani kroz unutrašnji psihološki sloj – njihova razmišljanja, emocije i unutarnji konflikti čine ključ njihove sudbine – ali ne izazivaju nužno sažaljenje kod gledatelja, niti vode prema klasičnoj katarzi. Dio uključenih u eksperiment “Grand Theft Hamlet” uspijeva pronaći poveznice izvornog teksta sa nečim ili njima bliskim ili što mogu prepoznati kao imupls savremenosti. “Nedavno sam rekao porodici da sam trans i onda... To je jedna od onih situacija kad shvatiš ko su ljudi oko tebe, ali i pronalaziš sopstvenu istinu. Zato mogu da se povežem sa Hamletom, jer i on traži svoju istinu, ali ujedno shvata kakvi su ljudi oko njega”, reći će Nora.

Gareth Turkington, poznat u igri i kao Turkomas, a u ulozi Claudija donosi zanimljivu paralelu između dva svijeta i dvije epohe. “Svi umiru kroz ovaj proces, a to uključuje mnoštvo ljudi koji se pretvaraju da su nešto što nisu. Znaš onu: Nešto je trulo u državi Danskoj... Ta je rečenica savršeno kompatibilna sa fiktivnim svijetom Los Santosa. LA, ultrakapitalizam, gdje je sve podređeno tome da uzmeš ono što želiš. Brza lova, brza akcija.”

Jerry, poznat i kao Mystery Fedora, koji će igrati ulogu duha pokojnog kralja, dodaje da je ovaj film kao da igrate Shakespearea s budžetom holivudskog blokbastera. “Zamislite da Elon Musk režira Shakespearea u Los Angelesu – možda bi tek tada to moglo ličiti na ovo što smo mi napravili. U suprotnom, nema šanse da bi ikad mogao da se suočiš sa svim ovim nasumičnim izazovima s kojima smo mi morali da se izborimo.”

Cijeli svijet je pozornica...

Kao ostvarenje koje je nastalo kao izraz jedne vrste očaja, izlaz iz neizvjesne sadašnjosti, film može biti težak za pratiti, naročito onima koji nisu u tolikoj mjeri navikli na vizuelni izraz videoigara, jer su svi likovi koji izgovaraju dionice dramskog teksta iscrtani u neprirodnom maniru, onakvom koji radije uznemiruje negoli nudi ugodu. Govoreći o tome, “Grand Theft Hamlet” je, iako zanimljiv i inovativan, film koji nije za širu publiku, pa čak ni za onu gamersku. Kao dokumentarac, može djelovati zamorno i razvučeno, često i konfuzno, sa nekim suvišnim detaljima.

“Cijeli svijet je pozornica, a mi smo samo glumci”, rečenica iz Shakespeareove komedije “Kako vam drago”, koja je postala i moto i metafora prolaznosti ovdje je i doslovno shvaćena. Njihov se “Hamlet” formira kroz fragmente monologa, improvizaciju i nerijetko kroz njihove međusobne probleme i nesporazume. Ako, pak, tvrdimo da je pozornica odraz svijeta, onda moramo priznati i suprotno – da je i sam svijet jedna velika pozornica na kojoj su sve naše pojedinačne stvarnosti prožete glumom, obmanama i prividima, a u filmu je to vidljivo naravno u samom tekstu, ali i u procesu rada kojem sve vrijeme svjedočimo. U trenucima narativne konfuzije koja povremeno prati radnju, nije svakom gledaocu (a možda ni svakom učesniku) omogućeno da se prepozna u onome što vidi – da doživi taj susret sa sopstvenim odrazom – gamerskim ili bilo kojim drugim – što bi, u skladu s duhom izvornog teksta, trebalo da bude jedna od njenih temeljnih ideja.

Ipak, kao primjer eksperimenta i potrebe umjetnika za stvaranjem u doba pandemije, “Grand Theft Hamlet” uspijeva pronaći svoje mjesto i biti prepoznat kroz brojne nagrade. Ono što se u filmu jasno pokazuje jeste velika otvorenost Shakespeareovih djela za ponovne interpretacije i izvedbe – ali i rizik koji nosi njihovo pretjerano osavremenjivanje.