Miroslav Krleža na velikom platnu povijesti

“Krleža, koji se cijelog svog života opsesivno bavio Hrvatima, dramski tekst na veliku nacionalnu, znači hrvatsku temu, nikada nije napisao. Vjerojatno i zato što je bio odveć Jugoslaven i Sveslaven da bi se bavio velikom hrvatskom nacionalnom temom. To, pretpostavljam, imali su na umu, ili im je klizilo ispod uma, oni koji su 1991. započeli dramatizirati “Zastave”, taj pregolemi roman o Jugoslaviji, u kojoj je dramatizaciji samo trebalo sačuvati iluziju te nečuvene grandioznosti, a jugoslavenske zastave zamijeniti hrvatskim. Je li to ostvarivo?

Intimne ljudske priče

Ne znam, ali je mnogo lakše nego u bilo kojem Krležinom izvornom dramskom tekstu pronaći veliku hrvatsku temu.” Tako je na jednom mjestu o “Zastavama”, romanu Miroslava Krleže, pisao Miljenko Jergović, a prva velika inscenacija te proze odigrala se u Zagrebačkom kazalištu mladih 1991. godine u režiji Georgija Para.

Sa probe predstave "Logor/Golgota"

Roman je to u kojem na velikom platnu povijesti promiču nepregledne slike i prizori. Izmjenjuju se događaji službene velike povijesti, a u njih su uklopljene intimne ljudske priče. “Zastave” su roman obilja, sveobuhvatni, apsolutni, totalni roman. Zastave se protežu na oko 1.800 stranica kroz pet svezaka, obuhvaćaju više od 400 likova, prvi put se pojavljuju u časopisu Forum u Zagrebu 1962. godine i preoblikuju se sve do finalnog oblika 1976. godine, prateći politička i društvena zbivanja od 1903. do 1922. godine.

Ovisno o tumačima i komentatorima, određuju se kao genetički roman (S. Lasić), roman ljetopis (M. Lončar), politička knjiga (I. Mandić), društveni roman (B. Donat), roman rijeka (Š. Vučetić), roman Dunav (M. Vaupotić), sintetički roman (R. Vučković), roman s ključem (Z. Csuka), testamentarni roman (K. Čorkalo) te kao politički roman (D. Duda) i, kao što sam naveo, kao apsolutni roman kako ga opisuje Krešimir Nemec.

A sam autor će o svom posljednjem romanu reći: “U predvečerje austrougarskog sloma, u narkozi mnogobrojnih i raznovrsnih iluzija, obmana i nada, usred neprozirne koprene dima od požara i dinamita Prvoga svjetskog rata, dva se pokoljenja u ovom romanu probijaju kroz maglu i neizvjesnu stvarnost, a predratnu političku borbu produžuju u novim okolnostima, na terenu novonastalog Kraljevstva SHS, u kobnom kontrastu nacionalne i socijalne diferencijacije. U poslijeratnim prilikama političkog i moralnog rasula roman postaje pozornica dramatskih sudara davno već preživjelih socijalnih predrasuda, mitomanija i socijalističkih pogleda na pitanje južnoslavenskog narodnog i državnog ujedinjenja”.

Te i takve “Zastave” na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu postavlja Ivan Planinić. On je uz dramaturge Mirnu Rustemović i Dubravka Mihanovića i autor adaptacije romana, koja se koristi i dijelovima ranije adaptacije Georgija Para. Scenograf je Ivan Lušičić Lik, koji je ujedno i oblikovatelj svjetla i projekcije. Kostimografkinja je Tea Bašić, skladatelji Nikša Marinović i Luka Gamulin, a scenski pokret potpisuju Maja Marjančić i Maša Kolar.

Redatelj odabire samo šest glumaca i glumica u podjeli. Živko Anočić je središnji lik Kamilo Emerički. Livio Badurina je njegov otac. Njegovog prijatelja Joju igra Marin Klišmanić. Goran Grgić u roli je Trupca. U roli Ane Borongaj, ali i u drugim epizodnim likovima gledamo Ninu Violić. Jadranka Đokić nosi ulogu majke te još neke ženske likove. Uz njih na sceni su tri glazbenika i tri plesača.

Premijera je održana početkom listopada prošle godine, no nekim čudnim stjecajem okolnosti od tada nije igrana sve do ovog mjeseca, pa se slobodno može reći da je to druga izvedba nakon premijere.

“Zastave” su roman obilja, sveobuhvatni, apsolutni, totalni roman

Redatelj Planinić o svom pristupu tom grandioznom proznom djelu i postupku dramatizacije, odnosno prilagođavanja kazališnom čitanju “Zastava” kaže: “Zastave nisu samo političko-povijesni roman, kako ih šira javnost često doživljava, nego istodobno i obiteljski, egzistencijalistički, ljubavno-emotivni i bildungsroman. Ti su slojevi ravnopravno prisutni od početka do kraja i neprestano se ogledaju jedni u drugima. Identitetska fluidnost i košmar kroz koji prolazi Kamilo ne događaju se samo u političkoj sferi, nego i u odnosu prema roditeljima, prijateljima i ljubavima, posebno prema Ani Borongaj. Introspetivni, unutarnji svijet Kamila Emeričkog je svijet njegovih strahova, sumnji i čežnji, jednako prisutan u obiteljskom, političkom i emotivnom registru njegove ličnosti”.

To je osnovno polazište predstave, Kamilo kao pobunjenik koji je od prve scene u središtu zbivanja, najvažnija okosnica i poluga kojom se istražuje dramska snaga priče. Politički, filozofijski ili povijesni prikaz kojim “Zastave” obiluju teško je kazališno probavljiv ako nije uronjen upravo u dramskost priče. Sažimanje likova dodatno pojačava odluka da se samo sa šest glumaca i ukupno dvanaest izvođača oblikuju svi likovi koji se pojavljuju u Kamilovu unutarnjem i vanjskom svijetu. Na taj je način Kamilov svijet sabijen, pa su šavovi njegovih sukoba vidljiviji i prisutniji.

Za Planinića Krleža je čisti nepatvoreni avangardist, tako ga čita i doživljava, i to želi unijeti u predstavu. Monološki iskaz i naracija kroz dijalog odabrani su da nam iznesu ideju predstave, ali i predloška, samog romana “Zastave”. Scena je izvedena kao strmi niz stepenica po kojima se kreću junaci kroz veliku historiju, ali i kroz svoje male, svakodnevne povijesti, kroz živote koje proživljavaju.

U salonu i u blatu

U tom sabijanju likova i radnje gubi se, nažalost, moćna, višeslojna i tako zavodljiva Krležina rečenica, najčešće kao monološka struktura, zaštitni je to znak velikog pisca, no ovdje se, uglavnom, izgubila. Slažem se sa stavom teatrologinje i kazališne kritičarke Nataše Govedić da pojedina mjesta u predstavi, posebno u njenom prvom dijelu, zvuče kao srednjoškolska vježba iz prepričavanja Krleže kratkim replikama, bez želje da vidimo može li glumac izdržati originalnu sintaksu pisca.

Krleža je čisti nepatvoreni avangardist

Ivica Buljan, iza kojega su režije Krležinih drama kod nas i van granica Hrvatske, zapisat će: “Vi uopće ne pišete drame o ljudima, nego drame o mehanizmima koji ljudi postaju kada pristanu na svoje uloge. Vi niste pisac naših trauma, nego pisac mehanizma trauma. Onog ponavljanja koje se vraća u salonu i u blatu, u intimnom i u državnom, u vjeri i u kapitalu, u ljubavi i u ratu”.

O tim mehanizmima, u svojim najboljim trenucima, govori i najnovija inscenacija Krležinog romana “Zastave” u HNK-u u Zagrebu.

U drugoj polovici mjeseca Krleža će se pojaviti i na sceni Zagrebačkog kazališta mladih, pa će tako u istom mjesecu dvije vodeće kazališne kuće u Zagrebu igrati velikog pisca, što se već dugo nije dogodilo.

Mlada slovenska redateljica Nina Rajić Kranjac (1991), sarajevska pozorišna publika pamtit će je po “Saboru ptica” izvedenom 2016. godine na 56. MESS-u, kada je primila nagradu “Jurislav Korenić” kao najbolja redateljica, postavlja dvije Krležine rane drame “Golgota” i “U logoru” objedinjene u predstavi Logor/Golgota. Ona je, uz dramaturga Gorana Injaca, i autorica adaptacije.

Nina Rajić Kranjac uvrštena je, prema britanskom časopisu The Stage, među pet najperspektivnijih europskih redatelja 2025. godine, a o svom pristupu i osnovnom tonu predstojeće izvedbe kaže: “Za mene je najvažnija ljudska potreba za mirom – vjerujem da je upravo to ono što Miroslav Krleža najdublje naglašava. U ‘Logoru’, a u ‘Golgoti’, pak, on otvara sliku temeljnog socijalnog propadanja društva, prije svega na štetu radnika i najranjivijih slojeva”.

Premijera “Logor/Golgote” je 20. ožujka.