Strah, sram i licemjerje

- Do you still talk to your family? Do they know you do this?

- Does your family know you’re here?”

- “Anora” (2024)

Američki reditelj Sean Baker, autor filmova “Take Out” (2004), “Prince of Broadway” (2008), “Starlet” (2012), “Tangerine” (2015), “The Florida Project” (2017) i “Red Rocket” (2021), u svom posljednjem filmu “Anora” fokusira se na junakinju sa socijalne margine kojoj se zbog jednog susreta mijenja život. Anora (Mikey Madison), koja više voli da je zovu Ani, striptizeta iz Brooklyna, jedne večeri upozna Ivana (Mark Eydelshteyn), sina ruskog oligarha, sa kojim ulazi u intimniji odnos od onog koji samo podrazumijeva “ples u krilu”. Ubrzo ona ostaje noćiti kod njega, zajedno provode dane i burne noći, sve do trenutka kada odu u Las Vegas i tamo se vjenčaju. U tom trenutku njena bajka se pretvara u noćnu moru jer će se ispostaviti da je Ivan ipak samo “razmaženo derište” i marioneta u rukama svojih imućnih i uticajnih roditelja. (Ani će Ivanovoj majci reći da su se oženili jer je njen sin htio razbjesniti svoju majku koju toliko mrzi.) Film je osvojio Zlatnu palmu na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu, a publici je predstavljen kao priča naspram koje će nam se, sada već kultni klasik devedesetih, film “Pretty Woman” (1990), sa Juliom Roberts i Richardom Gerom u glavnim ulogama, činiti kao film izašao pod Disneyevim okriljem.

Svijet za sebe

Nakon što Ivanov otac sazna za njihov brak, na vrata raskošne vile prvo dolaze trojica tjelohranitelja koja su “zadužena” za Ivanovu sigurnost jer su mu roditelji previše zauzeti sobom da bi se uopšte bavili sinom koji je otišao u Ameriku. Dinamika drugog dijela filma u potpunosti odgovara nervoznoj i užurbanoj potrazi za Ivanom, koji, nakon što je trojac upao u kuću u kojoj je bio sa Anorom, bježi u nepoznatom pravcu. Ali, umjesto neke otrcane i zauvijek klišeizirane matrice romantičnih filmova, fokus se premješta na dinamiku odnosa između Anore i galamdžija -Igora (Yura Borisov), Torosa (Karren Karagulian) i Garnika (Vache Tovmasyan) ˗ ekipe koja će podijeliti mnogo nasilnih, ali i zanimljivih i svakako komički potentnih trenutaka. Kao gledateljici, ovaj dio je bio i najzanimljiviji jer odlično pokazuje koliko su svi oni drugačiji od Ivana i njegovih roditelja - svijet za sebe.

Dakle, njih četvero pripadaju istoj grupi ljudi - ne nužno po socijalnom staležu - ali svakako grupi onih koji će uvijek stajati nasuprot beskrupuloznim bogatašima, raznoraznih kapitalista koji se cijeli život određuju prema novcu koji posjeduju. Oni sa Anorom dijele daleko više negoli sa svojim poslodavcima, iako je na početku tretiraju kao “prljavu prostitutku”. Kada se siže krene razvijati u pravcu raspada Anorinog i Ivanovog braka i njegovih posljedica, te kada njegovi roditelji uđu u okvir te naizgled idilične slike, tada se razotkriva i prava priroda Ivanovog karaktera - umišljenog bogatog klinca. Važno mi je naglasiti kako Baker ni u jednom trenutku ne zauzima stranu, ne osuđuje ono što je za mnoge moralno posrnuće striperskog posla, a sa druge strane film nikada ne prelazi granice dobrog ukusa ili se primiče pornografiji. Tome doprinosi komički potencijal koji se razvija sa uvođenjem spomenute trojice likova koji su skoro pa stereotipni predstavnici svojih uloga/funkcija.

Režija, scenarij i uopšte estetske postavke filma vrijedi pohvaliti/IMDB

U pauzi napete potrage za Ivanom, dok budu sjedili u restoranu, Toros će prići grupi mladih ljudi kako bi ih kritikovao.

“Smučila mi se vaša generacija. Pogledajte se. Ne poštujete starije, ne poštujete autoritet, nemate ciljeve u životu. Jedini cilj vam je da kupite kul patike. To je sve. Iskreno, šta je sa vama? Zašto me ne poslušate? Nemate radnu naviku. Lijeni ste, glupi. Ne razumijem. Ja radim od svoje šesnaeste godine. Šta je sa vama? Samo visite na tom Tik taku i Instagramu.”

Tako ono što bi trebalo da bude glavni šef ili neki drugi siledžija, ustvari postaje skoro pa karikatura svoje funkcije i svakako doprinosi svojevrsnom rasterećenju Anorine mučne sudbine. Dakle, uspjeh se ovdje krije u idealnom balansu - “Anora” je istovremeno i zabavan i tjeskoban film; dovoljno pametan da dobro barata sa kompleksnim temama, ali olakšavajući ih komedijom kako ne bi postale preopterećenje i skliznule u dosadnu, sporu priču o moraliziranju. Opet, “Anori” ne nedostaje društveni i kritički komentar koji organski proizlazi iz cjelokupne postavke osnovne priče, a nije samo njen nakalemljeni dio.

Ovo je i sasvim dobro orkestriran akcijski film, naročito u njegovoj drugoj polovini. Scene brze jurnjave se smjenjuju, likovi kontinuirano brbljaju i jedni druge ne slušaju, a kada slušaju, iz njih izlaze uglavnom psovke. Gledatelj se nalazi u poziciji aktivnog posmatrača različitih priča i svjedoči slici sukoba različitih klasa. Naspram priče o rasipništvu i gluposti koji nesumnjivo karakterišu Ivana, stoje četiri lika koja nisu samo njihova suprotnost nego i oni čija je uloga u stvarnosti zapravo da služe ovim prvim.

Klasna borba

Anora je tragična junakinja koja je u startu određena svojim zanimanjem i zbog kojeg drugi oko nje neće prezati ni od čega da je iskoriste ili povrijede. Posljednja scena u filmu pokazuje u kojoj je mjeri ona podređena svom tijelu, u negativno konotiranom smislu. Barker ne osuđuje, ali baca rukavicu u lice licemjernom društvu koje to radi. Svakodnevnica stvarnosti u kojoj Anora živi jeste u osudi nje i njoj sličnih, ali ne samo to već i u potpunoj dehumanizaciji koja se dešava od trenutka kada Ivanovi roditelji saznaju za njihov brak. Je li ovo film o tome kako djevojka sa dna društvene ljestvice i prezrena od većine nikada neće pronaći supružničku sreću sa nekim ko ima mnogo novca i dio je nekakvog višeg staleža? Nipošto. Ovo je film o lošim odlukama, lošim, ali i dobrim ljudima, gdje je klasna borba dobra podloga za tu ideju, ali svakako nije film o (poželjnim) profesijama.

Režija, scenarij i uopšte estetske postavke filma vrijedi pohvaliti i tu je kontinuitet itekako vidljiv - od prvih scena koje odražavaju ljubavnu priču do akcijskih, snimljenih skoro pa u stilu filmova Guya Ritchija. Sumorne boje koje odgovaraju njujorškoj hladnoći kontrastiraju sa blještavilom i crvenim bojama striptiz-kluba, a brzina smjene kadrova se intenzivira kako se udaljavamo od idile, a približavamo akcijskom filmu potjere. Jukstapozicija međusobno suprotstavljenih staleža u “Anori” nam pokazuje da, ma koliko da je ova priča dio filmske fikcije, i dalje je veoma blizu stvarnosti koja je negdje i nečija svakodnevnica.