Pjesnička knjiga "Međugorje" Ivice Đikića: Tajni užitak tmine

Ivica Đikić, “Međugorje”, Fraktura, 2026.

Zasigurno važan, ali istovremeno i jedan od osjetljivijih elemenata našeg kulturnog i religijskog imaginarija jeste Međugorje, mjesto ukazanja i hodočašća. Ivica Đikić za naslov svoje druge zbirke poezije bira upravo Međugorje, ali već nakon nekoliko pjesama postaje jasno da će taj konkretni geografski prostor ipak ustupiti mjesto čovjeku i njegovom životu sastavljenom od sjećanja, vjere, sumnje, ljubavi, gubitaka i pripadanja. Međugorje je ovdje neka vrsta metafizičke raskrsnice na kojoj se sijeku djetinjstvo i odraslo doba, privatna i kolektivna trauma, dom i odlazak iz njega, bolest i nada u ozdravljenje, istorija i lično sjećanje. Zbirka je sastavljena iz šest ciklusa: “Jedan dugi tren”, “Osveta voda”, “Ispravljeni stihovi”, “Klepet krila”, “Izrazi poraza” i “Glasovi”, koji različitim intenzitetom meandriraju oko velikih tematskih osi: intime i svega što joj pripada, ratne traume Hercegovine i Bosne, te očinstva i odnosa sa kćeri.

Poezija između privatnog i kolektivnog

Jedan od češćih i prepoznatljivijih postupaka zbirke jeste ugrađivanje činjeničnog, sirovog dokumenta u pjesničko tkivo. U pjesmi “Kazna” prenosi se školski disciplinski zapisnik iz 1981. godine o svađi dviju učenica u Duvnu oko fratara i hodže, da bi se sve završilo kratkim, ali efektnim iskazom: “Deset godina kasnije počeo je rat.” Mehanika eskalacije nacionalizma, od dječje prepirke do ratnog nasilja, opisana je bez ijednog epiteta na kakve smo navikli u poeziji koja govori o ratu. Đikić gotovo doslovno montira slike stvarnosti koja je sama po sebi dovoljno sugestivna, svodeći tako pjesničku intervenciju na minimum. Sličan postupak možemo iščitati i u pjesmi “Diplome”, gdje je egzekucija dvjesto muškaraca ispričana gotovo kao anegdota: poziv “ponesite diplome”, odnosno laž kojom se žrtve mame na stratište, pokazuje da je poetsko posredovanje često tek blaga stilizacija onoga što bi, u određenim slučajevima, gotovo jednako dobro funkcionisalo i kao proza. A Đikić očigledno svjesno računa na snagu takvog materijala i na činjenicu da se u njegovom slučaju poezija ne mora uvijek dokazivati metaforom. Prozni registar iz kojeg autor primarno dolazi ovdje se prevodi u pjesnički prostor, pritom zadržavajući njegovu konkretnost i oslonjenost na stvarni događaj.

Isti princip javlja se i u pjesmi “Srebrenica”, u obraćanju suprugama, odnosno prijateljicama pukovnika Ljubiše Beare, sa ironičnim obrtom formalnog izraza u završnom stihu: “Primite izraze mog najdubljeg poraza.” Naslov cijelog ciklusa “Izrazi poraza” gradi se upravo na toj igri riječi: umjesto uobičajenih “izraza saučešća”, dobijamo “izraze poraza”, gdje se etička težina teme sudara sa hladnoćom administrativnog jezika, pa odsustvo saosjećanja postaje dio same poente cijelog ciklusa koji, između ostalih, čine i pjesme “Bleiburg” i “Jasenovac”. Nema u tim stihovima ništa do zapažanja očiglednog - to su sve naši najveći izrazi poraza.

Dok se u ovim pjesmama Đikić oslanja na dokumente i činjenice, pa je i izraz skoro pa novinarski ekonomičan, u ciklusima “Klepet krila” i “Glasovi” zbirka se oslobađa dokumentaristike i ulazi u intimniji prostor. U pjesmi “Patke” djevojčica svako jutro u supermarketu trči prema odjelu s bijelim plastičnim patkicama i maše im uz jednostavno “Bog, patkice, bog”, i to je jedna čista i nježna scena, gotovo bez ikakvog komentara. “Paun” tu ide korak dalje: u njemu je kći, koja “ne poima izdaju rat smrt rođenje/naciju i vjeru”, prikazana kao svojevrsni kontrapunkt cijeloj knjizi jer nije neposredno kontaminirana istorijskom traumom niti može razumjeti sve velike riječi svijeta, poput nacije, vjere, rata, izdaje, pa čak i smrti. U istom ključu treba čitati i proznu minijaturu “Rastanak”, uspavljivanje starog psa pred djevojčicom koja još ne razumije smrt - “njezino vrijeme nema kazaljke, nema brane i brazde, nema početak i kraj” - a u kojoj autor vrlo precizno kontroliše emociju koju gradi kroz fizičke detalje: rosne poglede “poput boce piva u frižideru”, pseće usne koje se “zadnji put” stežu u pokušaju umiljavanja, umjesto kroz direktno imenovanje tuge.

Knjiga "Međugorje" u izdanju Frakture/

(Život) u napuklinama jezika

Ciklusi koji tematizuju ljubav i intimno donose svedeniju stranu zbirke, i tu velike društvene teme ustupaju mjesto partnerskim odnosima, čežnji, rastancima i porodičnoj bliskosti. U pjesmama poput “Nedovršenosti” i “Dodira” ljubav je određena neizgovorenim, ali i vrlo konkretnim pojavama poput bolesti i gubitaka, da bi se u kasnijim pjesmama intimni prostor sve snažnije vezao za očinstvo i odnos s kćeri, opisujući tu istu emociju i kao krhku, često opterećenu vremenom i raznim gubicima.

Ratni i privatni sloj zbirke dodatno se prepliću u ciklusu “Ispravljeni stihovi”, koji je zamišljen kao revizija ranijih Đikićevih pjesama iz zbirke “Ostatak svijeta” iz 2012. godine. Tematski su te pjesme najbliže ratnoj poeziji, dok su pojedine konstruisane i kao prozni fragmenti razlomljeni u stihove. Đikić dorađuje svoje stare stihove ili cijele pjesme, ali pritom uglavnom ostaje vjeran njihovom osnovnom sadržaju i poetskom postupku. Govoreći o tome, “Međugorje” se svakako može čitati i kao zbirka pjesama i kratkih proznih zapisa, ali i kao knjiga koja neprestano prelazi granicu između pjesme, svjedočenja, autobiografskog fragmenta, porodičnog sjećanja, ratne bilješke i gotovo dokumentarne proze. Čini mi se da upravo u toj raznorodnosti leži i suština njenog postupka, dok se kao pitanje koje knjiga kao da neprestano postavlja nameće: kako uopšte pisati o iskustvu koje je istovremeno privatno i kolektivno traumatično a da se to ne pretvori u još jedno lamentiranje i naklapanje o domovini, ratu, vjeri i identitetu.

Odgovor se, čini mi se, u velikoj mjeri nalazi upravo u načinu na koji Đikić tretira jezik. Njegov odnos prema jeziku ključan je za ostvarivanje hibridnosti zbirke: on prelazi između zavičajnog govora, razgovornog jezika, lirskog iskaza i dokumentarnog registra, a ti različiti slojevi odgovaraju kompleksnosti tema. Na neki način različiti načini govora postaju i različiti načini suočavanja sa stvarnošću. Lirsko ja, koliko god bilo blisko biografiji samog pisca, ne ostaje jedno i stabilno, nego se umnožava i ponekad međusobno ne slaže, a nesuglasje svakako da odgovara i ukupnom svijetu zbirke: čovjek istovremeno može biti dijete komunizma, katolik, Hercegovac, Hrvat, emigrantski potomak, ratni svjedok, otac, bivši vjernik ili ponovo religiozan čovjek ili naprosto neko ko pokušava sačuvati porodicu. Pjesma “Trebalo je” čitavu biografiju posmatra kroz niz propuštenih mogućnosti: trebalo je u fratre, vojnike, razbojnike, pod križ, pod barjak, u opasnost, u zanos juriša. Domovina se tako pojavljuje kao prostor koji čovjeku nudi nekoliko unaprijed pripremljenih identiteta, a svaki od njih traži odricanje, dok ono između, samo običan život, postaje gotovo najmanje poželjna opcija.

Pitanje prepoznavanja i saosjećanja

Imajući u vidu tu i druge srodne ideje, Đikić nas poziva da osjetimo otvrdlost našeg sluha za jezičke, moralne i identitetske specifičnosti, da osjetimo koliko smo i da li smo uopšte u stanju prepoznati se u onome što čitamo. Pjesma “Razumit se” taj problem prevodi u pitanje mogućnosti razumijevanja drugoga; lokalna fraza “Ne daj mu se Bože razumit” čini zanimljiv poetski ključ čitanja cijele zbirke: razumjeti drugoga znači njegovu patnju osjetiti “na svojoj koži”, “u napuklinama svojih zubi”. Time se otvara i šire pitanje uloge književnosti: može li književnost biti mjesto u kojem ćemo pokušati razumjeti ono što nam je iskustveno ili identitetski udaljeno? Može li nas književnost zaista dovesti bliže tuđoj patnji, ili je i samo čitanje tek još jedan oblik sigurnog posmatranja iz udaljenosti? Nisam pretjerano optimistična kada je riječ o odgovoru na to pitanje, ali bih se ipak usudila tvrditi da je pred nama zbirka poezije koja, uprkos svojim oscilacijama, pokušava doprijeti do čitaoca upravo tom linijom saosjećanja.

Naravno, ovakva vrsta heterogenosti sa sobom nosi i svoje slabe strane, prije svega one vezane za stilsku nedosljednost; ponegdje pojedini dijelovi zbirke djeluju nedovršeno, dok se određeni motivi ponavljaju do mjere koja umanjuje efekat novih varijacija. Nisu svi dokumentarni materijali jednako snažno prevedeni u poetski jezik, kao što ni svaki prozni fragment ne dobija nužno dodatnu vrijednost samim prelamanjem u stihove. S druge strane, te pukotine možemo razumjeti i kao posljedicu ambicioznosti same strukture jer Đikić u relativno ograničenom prostoru pokušava obuhvatiti lično sjećanje, rat, pitanje vjere, nacionalni identitet, porodični odnos, smrt i savremenu društvenu stvarnost, pritom stalno mijenjajući perspektivu i registar. U tom procesu, dva jezika - književni i religijski - postaju dva velika temelja na kojima počiva cijela zbirka, sa dubokim promišljanjem svijeta i pojedinačnih života u njemu.