ČITANJE (U)SEBI: Portret noći slikan tišinom

”Esej o noći”, Marko Pogačar, VBZ, 2025.

“Esej o noći” Marka Pogačara višeslojna je i hibridna književna građevina koja se pred čitaocem pojavljuje kao kompleksna kompoziciona igračka, pisac je neprestano rasklapa i sklapa, tražeći u njenim ponorima, zakrivljenim uglovima, izgubljenim fragmentima, tamama i sjenama način kako obuhvatiti noć kao krunski dokaz da još uvijek jesmo, da postojimo, da nije sve sažgano i zgužvano besprizornim reklamnim neonom i napadnom vidljivošću, koja provaljuje svojim agresivnim nasrtajima u percepciju svega onoga što nas čini bićima koja nisu zaboravila osjećati i sjećati se, izaći iz prozaičnih kadrova kontaminirane svakodnevice i kodiranih oblika ponašanja.

Treptaj izmještenosti

Pogačareva književnost u svojim magistralnim linijama i pored ove knjige jeste usmjerena prije svega na probijanje opne duplog dna okoštalosti, svake vrste sputanosti u izrazu i jeziku. Bilo da piše poeziju, esej ili putopisnu prozu, ovaj autor ne pristaje na doslovnu žanrovsku podjelu, već u prevazilaženju trendovskih opštih mjesta traži način kako književnosti koju stvara priskrbiti treptaj izmještenosti, ne pristajući na persiflaže autofikcije ili ispovjedno pismo sa opterećujućim viškom anegdotalnosti.

Tako je i u pogledu “Eseja o noći”, on je istinski promišljen narativ, ali ne programski sputan, već intelektualno akribično usmjeren na otkrivanje zatamnjenih oblika spoznaje, zagledan duboko u sebe, solilokvijski tražeći moguće odgovore u prostranstvima noći. Knjiga je to čiji je, dakle, jedini sagovornik noć sama, ona kao prostor izmijenjene stvarnosti, kada se svi obrisi zamagljuju, stvari i događaji dobijaju drugačije konture i značenja; nesanice, oniričnosti i košmari nas ovdje dovode do pomjerene percepcije, zahtijevajući viši red budnosti, vrtoglave somnabulne skokove pred kojima se suočava sa odrazom u zrcalu kojeg nema, koje neprestano iščezava, otvarajući u srcu lavirinte mogućeg, koji vode u susrete drugačije vrste. To je prilika da se oslušne sebe, čuje tišinu u svojim mislima, ali i prepusti buci i krikovima da odsviraju svoje simfonije, stapajući se u jedinstven oblik literarnog iskaza, koji od nas traži prepuštanje matici, bez potrebe da kormilarimo i unaprijed premišljamo kuda će nas odvesti. I to jeste važna rijetkost ovog teksta, u vremenu kada kroz knjige, uz česte banalizacije i pojednostavljivanja u njima, prolazimo kao kroz mutnu vodu dosade, Pogačar traži čitaoca čija pažnja će biti usmjerena na otkrivanje u sebi onih podražaja zaumlja, bez bilo kakvih štaka i ključeva. Pokret mora biti čvrst, a vrata možda ne postoje. U tu se šumu morate zaputiti sami, pred tim se mrakom možete uhvatiti samo za vlasitu ruku. Ili, riječima iz knjige: Tako je i ovaj esej (koji to nije), s potragom kao strukturom i intuitivnom, spontanom spoznajom kao ishodom, zapravo putopis, reportaža s dugotrajnog putovanja po području noći. U doba kada je sve do perverzije izloženo pogledu i svedeno na svoju sliku, samo putopis po noći možda može imati smisla.

Sam naslov upućuje nas na strukturu koja se već sa prvom rečenicom ove knjige, koja je znalački melanž između fikcije, memoara, eseja, putopisa i poezije, sve to jeste, ali i nije, otima svakoj jednoznačnoj i provizornoj utemeljenosti, već postaje stalna antinomijska potraga, hrvanje sa jezikom, sa riječju i izrazom. I to u okvirima noći, onog prostora gdje se čitanje i pisanje, misao o književnosti uopšte, njenom izvorištu, sudara sa nasrtajima njenog dnevnog opozita. Sve što jeste dnevno doima se ovdje kao opetovani pritisak egzistencije, tek u mraku, u njegovom osvajanju, ali i strahom pred njim, može se sagledati šire ono što je bilo i što može biti, pokušati doseći ono što dnevnom čovjeku neprestano izmiče, ostaje mu nedohvatno. Književnost u tom smislu postaje onaj nužni tunel za okrepljenje, kroz obilje citata, interliterarnih premreženih ponornica, kroz razgovore u sebi sa onim davno prošlim, ali i savremenicima, Pogačar stvara amalgam različitih književnih tekstova, koji supostoje sa njegovim pismom, a svi se opet odnose na noćnike.

Tekstovi drugih u “Eseju o noći” jesu protagonisti, s njima se produbljuje noć, kao osvojena uzvisina rijetkih, spremnih igrati se maskama i prigrliti vlastite strahove. Ponirao sam kroz tu melasu, zapisaće Marko Pogačar, kao kamen bačen u bunar, srljajući ususret površini kroz truležnim plinovima zasićen zrak, u tišini do same točke susreta, jedne lake ali divljačke kapi. Oko oblutka je, međutim, bio omotan papir, kao u onoj već pomalo smetnutoj igri, papir krhak i potrošan, ali jači. Moguće da je na njemu ostao ispisan tekst ove priče. Dok sam ga sricao, prožimao me snažan osjećaj da je sve privremeno, i istodobno upravo nepodnošljivo trajno. Posljednji proljetni dan približio se na domet daha, na valu vrućine koja topi labela. Izbijala je, dakle, vrebala ona najkraća noć, neodgodivo, i to me nakratko izbezumilo. Nisam bio siguran jesam li našao ono što tražim.

Ljuljačka prvotnih spoznaja

Pogačar u svom prepoznatljivom stilu, opet pomjerajući granicu, inicijalno uvijek pjesnički intoniranom, u ovoj knjizi stoga traži način kako obuhvatiti, izraziti pitanje noći, tame oko nas, tame u nama, njihovog preplitanja i prelamanja. Miješaju se vremena, teku usporedo, gradovi se stapaju jedni u druge, krše se sjećanja i pamćenje, djetinjstvo se ljulja na ljuljački prvotnih spoznaja, koje zatim urastaju u zrelost kao grubi usjeci lanca u dlanove. Uvijek na prelazu, na onom jezičku kojim se vaga prokleta mogućnost izbora, ovaj nas pisac, kroz zavjetrine i izloženost bjesomučnim burama, poziva da iskoračimo iz svake ziheraške udobnosti, gledajući ispred sebe u špiljsku tamu, tu neprobojnu tintu sveopšte noći što se nepregledno širi oko nas.

“Esej o noći” tako je intelektualna igra koja za polazište ima sobu iz koje autor u sudaru onog proživljenog, iskustvenog, čitalačkog, proputovanog, traži utemeljenje, svoje mjesto i ne odbija nelagode. Jer one jesu jedna od sastavnica svega što nas činiti takvima kakvi smo. Pitanje je koliko možemo obujmiti, gdje zakoračiti, sa čime se sagledati. Sve vrijeme, pri tome, prati nas kroz ovu knjigu nešto karnevalski zamračeno, istovremeno uzvišeno i jezivo, da bi svoj krešendo i smiraj dobilo u jednom indijskom pasažu, uz Ganges, gdje se stapaju život i smrt, u koloplet vatre i pepela:

Grad Dobre Smrti sterao se za mojim leđima. Primordijalni labirint otvorenih kanala, mračnih dvorišta i budžaka; gubavci na svojim prikolicama, umorne kobre koje krotitelji šamaraju, pušionice opijuma, majmuni, hramovi, Hanuman koji se busa u prsa i, visoko nad svim, ludilo dječjih papirnih zmajeva. Neprestano gore lomače s mrtvima. Krave preživaju girlande strgnute s tijela, poneki pas dohvati pougljenjen gležanj, lubanju raskoli težak bambusov štap. Raskošni crni pijevci urlaju svoje pozive, uvijek u pravi čas, jer sasvim moguće sviće nekakva neopisiva zora, samo ne za nas; za nas, naravno, ne. Prije nego što se pepeo sruči u rijeku, sveti se ljudi njime posipaju i mažu, zatim još jedno obredno pranje, prljava voda u ustima, i već naredno tijelo biva predano plamenu.