Prije 100 godina, naučnici su predviđali da ćemo živjeti 1.000 godina: Koliko smo napredovali
Kad je kanadski ljekar Frederick Grant Banting 1921. godine uspio izolovati inzulin iz životinjskog tkiva, njegova otkrića zauvijek su promijenila borbu protiv dijabetesa. Prije toga, ova bolest je odnosila živote više od 80 posto djece oboljele prije puberteta. Bantingovo rješenje zamijenilo je dotadašnji, često otrovni lijek – kozju rutvicu, biljku poznatu po svojstvu snižavanja šećera u krvi. Ovaj proboj došao je u vrijeme kad je medicina doživljavala talas optimizma, jer su novi naučni alati i znanja sve brže otkrivali tajne ljudskog tijela, bolesti i starenja.
Temelji ovog optimizma postavljani su decenijama. Još 1880-ih otkrivene su bakterije, što je otvorilo zlatno doba bakteriologije i spasilo milione kroz vakcine. Riječ „vitamini“ skovao je poljski biohemičar Casimir Funk početkom 20. stoljeća, povezujući nedostatak ključnih nutrijenata s bolestima poput rahitisa, skorbuta i beriberija. U isto vrijeme, anestetici su pretvorili hirurgiju iz krvave improvizacije s minimalnim šansama za preživljavanje u precizne operacije u sterilnim salama. Korak po korak, medicina je izgledala kao sila koja pobjeđuje najupornije ljudske bolesti i produžava život.
Do jula 1925. novinar Popular Sciencea John E. Lodge usudio se maštati o ljudima koji bi mogli živjeti i po hiljadu godina. Pišući tada, Lodge je tvrdio da bi zamjena istrošenih enzima, presađivanje organa ili manipulacija „vitalnom iskrom“ mogli omogućiti čovjeku da zaustavi starenje i prevari smrt.
Stoljeće kasnije, nismo tu gdje su tada sanjali, ali opsesija besmrtnošću ostala je jednako snažna. Dok su se nekad ljudi divili inzulinu, vakcinama i vitaminima, današnje nade polažu se u uređivanje gena, ćelijsko reprogramiranje i imunoterapiju. Od biohakera koji ubrizgavaju matične ćelije do milijardera poput Bryana Johnsona koji krvnom plazmom, senzorima i rigoroznom ishranom pokušavaju prevariti starenje – potraga za eliksirom života nije nestala, samo je postala složenija.
Ipak, ne može se poreći koliko smo napredovali. Prosječan životni vijek u SAD-u 1925. iznosio je 58 godina, dok je danas 78,4. Možda djeluje skromno u poređenju s grandioznim snovima iz prošlog vijeka, ali trend pokazuje da bi prosječan čovjek u sljedećih sto godina mogao dočekivati stotu. Optimizam se zasniva i na tome što istraživači već danas eksperimentalno pomjeraju granice: u Singapuru su miševima produžili život za četvrtinu blokirajući protein interleukin-11, dok naučnici na Univerzitetu u Rochesteru uspješno prenose gen dugovječnosti s golih krtica na miševe.
Paradoksalno, stotinu godina nakon Bantinga, biljka kozja rutvica ponovo se vraća u igru – ovaj put kroz lijek metformin, jedan od vodećih u borbi protiv dijabetesa tipa 2. I dok se nekad koristila za povećanje mlijeka kod stoke i liječenje kuge, danas istraživači otkrivaju da bi metformin mogao usporavati procese staničnog starenja, sprječavati upale i bolesti povezane sa starošću.
Priča o staničnom starenju vuče korijene još iz 19. stoljeća, kada je biolog August Weismann tvrdio da ljudske ćelije imaju ograničen broj dijeljenja. Šezdesetih je to potvrđeno, a danas naučnici pokušavaju zaustaviti i preokrenuti starenje ćelija, oslanjajući se na ideje koje je 1980-ih oživio nobelovac Shinya Yamanaka – kako zrele ćelije vratiti u embrionalno stanje i tako omogućiti njihovu regeneraciju.
Ali uprkos svemu, još nismo ni blizu hiljadugodišnjeg vijeka. Većina obećavajućih intervencija funkcioniše samo u kontrolisanim laboratorijama ili na kratkovječnim životinjama. Čak i kad bi se tehnologije prenijele na ljude, otvorila bi se cijela lavina pitanja: ko bi imao pristup produženju života, kako bi funkcionisala društva s ljudima koji žive tri ili četiri vijeka, i kakav bi psihološki teret nosila takva dugovječnost?
Optimizam iz 1925. možda nije bio pogrešan, nego samo preuranjen. I dalje bi mogao biti – ali lekcija posljednjih stotinu godina je jasna: produženje života ide sporo, nesigurno i često nas podsjeća koliko smo krhki. U međuvremenu smo decenijama produžili prosječni životni vijek, pretvorili smrtonosne bolesti u hronične i znatno poboljšali kvalitet starosti. To nije vječnost – ali nije ni mali uspjeh.
