FIlm “Bring Her Back”: Porodične traume i mračne tajne

“I’ve Spoken With An Angel. It Showed Me How I Can Be A Mother Again.”

- “Bring Her Back” (2025)

Braća Danny i Michael Philippou, reditelji zapaženog horor filma “Talk to Me” (2022), ponovo nam u okviru istog žanra donose jednu uznemirujuću i višeslojnu priču. “Bring Her Back”, iako nesumnjivo smješten u domen filma strave, jeste film koji u svojoj premisi i njenom sižeu kombinuje elemente psihološke drame i natprirodnog horora, kontinuirano nagovještavajući nešto zlokobno. Ovaj - kao i mnogi drugi filmovi iz A24 produkcije - koristi, a rekla bih i nemilosrdno eksploatiše, potencijal motiva traume i tugovanja kako bi njime objasnio izlete protagonista ka natprirodnom, demonskom i slično. Ovdje se spomenuto tematizuje kroz sudbinu brata i sestre koji nakon smrti roditelja bivaju smješteni u hraniteljsku porodicu gdje se ubrzo po njihovom dolasku počinju dešavati neobične i neobjašnjive stvari.

Opsesija i tuga

Andy (Billy Barratt) i njegova mlađa sestra Piper (Sora Wong) u film ulaze sa stravičnim otkrićem; u porodičnom domu zatiču oca (Stephen Phillips) kako mrtav leži u kupatilu. Ubrzo nakon toga oboje bivaju smješteni u dom hraniteljke Laure (Sally Hawkins), bivše socijalne radnice. U razgovoru Andija i Wendy (Sally-Anne Upton), druge socijalne radnice, saznajemo da je Laura izrazila želju da se brine samo za Piper - gotovo potpuno slijepu djevojku - ali Wendy ipak odlučuje da ih ne razdvoji, govoreći Andiju da će za tri mjeseca, kada bude punoljetan, moći aplicirati za njeno starateljstvo. Njih dvoje, koji pokazuju veliku emotivnu povezanost, odlučuju ostati kod Laure dok se zakonski imperativi ne ispune. Uprkos kasnijim pukotinama koje će se pojaviti u samom sižeu, ističem važnost ovog aspekta priče - predstavljanje izazova sa kojima se suočavaju mladi članovi porodice koja je ostala bez roditelja i ukazivanje na sve institucionalne propuste koji prate ionako mukotrpne procese borbe.

Njihov pokušaj da se prilagode u novom domu otežava upravo Laura, koja će učiniti sve da Piper ostane s njom, bez Andija. U to svakako ulaze i zastrašujući rituali koje ona provodi na drugom dječaku, nijemom Oliveru (Jonah Wren Phillips), za kojeg tvrdi da je njen nećak. Ubrzo ćemo saznati da se iza toga krije puno mračnija istina i da Piper nije slučajno tu. Laura je imala slijepu kćer Cathy (Mischa Heywood u flaschbackovima), koja se udavila u bazenu, i u Piper prepoznaje njen lik. Dalje će se film kretati u poprilično predvidivom maniru - Laura koja želi oživiti vlastitu kćer će napraviti sve da to postigne, pa i predati sebe bizarnom kultu i slijepo pratiti njihove upute za neki oblik uskrsnuća. “Razgovarala sam sa anđelom. Pokazao mi je kako mogu ponovo biti majka”, reći će ona.

Konstrukcija glavne priče i njoj pripadajuća tenzija oslanjaju se na adolescentsku potrebu za pripadanjem, sa jedne strane i opsesivnu, gotovo patološku nemogućnost majke da se pomiri sa gubitkom svoje kćeri. Pretjerano breme simbolike - kako smo već navikli od A24 - nažalost, uspijeva u dobroj mjeri ugušiti natprirodni dio filma koji nije u potpunosti razrađen. Porijeklo kulta nije poznato, do kraja se nećemo uvijek uspjeti snaći sa tim ko je u čijem tijelu i ko, zaboga, sve kontroliše. Jasno je da se akcenat premjestio na unutrašnje motive svih likova, ali je uvođenje nadnaravnog u priču, otežalo umjesto da olakša razumijevanje te motivacije. Čini mi se da su se scenarističke mane pokušale nadomjestiti misterioznošću koja prati VHS kasete na kojima Laura gleda kako se mrtvi vraćaju u život. “Talk to Me” je imao sasvim dobro objašnjen taj dio pa smo mogli shvatiti i prihvatiti ono što se dešava, dok se ovdje dosta toga čini nedovršenim.

Ulogom Laure Sally Hawkins je ustvari “ukrala šou”, jer se u njenom liku prelamaju i narativni dio i pažljivo psihološko nijasiranje ukupnog filma. Već pri njenom prvom pojavljivanju prisutan je osjećaj nelagode, nečega suptilno pomjerenog u njenom ponašanju koje je u isto vrijeme toplo i srdačno, a opet sugeriše i potisnutu prijetnju. Vidljivo je to, i valja pohvaliti taj aspekt, u izuzetno preciznim i minucioznim kadrovima njenog pogleda i suptilnih pokreta. Kako Laura progresivno gubi kontrolu nad sopstvenim ponašanjem, glumačka interpretacija postaje sve više fragmentisana i neurotična, što jasno signalizuje nadolazeći (narativni) slom. Ta transformacija izvedena je s izuzetnom preciznošću i minimalnim tehničkim sredstvima, potvrđujući visok stepen glumačke discipline. Uz ovo prilažem i jedan fun fact koji spomenuto može bolje objasniti i rasvijetliti. Naime, Hawkins je na set donosila lične predmete, oblikujući Laurin prostor kroz fizičke detalje, i ostajala u ulozi mimo formalnih snimanja - tzv. method acting.

Potisnuta prijetnja

Tehnički aspekti filma su tako ponajviše podređeni onim trenucima u kojima se ništa veliko ne dešava - zvučni zapisi disanja, struganja i grebanja, stvaraju napetost i osjećaj nelagode, pokret kamere je uglavnom sveden na prikazivanje tog simboličkog, psihološkog efekta. Ipak, iako je scena ekstremnog nasilja u filmu malo, kada se jedna od njih pojavi - ostaje duboko u sjećanju zbog svoje bizarnosti i brutalnosti. Naročito je zanimljivo posmatrati sekvence posvećene Piper, čiji je vid značajno oštećen. Tada se boje i konture zamagle jer je važno da određenu situaciju percipiramo na njen način. Kasniji povratak na normalnu vizualnu percepciju na kraju kadrova dodatno pojačava osjećaj nelagode koji nam govori da nešto u Laurinom domu nije kako treba. Nešto je nepovratno iščašeno.

Kako bilo, završavajući tekst shvatam kako je stvarno šteta da tim dobro izvedenim vizualijama i audioelementima nije pridružena smislenija i koherentnija priča - ne nužno inovativnija već na drugačiji način ispričana, jer “Bring Her Back” nesumnjivo predstavlja svoje reditelje u najboljem svjetlu i na prostoru na kojem se najugodnije osjećaju - na polju intenzivnog horora - u kombinaciji sa emocijom koju izaziva najstvarnija stvarnost, naša stvarnost.