Film “Bugonia”: Nije važno ko je žrtva, a ko krvnik; u tom mehanizmu se svi rotiraju, kao da je nasilje jedino zajedničko jezgro njihovih svjetova

”They want you to think it’s you.”

- “Bugonia” (2025)

Stihovi “I am one of those melodramatic fools/Neurotic to the bone, no doubt about it…”, pjesme Basket Case punk-rock grupe Green Day, koju Teddy pušta dok Michelle sjedi vezana za stolicu, izložena elektrošokovima, služe kao gotovo ironičan soundtrack u posljednjem filmu Yorgosa Lanthimosa “Bugonia”, rimejku hvaljenog južnokorejskog crnohumornog naučnofantastičnog filma iz 2003. godine “Save the Green Planet!” (Spasimo zelenu planetu!) Jang Joon-hwana. Teddy (Jesse Plemons) živi u uvjerenju da njegove pčele o kojima se predano brine, propadaju zbog Colony Collapse Disordera, tihog egzodusa radilica koji ostavlja maticu samu, a koloniju pred krahom. Sve to, vjeruje, izazivaju hemikalije iz Auxolita, megakorporacije čija je izvršna direktorka Micheller Fuller (Emma Stone).

Između paranoje i kapitalizma

Ironija je ovdje potpuna: Teddy i sam radi u Auxolithu, kao magacioner, ali njegova veza s korporacijom nije samo poslovna nego i privatna. Godinama ranije, iz kompanije su njegovoj majci Sandy (Alicia Silverstone) ponudili eksperimentalni tretman za odvikavanje od opioida - terapiju zbog koje je završila u vegetativnom stanju. Od tada je Teddy postao valjda najbolji predstavnik one vrste ljudi čiji je pogled na svijet oblikovan neumornim i nekritičkim gutanjem sadržaja na internetu koji obećavaju alternativne istine. Drugim riječima, on je život podredio teorijama zavjere i uvjerio se da našom planetom upravlja vanzemaljska rasa s Andromede koja planira uništiti čovječanstvo. Odatle i uvjerenje da Michelle nije žena, već tuđinac iz Andromede, ubačen na Zemlju kao ključni kotač u mehanizmu tihe eksterminacije ljudskog roda. A prvi čin tog plana počinje, po njegovom vjerovanju, potpunim uništenjem pčela, jedine vrste koja još zna kako izgleda zajednica. “To im jeste zamisao, da nas svedu na pčele. Mrtva kolonija, razasuta u trilion pravaca, bez ideja vodilja. Nikog nije briga za nas. A jedino ja to uviđam.” Odatle i sam naslov filma nosi istovremeno uznemirujuće i intrigantno značenje: bugonija označava drevno mediteransko vjerovanje da se pčele mogu spontano roditi iz raspadnutog leša žrtvovanog bika ili vola - simbol života koji niče iz smrti, obnove koja izrasta iz raspada.

Lažna verzija liberalnog prostora
/

Da spriječi navodni plan, Teddy se metodično, gotovo religiozno posvećuje proučavanju te rase, dok mu u svemu pomaže rođak Donny (Aidan Delbis) - ne pretjerano bistar, ali beskrajno odan - s kojim živi u osamljenoj kolibi i brine o pčelama. Teddijev plan, koji, izgleda, ima smisla jedino njemu, jeste otmica Michelle, koju je identifikovao kao ključnu figuru vanzemaljske infiltracije. Sam čin otmice odvija se trapavo i nasilno, upravo onako kako se i očekuje od ljudi koji su život u stalnom zavjereničkom stanju zamijenili stvarnošću. Nakon što je zarobe, Michelle izlažu grotesknim ritualima razotkrivanja: brijanju, premazivanju, ponižavanju i mučenju, ne bi li je primorali da prizna svoje navodno vanzemaljsko porijeklo. Simbolično, na dan pomračenja Mjeseca, zahtijevaju od nje da se obrati caru svoje planete i naredi povlačenje s Zemlje. Michelle, naravno, odbija da povjeruje da se to zaista dešava - kao što ne može da shvati ni logiku svojih otmičara, jer ona zvuči kao sve osim logičnog.

S druge strane, Teddiju sve zvuči savršeno smisleno – on je prošao put inicijacije na internetu i pronašao svoje usmjerenje – “Prošao sam kroz čitav spektar za pet godina. Alternativna desnica, alternativna ljevica, marksizam. Sve te glupave oznake. Krenuo sam gladan u kupovinu i kupio cijelu prodavnicu. Tražio sam na pogrešnim mjestima. Dok nisam našao vas”, govori on. Teddijevo lutanje nije politička tranzicija, nego simptom zasićenosti stvarnosti, gdje se ideologije konzumiraju kao na traci. On ne napušta jednu poziciju zbog druge; on napušta dosadu jednog algoritma zbog uzbuđenja drugog.

“Bugonia” je, kada sklonimo sve njene filozofske implikacije, i jako duhovit film. Lanthimosa ovdje ne zanima da li su likovi u pravu, nego nam radije želi pokazati da je ljudska rasa toliko toksična po planetu i po samu sebe da sve što čini – misleći da je dobro ili loše – jednostavno ne doprinosi nikakvom spasenju. On priču u potpunosti pretvara u duhovitu kritiku kapitalističkih figura moći koje, bez obzira na to jesu li vanzemaljci ili ne, pokazuju zapanjujući nedostatak empatije prema svemu što podsjeća na ljudsko. Rekla bih da je posrijedi parodija u onom pravom Bahtinovskom smislu - kao “parodično-travestijska riječ” ili “parodična stilizacija”, gdje ona imitira predložak, pri čemu izvrće njegov socijalno-etički registar, gdje je riječ o procesu aktivnog razumijevanja, tumačenja i vrednovanja tuđeg (Jang Joon-hwan) u subjektovom unutrašnjem govoru (Lanthimos), i gdje komičnost proizlazi iz nesklada između predmeta i načina oponašanja. U tom smislu, film ne prikazuje sukob između racionalnog i iracionalnog, nego sukob između dva režima smisla: onog koji se uporno drži realnosti (Michelle) i onog koji traži totalitet unutar fiktivnog, ali potpunog narativa (Teddy). Parodija proizlazi iz njihovog paralelnog, ali nepomirljivog postojanja: dok Michelle traži logiku tamo gdje je više nema, Teddy je pronalazi tamo gdje je nikada nije ni bilo.

Lica, emocije

Dok korejski film oscilira između paranoje i moguće istine, zadržavajući tračak spasa, “Bugonia” odbija taj prostor neizvjesnosti. Ovdje više nema pitanja “šta ako su u pravu?”; sama ta pomisao već je predmet ismijavanja. Lanthimos ide korak dalje, on sugeriše da ta bešćutnost nije izuzetak, već logičan proizvod sistema. Ako su “drugi” neljudski, onda su to jer su savršeno internalizovali ljudski ekonomski i etički kod. Možda najradikalniji aspekt filma jeste odbijanje katarze. Priča ne nudi razrješenje ni emocionalno pročišćenje. U tom smislu, ovo jeste parodija svijeta koji više nema nikakav luksuz ili moralni kompas. Kod Lanthimosa, svijet se ne može spasiti jer je sama ideja spasa već dio problema. Dva muškarca koji pokušavaju da ga spase nisu tragični heroji, nego parodične figure ljudske potrebe da sebe i dalje vidi kao mjeru svega, čak i onda kada je postalo očigledno da je ta mjera fatalno pogrešna.

Emma Stone u naslovnoj ulozi


/

Tehnički, Lanthimos se ovdje ne udaljava od svoje uobičajene estetike - od širokih kadrova do uznemirujućih close-upova. Lica postaju najjasniji prostori u koje se upisuju emocije. Plakat na kojem je obrijana glava Emme Stone, prekrivena medom, priziva Dreyerovu “Pasiju Joane d’Arc”, a meni je u jednom trenutku čak djelovao toliko uznemirujuće da je Stone u mom imaginariju zaličila na Annu, mučenicu iz francuskog filma “Martyrs” (2008), sa polumrtvim pogledom usmjerenim ka gore. Kako bilo, ekspresije su jako važan dio ovog filma i u njima se mogu iščitati i panika i paranoja, i laž i katastrofa – nema istine jer ona kao takva u ovom svijetu ne opstaje.

Kako radnja odmiče, na površinu izlaze razne Teddijeve lične traume i tajne, ali Lanthimos njima ne pridaje naročitu važnost. Radije je fokusiran na prokazivanje elita koje se predstavljaju kao racionalni, odgovorni i brižni stubovi društva, dok u suštini personifikuju najgore oblike kapitalizma. Iznimno su zanimljivi dijalozi koje vode Teddy i Michelle, gdje se sudaraju njihovi ideološki stavovi koji jako brzo prevazilaze pitanje sudbine čovječanstva i dosežu kosmičke razmjere. Njih dvoje stoje kao dvije nepomirljive ideološke projekcije savremenog svijeta: zatvoreni i radikalni sistemi vjerovanja, hranjeni algoritmima, teorijama o ravnoj Zemlji i beskonačnim istraživanjima. Ono što Lanthimos precizno detektuje jeste zatvorenost savremenih ideoloških matrica, uvjerenje da postoji samo jedna stvarnost i da svaka rasprava predstavlja prijetnju, a ne mogućnost razumijevanja. Film jasno sugeriše da je problem daleko kompleksniji od onoga što nam algoritmi nude, ali i da je fanatike gotovo nemoguće razuvjeriti, jer bi to podrazumijevalo priznanje da stvarnost nije pod njihovom kontrolom.

Dvije krajnosti

U samoj završnici, “Bugonia” se pretvara u skoro pa horor, sa nekim dosta brutalnim scenama, ali bez razrješenja koje bi nam ponudilo bilo kakav closure, već samo izbliza pogled na dvije slike svijeta (ili Amerike?). Lik koji utjelovljuje Emma Stone je upravo ta lažna verzija liberalnog prostora gdje se voze preskupi Mercedesi, sluša Sabrina Carpenter i imaju personalni treneri. Nasuprot njoj, Teddijeva ruralna zona djeluje kao rezervat: on vozi bicikl umjesto terenca, sluša Green Day i vježba jogu sa televizije jer mu nijedan drugi oblik brige za sebe nije dostupan.

Te dvije krajnosti - jedna kao hiperprodukcija svega, druga kao improvizovani sistem za preživljavanje - proizvode upravo taj ritam nasilja pri samom kraju koji djeluje i kao nužda i kao rutina. Nije važno ko je žrtva, a ko krvnik; u tom mehanizmu se svi rotiraju, kao da je nasilje jedino zajedničko jezgro njihovih svjetova. Lanthimos ne zauzima strane, nego u svom maniru pod nas podastire problem i ostavlja prostor za potencijalne diskusije jer rješenje još uvijek nismo pronašli.