O filmu "Eddington": Pred nama je politički horor koji hvata Ameriku u trenutku njene neuroze

”There is no truth on the level that you and me live at.”

- “Eddington” (2025)

Ari Aster je snimio svoj najbolji film. Ta rečenica djeluje gotovo banalno, ali ne postoji nijedna druga kojom bih mogla započeti ovaj tekst jer je ona najprikladnija i lijepo oslikava uspon jednog od najzanimljivijih savremenih američkih filmskih autora. Njegov rediteljski senzibilitet, sposobnost da prikaže strah i užas u svakoj pa i naizgled banalnoj priči, postali su prepoznatljiv dio gotovo svih njegovih filmova – “Hereditary” (2018), “Midsommar” (2019), pa do posljednjeg “Beau is Afraid” (2023). Joaquin Phoenix, koji je kao Beau odigrao tročasovnu studiju nervnog sloma, pojavljuje se kao asmatični šerif u Asterovom novom filmu “Eddington”, premijerno prikazanom u glavnom takmičarskom programu Cannesa. Radi se o nesumnjivo Asterovom najzrelijem radu do sada: grotesknoj, ciničnoj paraboli o Americi koja je u isto vrijeme mit, trauma i reality show. U “Eddingtonu” se Asterov senzibilitet pretvara u nešto šire i politički preciznije: film u kojem klaustrofobija više nije samo unutrašnje stanje već ona oslikava postojeću društvenu klimu.

Slika Amerike na rubu raspada
/

Teorije zavjere i raspad zajednice

Dakle, radnja “Eddingtona” je smještena u 2020. godinu, u istoimenom izmišljenom gradiću nedaleko od Albuquerquija, nekadašnjem rudarskom gradu koji sada ulaže u izgradnju ogromnog data centra. Ovaj industrijski projekat intenzivira sukob šerifa Joea Crossa (Phoenix) koji odbija da nosi masku usred pandemije Covida i populističkog gradonačelnika Teda Garcie (Pedro Pascal). Njih dvojicu veže još jedna važna stvar: šerifova žena Louise (Emma Stone) je u prošlosti i kao jako mlada imala aferu sa gradonačelnikom. Louise izrađuje lutke dok je njena majka Dawn (Deirdre O’Connell), koja živi sa njima, obuzeta teorijama zavjera. Ona radi svoja istraživanja, što podrazumijeva sve što se može naći na 4Chanu i Qanonu. Louise ipak nekako balansira između naslijeđenog ludila i društvenog pritiska, ali bez mogućnosti da pronađe čvrsto tlo pod nogama. U svemu tome, upoznaje sektaškog vođu Vernona (Austin Butler) koji propovijeda o satanističkim, pedofilskim mrežama, dok u isto vrijeme prodaje kurseve duhovne samopomoći. Vernon shvata da je u današnjem vremenu bitnija dobro upakovana iluzija od istine i s tom logikom uspijeva pridobiti Louise. Aster na tom primjeru pokazuje kako se cijela porodica raspada pod pritiskom viralnih paranoja koje su postale jednako stvarne kao i Covid.

Grad tako ubrzo postaje poprište borbe za vlast, dodatno ograničen Covid-restrikcijama i rapidnim širenjem pokreta “Black Lives Matter” koji će na ulice donijeti krvave nerede. Šerif Cross se u takvoj atmosferi odluči kandidovati za gradonačelnika. Svoj policijski automobil prekriva parolama: od “Prestanite krasti” do “Oslobodite Tibet”, “Spasite kitove” i “Izgradite zid”. Za njega je svaka parola prikladna jer njemu daje tu očajnički željenu iluziju pripadanja. Njegova ideologija je više poza nego politički stav i zato je on idealni građanin ovog doba.

Eddington izgleda kao gradić kakve odavno poznajemo sa ekrana, sa drvenim verandama, trotoarima koji vode ka istim barovima i crkvama, i ljudima koji se međusobno poznaju i znaju sve jedni o drugima, od lijepih stvari do mračnih tajni. Tamo žive suprematisti i “woke” aktivisti, antivakseri i drugi teoretičari zavjera jer Aster ne postavlja priču oko jednog sukoba: svi su protiv svih. Jedna od upečatljivih epizoda prikazuje mlade bijelce kako u provincijskom gradiću organizuju Black Lives Matter protest – iako u gradu gotovo da nema Afroamerikanaca, dok teoretičari zavjera, s druge strane, drže govore o globalnim pedofilskim mrežama i satonistima u vladi, a Eddington se polako pretvara u gradić-presliku današnje Amerike. Aster se ruga njihovom performativnom aktivizmu, očajničkoj potrebi da odigraju ulogu “ratnika socijalne pravde” radi lične promocije (scena u kojoj mladi bijelac pokušava impresionirati djevojku opsjednutu kompleksom bijelog spasitelja).

Reditelj koristi taj haos i u tome potpuno izvrće logiku klasičnog vesterna na koji se u mnogome oslanja. Sukob se više ne vodi na otvorenom prostoru, već u skučenosti dnevnih soba i dvorišta. Umjesto velikih junaka, tu su obični ljudi, uhvaćeni u trenutku kada se čini kao da se svijet urušava i da im prijeti opasnost koju ne mogu imenovati. U svemu tome, oružje se pokazje kao jedini način na koji se može povratiti kontrola. Naravno, iluzorno je tako uopšte i razmišljati, ali upravo je to ono što održava drugu polovicu filma na površini. Svaka mala provokacija, slučajan susret ili nesporazum mogu prerasti i prelaze u nasilje. Ali ono što ovu priču čini posebno zastrašujućom nije čak ni samo to što se utopila u krvi, već postepeno odsustvo povjerenja u zajednicu. Niko više nikome ne vjeruje, a nasilje prestaje da djeluje kao izuzetak i postaje nova svakodnevica.

Radnja "Eddingtona" je smještena u 2020. godinu
/

Zatrpavanje do iznemoglosti

Film tako neminovno postaje prenatrpan, neravnomjeran, ponekad zamoran: ali upravo to i jest njegova poenta. Kao što nas društvene mreže zatrpavaju do iznemoglosti, kao što se logika današnjeg javnog diskursa raspada u lavini različitih mišljenja i instant-reakcija, tako se i “Eddington” namjerno otima kontroli. To je film koji se, usred silnih vlastitih digresija, pretvara u dijagnozu: ovo je vrijeme u kojem se svi osjećamo izgubljeno: ovo nije tek satira američke paranoje, niti samo kritika društva koje je podjednako ovisno o oružju i o društvenim mrežama: ovo je, zapravo, film o trenutku u kojem je svaka razlika između društvene patologije i onoga što zovemo normalnim nestala i gdje ta slika Amerike na rubu raspada time više ne djeluje kao metafora: ona je već karikatura, groteskni autoportret nacije koja se potrudila da sebe pretvori u mem.

“Eddington” nesumnjivo traži publiku koja je spremna prepoznati vlastite strahove i paranoje u priči koju nam nudi. Pred nama je u suštini politički horor koji hvata Ameriku u trenutku njene neuroze – zemlju idealizovane demokratije i Drugog amandmana, koja se raspada između Trumpove ideologije i impotentnih liberalista. Aster nikoga ne štedi i nijedan njegov lik ne zaslužuje saosjećanje; njegova je kritika nemilosrdna prema svima. I kako privodim tekst kraju, shvatam da “Eddington” nije samo najbolje što nam je Aster od sebe ponudio nego je i film koji izlazi u trenutku u kojem postpandemijska era u kojoj je mišljenje zasnovano na teorijama zavjere i alternativnim istinama, što je postalo mainstream: “Eddington” je jedan podsjetnik da ništa još nije gotovo.